Hrvatska ima izvanserijske sportaše i generale, ali nema svoju književnost, ni svoje nakladnike. Ova nam se misao opsesivno vraćala dok smo ovih sumornih novembarskih dana, pritisnuti niskim nebom i maglom, poput psihijatrijskih bolesnika u pidžamama i papučama, obilazili Interliber. Postoje, naravno, narodi bez žive književnosti, kao što postoje i zemlje u kojima knjige rijetko izlaze, ili u kojima se objavljuju samo najnovija izdanja Kurana ili Svetog pisma, a možda bi se u dvadesetom stoljeću našao još pokoji narod koji je više ljubio generale nego pjesnike, sve je to moguće i vjerojatno, premda nije u Europi uobičajeno, ali ono što zbunjuje u toj hrvatskoj priči s knjigama i knjižarstvom jest potreba da se pravimo kao da ništa od svega ovog ne primjećujemo i kao da sve to postoji, i hrvatski pisci, i hrvatske knjige, i hrvatski književni život…
Pa tako, recimo, nikoga da primijeti, u novinama zamotanim u generalske postere ili na televiziji, barem na onom takozvanom trećem programu, namijenjenom kulturi, da su ove godine izdavači knjiga u halama 5 i 6 izlagali gotovo isključivo neprodane zalihe davno proizvedene robe, uglavnom staroga papira, koji će, kada od prvoga siječnja bude uveden PDV na knjigu, biti predan u reciklažu, na kakvom gradskom smetlištu. Barem dvije trećine izdavača prisutnih na Interliberu nisu pred javnost iznijeli nijednu novu knjigu. Sljedeća trećina, među koje spadaju i nekada veliki nakladnici poput AGM-a ili Matice hrvatske, pojavila se s dva-tri nova naslova, uglavnom davno subvencionirana, pa ih je valjalo ispostaviti umjesto vraćanja duga državi.
Najzanimljiviji je, međutim, slučaj velikih privatnih izdavača, onih koji su prije desetak godina monopolizirali tržište spajajući izdavaštvo s knjižarama i distribucijom, praćeni sve vrijeme značajnom materijalnom potporom ministarstava kulture i prosvjete. Oni su svoje izdavačke planove desetkovali, ali ne tako da, barem, objavljuju desetinu predrecesijskih vrijednih naslova, nego umjesto knjiga tiskaju nešto što sadržajem knjige nisu. Naslovi Algoritma, VBZ-a, Mozaika knjiga, Ljevaka i Profila, koji su se mogli vidjeti na Interliberu, pripadaju onoj vrsti produkcije, kakvom se u jugoslavenska vremena u Hrvatskoj, uglavnom, bavio OOUR Romani i stripovi, pri Vjesnikovom SOUR-u. Ti nižerazredni, visokotiražini ljubići, krimići, kaubojci, uz nešto malo domaće šund produkcije, prodavali su se na kioscima, a da nikome, u tadašnjoj Hrvatskoj, nije na um palo da to naziva veleumnom i društveno važnom književnošću.
Ove godine, na Interliberu, ne samo da se nekakva Kate Furnivall predstavlja kao ozbiljna književnost, nego je najavljena kao “jedini inozemni gost ovogodišnjega sajma”. A “Pedeset nijansi sive”, djelce koje teško da bi prošlo i u Vjesnikovoj ediciji Život, ponudila su kupcima čak dva nakladnika: Profil, koji ga je u nas izdao, i VBZ, koji je knjigu objavio u Bosni i Hercegovini, pa ju sada, valjda, prodaje kao uvoznu robu. Razlika u odnosu na Vjesnikov OOUR samo je ta što kaubojce više nitko ne objavljuje, a stripovi su se, barem u Hrvatskoj, zahvaljujući nekolicini ljudi koji djeluju mimo i nasuprot državnim kulturnim institucijama, iz pučkog i trivijalnog žanra odmetnuli u elitnu i elitističku kulturu.
Krah i sramoćenje hrvatskoga izdavaštva započeli su prije nego što se moglo i osjetiti da kriza dolazi. Dogodilo se to još za mandata Bože Biškupića, kada je sektorom izdavaštva ravnao Čedomir Višnjić. Naglo stasali, okrupnjali, vazda džepova punih živog novca, veliki su nakladnici koristili priliku da u svakome trgovačkom centru otvore po nekoliko knjižara, preko kojih bi ovladali tržištem i ucijenili male izdavače trgovačkim maržama, koje su već dosegnule i 70 posto. Istovremeno, u strahu od krize, prestali su objavljivati vrijedne knjige, pa i one za koje su dobili novce od Ministarstva kulture.
U posljednjih godinu dana, u mandatu Andree Zlatar, otišlo se nekoliko koraka dalje. Ministarstvo je, i faktički, personalno, postalo ispostava jednoga velikog komercijalnog izdavača, a komisije za knjigu krenule su donositi neke posve skandalozne odluke. Recimo, komisija kojoj je na čelu Nadežda Čačinovič, odbila je sufinanciranje kapitalne, životne knjige Ljube Stipišića Delmate “Anima Delmatika”, koju je Profil, ipak, vlastitim snagama objavio, kao što je odbila i sve ponuđene naslove (njih desetak) jednoga prilično poznatog bosanskohrvatskoga i srpskog pisca, čiji je roman o drinskoj mostogradnji u otomansko doba stekao priličnu svjetsku slavu. Istodobno, Čačinovička će podržati financiranje zbirke blogova ugledne kazališne ravnateljice Vitomire Lončar Bucke, pa i programe PEN centra, kojem je osobno na čelu.
Ali dobro, i to je nekakva kulturna politika, i korupcija je nekakva gospodarska strategija, samo čemu potreba da se pravimo kao da je sve to drukčije? Bilo bi časno ukinuti Interliber, sljedećega studenog u halama 5 i 6 upriličiti neku novu, hrvatskome društvu, javnosti i politici potrebniju sajamsku izložbu, recimo kopački, skijaške opreme, oružja i vojnih odora, a sajam knjiga neka bude preseljen na Hrelić. Blizu je gradsko đubrište, pa da se odmah baci ono što se ne proda, da se ne plaća porez na skladište.
Postoje, međutim, dva hrabra i važna izuzetka od ovog jada. Zaprešićka Fraktura, kao posljednji ozbiljni hrvatski izdavač lijepe književnosti i lijepih knjiga, koja je ove godine tiskala više relevantnih beletrističkih naslova nego Algoritam, VBZ, Školska knjiga, Profil i Ljevak, zajedno. I drugi: Fibra, strip izdavača i entuzijasta Marka Šunjića, najveći i najvažniji nakladnik grafičkih novela i umjetničkog stripa u jugoistočnoj Europi. Da Hrvatska sve više nije zemlja cinizma, slijepog i kolektivnog, ili da u podrumu postoji kancelarija zadužena za one koji više ljube pjesnike nego generale, Seid Serdarević i Marko Šunjić bili bi barem pohvaljeni, ako već ne bi bili nagrađeni izvanrednim odsustvom, značkom primjernog vojnika, izlaskom u grad…
Izvor: Jergovic
