Hoće li ove godine biti epidemije morbila (ospica, krzamaka, malih boginja…) u Dubrovačko-neretvanskoj županiji? Zanimljivo je to pitanje, oko kojeg se epidemiolozi sasvim razumljivo femkaju, jer ako je procijepljenost tamo pala ispod 50 posto – a jest, tada pitanje epidemije više ne ovisi o općem imunološkom stanju, ni o elementarnoj zdravstvenoj higijeni, nego kao i u srednjemu vijeku, ili među amazonskim urođenicima i gologuzim Bušmanima – ako takvih još ima – epidemija zavisi od dobre volje i raspoloženja virusa, te, možda, još samo od trenutnih oblika društvenosti u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Naime, kako je već kraj školske godine, a ni jaslice i vrtići ljeti nisu pretjerano aktivni, Morbillivirus morbula, iz roda Morbillivirusa, poretka Mononegavirales i obitelji Paramyxoviridae, neće se baš tako razigrano, hiperaktivno i munjevito širiti Pelješcem, Dubrovačkim primorjem, Župom, Konavlima i onim što mjesno stanovništvo još preuzetno naziva Gradom, da bi zatim, našavši svoju pravu domovinu u ovom dijelu Europe, nastavio širenje na susjednu Splitsko-dalmatinsku županiju, te na Hercegovinu i Crnu Goru, ukoliko se i tamo raširio mondeni antivakserski pokret, koji sve čini na oživljavanju i povratku jednoga ekološki ugroženog, na Zapadu već posve iščezlog virusa.
Ali ako ove godine i ne bude epidemije morbila, koju su još stari Latini nazvali tek “malom bolešću”, ona će doći sljedeće godine, ili za dvije, najkasnije za tri godine. Ali bit će to dovoljno brzo da i ova priča bude dovoljno svježa u virtualnim internetskim arhivima. Naime, koliko god bolest bila mala – a zbilja je mala pri usporedbi s velikim boginjama, kolerom i kugom, što ih je upamtio stari Rim – njezin je virus mnogo živahniji od virusa velikih boginja ili, recimo, gripe, i čovječanstvo ne samo da nije našlo, nego nije ni tražilo, način da ga zaustavi. Osim, naravno, cjepiva. A cjepivo je krajnje nepopularno u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, dok se i u ostatku Hrvatske obavezno cijepljenje sve više doživljava kao relikt iz socijalističkih vremena ili kao način na koji svjetska farmaceutska mafija nastoji financijski iscrpiti i fizički istrijebiti mali i junačan hrvatski narod kojemu zacijelo “mala bolest” ne može ništa.
Ovako će to izgledati: bolešću će se u neko gluho doba godine, recimo u kasnu jesen ili u rano proljeće, zaraziti pola razreda u nekoj osnovnoj školi u mjestu kojemu sad nećemo spominjati ime. Vijest o tome će, nešto sporije nego virus, doći do Dubrovnika, odakle će biti tajno proslijeđena u Zagreb. Vijest će se držati u strogoj tajnosti, ali metropolski će portali vrlo brzo probiti blokadu i doznati za zbivanja u školi u neimenovanom mjestu, no kako ih je većina pod kontrolom političkog režima u državi samo jedan, čiji se naziv završava na X, objavit će vijest o epidemiji, koju će odmah zatim, preko patriotskih tabloida, demantirati iz nadležnog ministarstva. Dok bude trajalo to natezanje, virus će već zahvatiti cijelu školu, tu i susjednu, pa će doći do Dubrovnika i širiti se dalje, preko administrativnih, županijskih i državnih granica. Stvar će se, pretpostavljam, moći držati u tajnosti sve dok ne bude potrebno zatvoriti škole, vrtiće i jaslice zahvaćene epidemijom. Tada će stvar postati nezaustavljiva, i to na dvije razine: bolest će se nekontrolirano širiti, a bit će nemoguće i besmisleno zaustavljati medije, jer to više neće biti domaća glasila, nego će sve svjetske novine izvijestiti javnost da se Dubrovnikom i okolicom širi posve bizarna bolest, koju Europa i Amerika nisu desetljećima vidjele. I to će za tu, te za nekoliko sljedećih godina, biti kraj dubrovačkog turizma. Ostatak Hrvatske će se, već prema afinitetima, moći uzdati u Boga i molitvu ili u dobar prosjek procijepljenosti. Samoj Dubrovačkoj županiji s manje od 50 posto cijepljene djece neće pomoći ni Bog ni molitva. Bog vodi računa o ljudima tamo gdje je procijepljenost iznad devedeset posto. Bog se ne bavi čarolijama ni nadriliječništvom, te se i papa Franjo cijepi protiv gripe. Problem s morbilama, kao i s većinom bolesti protiv kojih je cijepljenje obavezno, sastoji se u tome što cjepivo štiti zajednicu, a ne pojedinca. Njega, pak, štiti samo 95 posto procijepljena zajednica. Zaraziti se može, i to je oduvijek poznato, svaki cijepljeni pojedinac u slabo procijepljenoj zajednici. MMR cjepivo, koje je u središtu antivakserske histerije, koje nas štiti od morbila, mumpsa i rubeole, osim svoje praktične, ima i simboličku, kulturološki i civilizacijsku ulogu. Ne cijepimo se zbog sebe nego zbog zajednice.
Morbile su smrtonosna bolest. U Rumunjskoj i Srbiji su u prošlih godinu-dvije umirale desetine ljudi. Da, bolest dolazi s istoka, širi se kopnom, kao što se u srednjemu vijeku – tom kulturološkom uzoru svih današnjih radikala – s istoka, kopnom, proširila kuga, i trebala su stoljeća da je se iz Europe istjera. Njezino je širenje usporeno upravo zbog dobre procijepljenosti. I upravo je zato zastrašujući podatak o manje od 50 posto cijepljenih u Dubrovačkoj županiji.
Od morbila najvjerojatnije neće umirati oni koji su inače dobrog zdravlja. Znam to, jer sam ih prebolio – u Bosni i u Sarajevu zvali smo ih krzamak – ordinirao me je, pregledao, bockao i bodrio slavni doktor Zazula, pedijatar svih naših djetinjstva. Od morbila će umirati oni koji su najosjetljiviji, koje bi prve trebalo zaštititi, e da bismo onda preko njih bili zaštićeni i mi ostali.
U epidemiji nema pravde. Od morbila ni u Dubrovačkoj županiji neće umirati oni koji su odbijali cijepiti svoju djecu. Bolest se neće naseliti u njihove domove, neće ih ojaditi ni opustošiti. Stradavat će oni koji ni za što i nikome nisu krivi, osim ako vlastita slabost i nemoć nije nekakva krivnja. A među ljudima se bolest ne bi smjela doživljavati kao krivnja ni kao razlog za eliminaciju. Ljudima nas i čini to što se na nas ne odnosi “prirodna selekcija”, usred koje slabiji pripadnici vrste – slabiji komarci, manji krumpiri, kilaviji skakavci – bivaju eliminirani, pojedeni, eksterminirani. Pad procijepljenosti ispod 50 posto u Dubrovačkoj županiji vodi tome da ljudi počnu stradavati kao insekti, biljke i životinje. No, dok sitan, kvrgav, pa još i natruli krumpir možda i nema rezon vlastitog postojanja, netko drag mogao bi nam umrijeti zato što nas država ne štiti od opasnih čudaka i fanatika koji odbijaju cijepiti djecu.
Središte zaraze trenutno je u dubrovačkoj bolnici. Lijepa, dobro projektirana građevina, solidna institucija u kojoj rade neki sjajni liječnici i neke izvanredne medicinske sestre, muškarci i žene koji bi mogli raditi i u nekom Stockholmu, Zürichu ili Houstonu. Naravno, nisu svi takvi, ali neki jesu, to znam, jer sam se preko svojih bolesnih u to uvjerio. Među njima je i Pero Markunović, kojeg ne znam, ali nešto mi govori da jest ili da će jednog dana biti sjajan liječnik. E, on se razbolio od ospica, premda je cijepljen, i onda je svoje sugrađane koji odbijaju cijepiti djecu upitao hoće li tako odbiti aspirin – jer možda može izazvati sljepoću – hoće li odbiti imunoterapiju – jer je rizična – kemoterapiju za leukemiju – jer može prouzročiti neki drugi tumor? I onda su iz septičkih jama ispod tekstova u kojima je objavljen apel doktora Markunovića prokuljala govna. Čovjeka su napali oni koje je doktor pokušao prosvijetiti, a koje inače liječi. Ali neće se ništa dobro zbiti ni kada epidemija kao posljedica antivakserske histerije i pasivnosti države jednog dana nastupi, ove, sljedeće ili za dvije-tri godine, jer već danas, upravo iz tih fejsbuk komentara, što ih web portali neodgovorno dopuštaju ispod tekstova o morbilama, a ja ih, eto, nazivam smradom iz septičkih jama, doznajemo koja će biti reakcija antivaksera za epidemiju.
Nekakva žena, liječnica, oftalmologinja, jedna od onih fanatiziranih antivakserki, što naokolo dilaju najopskurnije teorije zavjere u vezi cjepiva i farmaceutske industrije, ovih dana, u svome fejsbuk komentaru ispod teksta na web portalu jednih od dvojih najčitanijih hrvatskih dnevnih novina, dala nam je do znanja kako za pojavu morbila u Dubrovniku nije kriva loša procijepljenost, nego izbjeglice iz Sirije i Afganistana, koje se povremeno pojave na granici kod Debelog brijega, a možda i turisti koji stižu iz Srbije i Crne Gore. To će, dakle, biti narativ predstojeće epidemije. Nema šanse da se pameti prizovu oni koji su od pameti odustali.
U Americi od morbila se 1980. razboljelo 257.790 ljudi, uglavnom djece. Godine 2005. bolesnih je bilo 19. U Europi je 1980. od iste bolesti bolovalo 851.849 ljudi, a 2005. bilo ih je 37.332. Europa graniči sa siromašnim svijetom, u Europi se morbile sporije eliminiraju, ali ni u Europi, ni u Americi drugog sredstva osim cijepljenja nema. Cijepljenje MMR-om se u bivšoj Jugoslaviji uvelo 1971. Svi stariji od te godine su ili necijepljeni, ili ih štiti to što su preboljeli morbile. Samo potonje štiti potpuni imunitet.
jergovic
