Vijest objavljena u subotu, u rano popodne: na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu umro je Franjo Mihalić. Oni kojih bi se ta vijest mogla stvarno ticati također su većinom mrtvi, ili su se početkom devedesetih podvrgli autohipnozi, te se više i ne sjećaju što im je značio ovaj čovjek.
Njegova biografija vrlo je karakteristična za naše dvadeseto stoljeće, pa se čini da su tisuće ljudi proživjele navlas istu sudbinu: rodio se 1920. u Velikoj Ludini pokraj Kutine, u obitelji siromašnog krojača, kao deseto od dvanaestoro djece. Bio je trogodišnjak kada su se preselili u Zagreb. Sportom se počinje baviti još u pučkoj školi, igra nogomet za NK Grafičar i upoznaje tri godine mlađeg Stjepana Bobeka, koji nastupa za suparnički NK Ličanin. Osim što će postati najbolji prijatelji, proći će istu zemljopisnu i životnu putanju. Prvi kao najbolji atletičar u povijesti jedne zemlje, a drugi kao nogometaš. Ali do toga mora proći vremena, i mora se dogoditi sljedeće: Franjo (kojeg su već zvali Jura) rano se zapošljava, jer treba od nečega živjeti, pa odustaje od nogometa. Kupio je bicikl da s njime ide u tiskaru, gdje je radio kao tiskarski pomoćnik i šegrt. U tiskarstvu nije načinio karijeru, nije stasao do ručnog slagača (ili slovoslagara), ali je zato postao prvak u biciklizmu. Lomio je ruke i noge, i imao dosta nevolja sa svojim biciklom, ali onda je 1940. nekim sretnim slučajem došao u Atletski klub Concordia, i počeo trčati na srednje i duge pruge. U NDH Franjo Mihalić bio je državni reprezentativac, premda baš i nije bilo natjecanja na kojima su sportaši iz ove države mogli nastupati. Ustaša nije postao, ali zašto nije, to nikada nećemo do kraja znati, jer se kasnija njegova biografija tako razvijala da će činjenice tog vremena biti, uglavnom, prešućene. Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu. Tada je imao sreće da izbjegne put prema Blajburškome polju, i da oslobođenje dočeka bez ideološke stigme. Samo dvadesetak dana kasnije, 25. svibnja 1945. predao je, u ime naroda i omladine Hrvatske, štafetu maršalu Titu.
Nekoliko mjeseci zatim našao se među osnivačima Omladinskog fiskulturnog društva Mladost i obnoviteljima zagrebačke atletike. Za taj je klub nastupao sve do 1947, kada mu kao dvadesetsedmogodišnjaku stiže poziv za vojsku. Služi je u Subotici, gdje timari konje u jednoj od posljednjih konjaničkih jedinica, sve dok Artur Takač nije urgirao da ga se, kao perspektivnog sportaša, prebaci u Beograd. I tek tada, već u kasnim godinama za sportaša, započinje velika karijera Franje Mihalića.
Sljedećih godina pobjeđuje na najvećim svjetskim maratonskim utrkama u Bostonu, Sao Paolu, Ateni, Moskvi i Tokiju, a s trideset i dvije debitira na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, gdje u utrci na deset tisuća metara zauzima osamnaesto mjesto. Četiri godine kasnije priredio je podvig karijere: drugi je u olimpijskoj maratonskoj utrci u Melbourneu, iza Francuza Alaina Mimouna. Bio je to, vjerojatno, i najslaviji maraton u suvremenoj povijesti, u kojemu se, kako to već zna biti, osim sportskoga i političkog umiješao i argument sudbine, pa je priča o maratonu postala pričom o jednoj epohi i njezinim, uglavnom tragičnim junacima. Alain Mimoun bio je rođeni Alžirac, kojemu je njegova domovina upravo izmicala pod nogama, kao što će se izmaknuti i Albertu Camusu. Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu.
Ali za Mihalića to nije kraj: četiri godine kasnije, u Rimu se pojavio kao četrdesetogodišnjak, gdje je trčao pet minuta brže nego u Melbourneu, što je bilo dovoljno za dvanaesto mjesto. Bila je to već druga atletska i trkačka era, mnogo bliža današnjemu dobu, u kojoj je pobjeđivao bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila. Stari je Franjo Mihalić za njim zaostao punih šest minuta, i nadživio ga za više od četrdeset godina.
Franjo Mihalić trčao je za Atletski klub Partizan, dok je Stjepan Bobek bio centarfor Fudbalskog kluba Partizan. Obojica su u Beogradu proveli živote, ali za razliku od Bobeka, Mihalić se nije javno požalio na to da je odbačen u Hrvatskoj i u Zagrebu. Radio je kao atletski trener, i do vrlo kasnih godina sudjelovao u veteranskim utrkama. Kada više nije mogao trčati, bavio se brzim hodanjem.
Još donedavno bio je vrlo vitalan i pojavljivao se u televizijskim emisijama, kao ikona jednog vremena i kao čovjek koji je ostao željan života. Nikada nije ništa tražio, osim da ga se pusti da trči. Netko je izračunao da je tokom karijere istrčao sto šezdeset i pet tisuća kilometara. Je li to zbroj kilometara u svim njegovim utrkama, ili se računaju i treninzi? Kako god bilo, Franjo Mihalić, zvani Jura, četiri puta je optrčao zemaljsku kuglu. Umro je četiri i pol godine nakon Stjepana Bobeka.
Neki dan se hrvatska diplomatska misija u Madridu pobunila što su organizatori najveće svjetske izložbe o Nikoli Tesli izbjegli spomenuti da se ovaj američki znanstvenik srpskoga roda i podrijetla rodio u Hrvatskoj. Savjetnica u hrvatskome veleposlanstvu Karmen Šešelja citirala je u tu svrhu onu znamenitu Teslinu izjavu da se jednako ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim porijeklom. Još da je spomenula i to da mu je posljednja želja bila da mu hrvatski violinist Zlatko Baloković na pogrebu odsvira melodiju “Tamo daleko”, gospođa Šešelja pohrvatila bi Teslu taman koliko treba.
Odakle Tesla u priči o Franji Mihaliću? Osim što su obojica bili svoji ljudi, koji su se visoko uzdigli iznad zajednice u kojoj su rođeni, legende o njima moguće su samo ako se s poštovanjem tretira njihova dvostruka pripadnost, ako ih se prihvaća i s jedne i s druge strane. Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas
jergovic
Njegova biografija vrlo je karakteristična za naše dvadeseto stoljeće, pa se čini da su tisuće ljudi proživjele navlas istu sudbinu: rodio se 1920. u Velikoj Ludini pokraj Kutine, u obitelji siromašnog krojača, kao deseto od dvanaestoro djece. Bio je trogodišnjak kada su se preselili u Zagreb. Sportom se počinje baviti još u pučkoj školi, igra nogomet za NK Grafičar i upoznaje tri godine mlađeg Stjepana Bobeka, koji nastupa za suparnički NK Ličanin. Osim što će postati najbolji prijatelji, proći će istu zemljopisnu i životnu putanju. Prvi kao najbolji atletičar u povijesti jedne zemlje, a drugi kao nogometaš. Ali do toga mora proći vremena, i mora se dogoditi sljedeće: Franjo (kojeg su već zvali Jura) rano se zapošljava, jer treba od nečega živjeti, pa odustaje od nogometa. Kupio je bicikl da s njime ide u tiskaru, gdje je radio kao tiskarski pomoćnik i šegrt. U tiskarstvu nije načinio karijeru, nije stasao do ručnog slagača (ili slovoslagara), ali je zato postao prvak u biciklizmu. Lomio je ruke i noge, i imao dosta nevolja sa svojim biciklom, ali onda je 1940. nekim sretnim slučajem došao u Atletski klub Concordia, i počeo trčati na srednje i duge pruge. U NDH Franjo Mihalić bio je državni reprezentativac, premda baš i nije bilo natjecanja na kojima su sportaši iz ove države mogli nastupati. Ustaša nije postao, ali zašto nije, to nikada nećemo do kraja znati, jer se kasnija njegova biografija tako razvijala da će činjenice tog vremena biti, uglavnom, prešućene. Onima koji su ga voljeli ostaje vjera da je Mihalić izbjegavao ustašku uniformu jer su se njoj protivila Mihalićeva moralna i ideološka uvjerenja. Može biti i da je tako. Isto kao što može biti i samo to da je bio oprezan čovjek. Kako god bilo, uspijevao je izbjeći novačenje sve do pred kraj rata, kada je mobiliziran u Hrvatske oružane snage, već u vrijeme kada se pred slom i preokret taktični izbrisala razlika između ustaša i domobrana, e da bi se zločinačka stranačka formacija slila i pretvorila u bezazlenu teritorijalnu obranu. Tada je imao sreće da izbjegne put prema Blajburškome polju, i da oslobođenje dočeka bez ideološke stigme. Samo dvadesetak dana kasnije, 25. svibnja 1945. predao je, u ime naroda i omladine Hrvatske, štafetu maršalu Titu.
Nekoliko mjeseci zatim našao se među osnivačima Omladinskog fiskulturnog društva Mladost i obnoviteljima zagrebačke atletike. Za taj je klub nastupao sve do 1947, kada mu kao dvadesetsedmogodišnjaku stiže poziv za vojsku. Služi je u Subotici, gdje timari konje u jednoj od posljednjih konjaničkih jedinica, sve dok Artur Takač nije urgirao da ga se, kao perspektivnog sportaša, prebaci u Beograd. I tek tada, već u kasnim godinama za sportaša, započinje velika karijera Franje Mihalića.
Sljedećih godina pobjeđuje na najvećim svjetskim maratonskim utrkama u Bostonu, Sao Paolu, Ateni, Moskvi i Tokiju, a s trideset i dvije debitira na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, gdje u utrci na deset tisuća metara zauzima osamnaesto mjesto. Četiri godine kasnije priredio je podvig karijere: drugi je u olimpijskoj maratonskoj utrci u Melbourneu, iza Francuza Alaina Mimouna. Bio je to, vjerojatno, i najslaviji maraton u suvremenoj povijesti, u kojemu se, kako to već zna biti, osim sportskoga i političkog umiješao i argument sudbine, pa je priča o maratonu postala pričom o jednoj epohi i njezinim, uglavnom tragičnim junacima. Alain Mimoun bio je rođeni Alžirac, kojemu je njegova domovina upravo izmicala pod nogama, kao što će se izmaknuti i Albertu Camusu. Četrdesetak godina kasnije, i Franjo Mihalić ostaje bez domovine, što god mu ona bila: Jugoslavija nestaje, Hrvatska ga neće, Srbija u njemu nalazi Hrvata. Tako je to kad započne rat. Kasnije će se za njega stvari popraviti? Ili neće? U toj melburnskoj utrci Emil Zatopek, najbolji bijeli maratonac u povijesti, završava na šestom mjestu.
Ali za Mihalića to nije kraj: četiri godine kasnije, u Rimu se pojavio kao četrdesetogodišnjak, gdje je trčao pet minuta brže nego u Melbourneu, što je bilo dovoljno za dvanaesto mjesto. Bila je to već druga atletska i trkačka era, mnogo bliža današnjemu dobu, u kojoj je pobjeđivao bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila. Stari je Franjo Mihalić za njim zaostao punih šest minuta, i nadživio ga za više od četrdeset godina.
Franjo Mihalić trčao je za Atletski klub Partizan, dok je Stjepan Bobek bio centarfor Fudbalskog kluba Partizan. Obojica su u Beogradu proveli živote, ali za razliku od Bobeka, Mihalić se nije javno požalio na to da je odbačen u Hrvatskoj i u Zagrebu. Radio je kao atletski trener, i do vrlo kasnih godina sudjelovao u veteranskim utrkama. Kada više nije mogao trčati, bavio se brzim hodanjem.
Još donedavno bio je vrlo vitalan i pojavljivao se u televizijskim emisijama, kao ikona jednog vremena i kao čovjek koji je ostao željan života. Nikada nije ništa tražio, osim da ga se pusti da trči. Netko je izračunao da je tokom karijere istrčao sto šezdeset i pet tisuća kilometara. Je li to zbroj kilometara u svim njegovim utrkama, ili se računaju i treninzi? Kako god bilo, Franjo Mihalić, zvani Jura, četiri puta je optrčao zemaljsku kuglu. Umro je četiri i pol godine nakon Stjepana Bobeka.
Neki dan se hrvatska diplomatska misija u Madridu pobunila što su organizatori najveće svjetske izložbe o Nikoli Tesli izbjegli spomenuti da se ovaj američki znanstvenik srpskoga roda i podrijetla rodio u Hrvatskoj. Savjetnica u hrvatskome veleposlanstvu Karmen Šešelja citirala je u tu svrhu onu znamenitu Teslinu izjavu da se jednako ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim porijeklom. Još da je spomenula i to da mu je posljednja želja bila da mu hrvatski violinist Zlatko Baloković na pogrebu odsvira melodiju “Tamo daleko”, gospođa Šešelja pohrvatila bi Teslu taman koliko treba.
Odakle Tesla u priči o Franji Mihaliću? Osim što su obojica bili svoji ljudi, koji su se visoko uzdigli iznad zajednice u kojoj su rođeni, legende o njima moguće su samo ako se s poštovanjem tretira njihova dvostruka pripadnost, ako ih se prihvaća i s jedne i s druge strane. Da bi Tesla, makar i simbolično, pripadao Hrvatima, Hrvati bi ga morali prihvaćati kao Srbina, a s njime i sve druge njegove sunarodnike. Odnos prema živim hrvatskim Srbima zapravo je odnos prema Nikoli Tesli. A Franjo Mihalić trčao je i za njih i za nas
jergovic
