Poblajhani fašist, sin matere Indonežanke, dakle nearijevsko, useljeničko smeće Geert Wilders izgubio je izbore, čime je, barem nakratko, izbjegnuta snažna marketinška kampanja za europske fašizme, od Marine Le Pen do Frauke Petry, jer se ni na našim naslovnim stranicama neće naslikavati nizozemska protuha, niti će vajni analitičari pijano slaviti skori raspad Europe i početak vjerskoga rata, što ga, evo, očajan zbog Wildersova poraza najavljuje Erdoğanov drugi posilni, ministar vanjskih poslova Çavuşoğlu, koji kaže da između europskih fašista i europskih socijaldemokrata ionako nikakve razlike nema…
Ali ne, nije to naša današnja tema. O nečemu bismo drugom, recimo o onoj melankoličnoj skrušenosti i poniznosti poraženih i poniženih, koja je od Europe i načinila Europu, o onome što tako lako i brzo zaboravljamo i što onda čini mogućim razne wilderse i wildersčiće koji već odavno u Hrvatskoj i na Balkanu nemaju alternative, pa se onda nekako tješimo Europom i europskim otporom bezumlju.
Danas, možda, i najvažniju definiciju europskog ujedinjenja dao je Amerikanac, ekonomski vizionar i savjetnik trojice predsjednika Europske komisije Jeremy Rifkin. A što je najzanimljivije, njegova se definicija tek posredno tiče ekonomije: “Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država i drugih nekad slavnih imperija koji su bili duboko ukorijenjeni u mitu o junačkim ratnim pobjedama, Europska Unija rođena je iz pepela poraza. Umjesto da se sjećaju slavne prošlosti, pobjednici i poraženi samo žele izbjeći da im se prošlost ponovi.”
Europu su, dakle, sklapale Francuska – koju je Hitler teško nagrdio, ponizio i porazio, tako da joj u vidanju rana nije mogao pomoći junački mit o pokretu otpora, i Njemačka – podijeljena i u tom trenutku okupirana (ne zaboravimo da je Adenauerova vlast bola pod svojevrsnim nadzorom savezničkih vojnih izaslanika, između ostalih i jugoslavenskog, i da će tako ostati sve do kraja šezdesetih…), poražena, razvaljena, ozloglašena, osumnjičena i u značajnoj mjeri trajno raščovječena, koja u to vrijeme, 1951. kada je utemeljena Europska zajednica za ugljen i čelik još nije imala pravo niti da bude članica Ujedinjenih naroda (to će postati, čini mi se, 1955.). Ovome dvojcu bili su pridruženi Italija, koja je, također, bila na zlu glasu, kao sljednica fašističkog režima i dionica Sila osovine, kojoj nije mogao pomoći ni pokret otpora koji su činili komunističko-socijalistički partizani, a još manje to što je Komunistička partija bila najveća i najjača u državi (ni Italija nije bila članica Ujedinjenih naroda), te Nizozemska, Belgija i Luksemburg, koje je Hitler pregazio u jednome dahu, a čiji patrioti fašizmu nisu pružali značajniji otpor, tako da, čak ni simbolično, nisu participirali u pobjedničkoj legendi pobjedničke i antifašističke Europe.
Ista ekipa dojučerašnjih huligana, historijskih gubitnika i očajnika šest godina kasnije sklapa Rimski sporazum i stvara Europsku ekonomsku zajednicu, pa Europsku zajednicu za atomsku energiju. U to vrijeme Njemačka je politički paralizirana, duboko hipnotizirana vlastitim zlom i zločinom, tako da se postupno rađanje zajedničke – ne samo ekonomske – politike odvija i kao svojevrsna ispomoć nemoćnoj Njemačkoj. Nova europska politika bila je i bit će prva njemačka politika poslije Drugoga svjetskog rata. Za njezin nastanak presudno važni bili su Francuska i general Charles de Gaulle.
De Gaulle se žestoko protivio priključenju Velike Britanije zajednici, i dok god je on bio na vlasti, Britanci nisu mogli ni prismrditi Europi. Francuski vođa je, naime, vjerovao da bi pristupanje Britanaca Europu opasno približilo Sjedinjenim Državama, ali i da Britance ne zanima ništa drugo osim slobodnog tržišta. Tek kada je 28. travnja 1969. stari general demisionirao, jer mu je propao referendum o formalnim promjenama u državnoj upravi, a zapravo traumatiziran studentskom i društvenom pobunom 1968, i kada je na vlast došao Georges Pompidou, Velika Britanija je, zajedno s Danskom i Irskom, mogla postati dio Unije.
No, jesu li Britanci Europi pristupili kao pobjednici? Nisu, nikako. Iako su, ali daleko iza stvarnih ratnih pobjednika Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, pobijedili Hitlera, Britanci više nikad neće imati onu moć i utjecaj, nikada neće biti onako veliki kakvi su bili do izbijanja Drugog svjetskog rata. Pobijedio je otok, ali se istovremeno raspao imperij. Uskoro su ostali i bez Indije, i sve su više igrali ulogu produžene američke ruke ili, grublje rečeno, američkog nosača aviona uz europske obale.
Sam Winston Churchill ubrzo je nakon rata predložio stvaranje sjedinjenih europskih država. Ali bez Britanije, koja bi takvoj zajednici mogla biti samo povlašteni ekonomski partner i most prema Americi. Ono od čega se De Gaulleu dizala kosa na glavi, Churchillu je bilo poželjan cilj. Iz desetljeća u desetljeće, iz etape u etapu, mijenja se i dojam o tome tko je od te dvojice političkih velikana i vizionara bio u pravu. Godine 2017. se čini da je to bio De Gaulle.
Ali vratimo se na ono od čega priča započinje: i Velika Britanija Europi je pristupila u znaku vlastitog poraza, tražeći način da spasi nešto od onog što je nepovratno izgubila u izravnim, a još više neizravnim, bitkama Drugoga svjetskog rata.
Podsjetimo se kako je dalje išlo, i s kakvih se pozicija ulazilo u Europu: nakon sloma pukovničke diktature – opet se radilo o fašistima – Grčka je 1981. napoprijeko primljena u Uniju, e ne bi li se Sovjete udaljilo od toplih voda Mediterana. Pet godina kasnije, 1986. bivša klerofašistička Španjolska i postsalazarovski, postfašistički Portugal ulaze u Uniju, koja, kao i u grčkom slučaju, golemim materijalnim ulaganjima – koja će u kasnijim priključenjima izostati – nastoji, te u velikoj mjeri uspijeva, preokrenuti stvari i izbrisati tragove povijesnih trauma i poraza u ove tri zemlje. To što su Grci, Portugalci, a pogotovu Španjolci golim šakama rušili diktatore i uspostavljali demokraciju, bez europskih novaca i podrške bilo bi nedovoljno, i vrlo je vjerojatno da bi se uskoro dogodio negativni preokret… Porazi koje su ove zemlje uložile u projekt ujedinjenja u svakom su pogledu oplemenili Europu. Ali te poraze ne treba zaboravljati, isto kao što Amerika ili Sovjetski Savez nisu zaboravljali, ili ne zaboravljaju, svoje pobjede. Važno je poznavati legendu o ujedinjenju. Važno je pamtiti razloge koji su tome vodili, jer kada se ti razlozi počnu zaboravljati, zajednica se, očekivano, počinje raspadati.
A onda je 1992. u Maastrichtu Europska ekonomska zajednica prerasla u Europsku uniju, koja bi, opet, trebala postati Europska Unija (pa ju ja tako i pišem: Europska Unija, u nadi da bi pravopis mogao pomoći pozitivnom povijesnom procesu). Za De Gaullea to bi trebala biti Europa nacija, Nijemci su, kao iskonski federalisti, sanjali o europskoj federaciji. Oboje je delikatan politički, kulturni i civilizacijski projekt.
Tri godine kasnije članovi Unije postaju Austrija, Švedska i Finska. Ulazak Austrijanaca i Finaca mogao se odviti samo nakon propasti Sovjetskog Saveza. Oni su u Uniju ušli onako kako će poslije ulaziti zemlje istočne, postkomunističke Europe, jer se pobjednički imperij iz Drugoga svjetskog rata u međuvremenu – raspao. Ali raspad Sovjetskog Saveza nipošto ne znači raspad ili poraz Rusije. To bi, valjda, i danas trebalo imati na umu.
Na kraju Drugoga svjetskog rata kada je Europa počela izgrađivati svoj današnji subjektivitet iz ratne pobjede rodila su se dva velika pobjednička imperija: američki, koji je, istina, ostao s druge strane oceana, ali je ovladao polovinom svijeta, i sovjetski, koji je oslobađajući Europu od najvećeg zla koje ju je moglo zateći, od nacizma i fašizma, usput progutao pola Europe. Osim što je europski istok podložio svojoj imperijalnoj volji i idelogiji, Austriju je ucijenio i zatočio, Finsku ograničio u njezinom suverenitetu, okružio Berlin i stupio na pola koraka od Rima i Pariza.
Poraženi su, vodeći računa o različitim modalitetima vlastitih poraza, pažljivi prema traumi onoga drugog, u takvim uvjetima započeli taj veličanstveni projekt europskog ujedinjenja. Ako od te zajednice obzirnih gubitnika na kraju više ne bude ništa, ako Europa postrada i raspadne se jer je zaboravila od čega je stvarana, svejedno će to biti najčovječniji politički akt u povijesti, apsolutni vrhunac jedne civilizacije. Eto zato prijezir prema Geertu Wildersu, tom poluazijatskom ološu… U krivu ste ako vam se čini da rasiste ne treba pitati za podrijetlo. Oni, naime, nemaju pravo na babu Srpkinju ili na tetku muslimanku. I rasizam, naime, na nešto obavezuje.
jergovic
