Ne znam jeste li razmišljali o tome kako je nastao običaj rukovanja. Ja jesam, prvi put prije desetak godina, kada sam jednome poznaniku iz nekoga danas nevažnog razloga odbio pruženu ruku. I ruka je, tako, ostala da visi, i eno je i danas, tamo gdje sam je ostavio. Razlog ne pamtim, ali pamtim nju, i nikako da se pomirim s tim što poznanikova ruka sve ove godine visi u zraku, protivno silama zemljine teže i onim drugim silama koje čine da sve živo i sve mrtvo pada nakon što se ispusti.
Ljudi se, navodno, rukuju da bi jedni drugima pokazali da se u tom času ne hvataju za oružje. Još neko vrijeme nakon rukovanja čovjek ima problem da se maši utoke ili noža. Zato je, bit će, dobro rukovati se.
Prije nekoliko tjedana bivši je predsjednik Srbije Boris Tadić pružio ruku Hashimu Thaciju, bez obzira na to što njegova država ne priznaje nezavisnost Kosova. Mogao je to učiniti jer više nije predsjednik, nego se rukovao u vlastito ime i u ime nekoga principa koji bi trebao nadilaziti postojanje i smisao priznatih i nepriznatih država. Svojim je rukovanjem Boris Tadić, čisto psihološki, instinktivno, ljudski i životinjski, usporio ruku nekoga Srbina zamahnutu prema glavi nekoga Albanca. I obrnuto. Rukovanjem se ne sprečavaju ratovi, ali je rukujućim ljudima manje lasno ratovati.
Nakon što je to učinio, Tadića su svi napali: i srpski nacionalisti, i srpski antinacionalisti, i Albanci. Čini se da nije bilo onog tko bi se pruženoj ruci obradovao. Thaci se, pak, ponio kao muškarac kojeg je drugi muškarac potapšao po stražnjici. Ili kao muškarac koji se osjetio osramoćenim nakon što je neporecivo ustanovljeno da pri susretu sa Srbinom u desnici ruci nije držao nož ili revolver. Ne pamti se da je rukovanje dvojice ljudi izazvalo takvo neraspoloženje kao rukovanje Tadića i Thacija.
Neki dan, u Splitu, Predrag Matić Fred, ratni veteran iz Vukovara, danas ministar branitelja, udesio je rukovanje dvojice građana. Jednoga koji se dvadeset godina pokušavao useliti u vlastiti stan, ali mu to nije uspijevalo zarad nepodesnog imena i prezimena, i drugoga koji se uselio u tuđi stan, jer mu ga je obećala država za koju se borio i u toj borbi ranjen bio. Iako između te dvojice ljudi mira nema, jer je današnja Hrvatska još uvijek zasnovana na tome da takvoga mira ne treba biti, Fred Matić je, na svoju ruku, odlučio promijeniti načelo. Čovjek se vratio u svoj stan, a ministar je na sebe preuzeo odgovornost i za ono što se dvadeset godina njemu događalo, i za ono što je država obećala onom drugom. Smisao svog ministrovanja on, očito, vidi u rješavanju takvih problema i takvih odnosa između ljudi i države.
Po svom strateškom rasporedu u hrvatskoj Vladi, ali i po svojoj biografiji, Fred Matić bi trebao biti onaj koji će ljude učiti da rukuju oružjem, a ne da se rukuju međusobno. Njegov autoritet je autoritet ratnika i bivšeg logoraša, i mogao ga je iskoristiti u kojekakve, uglavnom ružne, za druge ljude ponižavajuće ciljeve, a da se nigdje ne nađe onaj tko bi mu se usudio prigovoriti. Na toj vrsti autoriteta zasnovan je današnji hrvatski patriotizam, pa nam zato i nije simpatičan. Ali taj čovjek se, očito, trudi da stvori neki drukčiji patriotizam i da svoj autoritet iskoristi u suprotne svrhe. Nitko osim njega ne bi mogao nagovoriti čovjeka koji se uselio u stan drugoga čovjeka, jer ovaj nosi krivo ime i prezime, da prihvati njegovu pruženu ruku. Učinivši to Predrag Matić Fred ponio se poput onih izraelskih ratnih veterana, koji svoje iskustvo i žrtvu za domovinu koriste da bi se rukovali s Palestincima i branili palestinsko pravo na jednakopravan život i na državu. Važno je da i takav jedan ministar u hrvatskoj Vladi postoji. S njim i njegovim načelima čovjek se može identificirati. I može mu pružiti ruku.
Malo prije splitskoga rukovanja, Fred Matić je, sasvim mimo svojih ministarskih ingerencija, izjavio da je za to da i homoseksualni parovi mogu posvajati djecu, jer da je za dijete bolje da su mu roditelji istoga spola, da ima dvojicu tata ili dvije mame, nego da raste u domu. Da me je dan prije netko upitao hoće li ikad ijedan hrvatski ministar, ili barem hrvatski političar, izjaviti takvo što, rekao bih da jamačno hoće, jer koliki god da smo homofobi, koliko god sitničarili sa svojim javnim ugledom i popularnosti u društvu, a bogme i koliki god da smo prikriveni homoseksualci i patrijarhalne pederčine, u čijim dušama stvaraju bijes svi koji se slobodno vole, na kraju ćemo prihvatiti da oni na svoju ljubav imaju pravo, te ako je već tako, i na djecu koja će pored njih slobodno živjeti. Kada će se to dogoditi? Rekao bih, sredinom ili, možda, krajem dvadeset prvog stoljeća. Tada će neki zastupnik Stranke zelenih ili Piratske stranke stidljivo prozboriti koju o pravima hrvatskih homoseksualaca na posvajanje djece.
Predrag Matić Fred je preskočio vrijeme i izrekao to neki dan. A to je plemeniti smisao vođenja politike kao javnoga posla: preskočiti vrijeme, činiti ljude boljim nego što jesu, navoditi ih da im postane normalno nešto što im je do maloprije bilo nenormalno. Učiti ih rukovanju. Fred Matić se imao za što boriti, i još uvijek ima. Duboko u neprijateljskoj pozadini, u dobroj vjeri da je neprijateljstvo stvar nekog banalnog nesporazuma, koji možda traje i tisućama godina. I samo valja imati hrabrosti da se nesporazum riješi.
Izvor: www.jergovic.com
