Evo riječi kojim je Zoran Milanović izazvao i uzrujao brojne državne nužnostnike: “Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je država slučajnost. Moramo prestati biti država slučajnost.” Ne znam što je premijer želio reći, i koliko god da sam preko novina pratio udijevanje njegovih riječi u uši hrvatske javnosti, a zatim i njihovu transformaciju u hermeneutičkim tumačenjima najviđenijih ovdašnjih analitičara, čini mi se ni da oni nemaju pojma što je Milanović htio reći. Jedini koji to znaju, pa su se zato toliko i uzrujali, oni su koji drže da je Hrvatska nastala kao vrhunski izraz povijesne nužde, voljom Božjom i Blažene Bogorodice Marije, zagovornice i poslanice Hrvata u višim sferama, te kao rezultat tisućgodišnjih snova o državi bezbrojnih hrvatskih naraštaja, te kao rezultat osviještene odluke hrvatskih bojovnika i dragovoljaca u Domovinskome ratu, koji pogiboše i u času smrti svoje pomisliše kako, evo, umiru za državu. Tim hrvatskim nužnostnicima je, zapravo, i svejedno što je predsjednik Vlade mislio kada je rekao to što je rekao, jer što god da mu je bilo na umu, uvredljivo je po Hrvatsku: Državu Božju, Državu sanjanu, Državu jedne krvi… Iz njihove perspektive, njegov je iskaz bio nevjernički, nepatriotski i neprijateljski prema svakom višem, metafizičkom razlogu države.
Nakon pada Berlinskoga zida, kada su se raspale praktično sve složene državne zajednice u kojima su prethodno na vlasti bili komunisti, raspala se i Jugoslavija. Iako je susjedna Srbija imala ozbiljne teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, one su, s europskog stanovišta, bile nerealne, jer bi dovele u pitanje dogovor iz Helsinkija, koji jamči nepromjenjivost granica u Europi. Na kraju, nastale su nezavisne države Srbija i Hrvatska, po istom principu i logici, o istome trošku kao i Crna Gora, Moldavija, Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija ili Slovačka. Je li se to dogodilo slučajno ili kao izraz neke više nužnosti i namjere? Ne znam, a nisam siguran ni da razumijem zbog čega bi to bilo važno znati i utvrditi.
Za neke se države ginulo, za druge nije. Crna Gora, na primjer, ili Rusija, ovom su prigodom rođene bez prolijevanja krvi. Ali ih to ne čini ni manje, a ni više državama, nego Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu ili Gruziju, oko čije se državnosti ginulo. Slučajno ili po nekoj nužnosti, to grobovima ne znači ništa. Jer treba još nešto znati: krv je, katkad i mnogo obilnije, lila i za Čečeniju, Republiku Srpsku, Herceg Bosnu ili Južnu Osetiju, pa ništa. To nisu države, niti to mogu biti države. Zato što su ostale izvan Božjega nauma, zato što naraštaji nisu dovoljno dugo i intenzivno sanjali državu ili iza svega, ipak, stoji nekakav slučaj?
U Hrvatskoj i Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini, u tri države, dakle, trenutno vlada velika suša. Kada bi u SFRJ zavladala velika suša, proradili bi sustavi za navodnjavanje, kojima je Slavonija, kao i Vojvodina ili Semberija, bila temeljito premrežena. U Jugoslaviji se, naime, kao i u svakoj socijalističkoj zemlji i planskoj privredi insistiralo da se na slučaj suše mora odgovoriti nuždom dijalektičnoga materijalizma, čiji je izraz i pobjeda čovjeka nad prirodom. U Hrvatskoj i Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini, zarasli su u šiprag i prašumu, zahrđali su, urušili se, nestali, svi sustavi za navodnjavanje iz onih vremena. To je, čini mi se, zato što se ni u kakve slučaje i slučajnosti više ne vjeruje. Država je, kao što kažu nužnostnici, izraz Božje volje, proizvod tisućljetnih snova, rijeka prolivene krvi. Ali uzalud je, u slučaju suše, suhu zemlju natapati krvlju. I to već prilično davnom krvlju. Možda je na tu vrstu slučaja i slučajne države mislio Zoran Milanović?
Ako jest, onda ga razumijem. Ne kažem da mislim da je u pravu, ali razumijem što je želio reći. Samo što je uzaludno tako govoriti, ako je u državi sve postavljeno po mjeri nužnostnika i njihove vjere u vječnu, Božju, iz krvi rođenu, nužnu Hrvatsku. U kojoj i suša pomalo djeluje kao antinarodni, protudomoljubni čin onih koji nikako da se pomire s njezinom nužnošću. Hoću reći, ako Zoran Milanović misli ono što se meni učinilo da misli, zašto se i sam ne ponaša tako kao da bi od Hrvatske trebalo načiniti barem – sretan slučaj. Država s namjerom i s razlogom ona bi mogla postati samo kada bi mogla funkcionirati kao društvena zajednica. Društvene zajednice, naime, nikada nisu proizvod slučajnosti. Za razliku od država.
Pogledamo li malo oko sebe, u Europi i izvan nje vidjet ćemo dvije vrste malih država. Jedne funkcioniraju kao feudalni posjedi nekoliko bogatih obitelji, te stranih naftnih kompanija i supermarketa. Druge su, pak, socijalne države, koje sav svoj smisao ostvaruju u svakodnevnoj dobrobiti građana. U prvim se patriotizam zasniva na nužnosti i na ideji o Božjim, herojskim i tradicijskim razlozima za državu. U drugim malim državama, patriotizam je stvar dobroga slučaja i života u skladnome društvu. Država koju već devet mjeseci stvara SDP-ova vlada sasvim nalikuje prvome modelu. Prirodno je onda i što se nužnostnici na Milanovića ljute i što mi drugi ne razumijemo što je on to želio reći.
