Krajputaška kuća negdje nakraj svijeta i nakraj Hrvatske. U njoj muž automehaničar, važna figura u svakoj nigdini, a žena ekonomistica. Ta prividna razlika u obrazovnom statusu prvi je paradoks. Ona je iz siromaške željezničarske obitelji, kakve su nicale uz prugu, a poslije život provodile u uzaludnim nastojanjima da se dokopaju velikog grada. Kad je tomu bilo vrijeme, upisali su se u HDZ-ovu partiju, što je uvijek i u svakom vremenu najbolji način da se pobjegne iz blata. Rasla je i odrasla u prva poslijeratna vremena kao kći patriotske i bogoljubne pobjedničke opcije. To je drugi paradoks. Kršna i jaka igrala je u folklornom društvu. Udala se još kao gimnazijalka, i svom je automehaničaru narodila troje djece. Studirala je uz majčinstvo, što je mnogo teže od studija uz rad. Ali je i signal istinske, nježne i požrtvovne ljubavi. Bez toga udane majke ne studiraju. To je treći paradoks. Obitelj i partija od njezinog su studiranja i pameti sačinili mitsku priču. Majka troje djece, koja je studirala uz majčinstvo, živjela u kući na kraj svijeta, udana za našeg čovjeka, automehaničara, koji ju voli onako kako se muževi i žene baš i ne vole u običnom sivom svijetu, bila je predestinirana za ministricu.
O tome se među politički korektnim svijetom ne govori, kao što se o tome ne govori ni prije nego što junaci i junakinje padnu u nemilost i uvaljaju se u blato policijskih i pravosudnih svinjaca, ali ona se na tom putu prema vrhu opasno raskvasala. Višak kilograma navada je naših dana, bolest sirotinje i svijeta koji se osjeća ucijenjenim pred vlastitom budućnošću. Hrvatska je debela zemlja pretilih žena i muškaraca. Ali dok god je netko poštovan, nađe se načina da se o tome ne govori. Ona, međutim, u svojoj glavi i pred svojim ogledalom, ili u očima svojih bližnjih, nije bila debela. Jedno je bilo njezino tijelo, a nešto sasvim drugo bila je odjeća u kojoj je svoje tijelo zamišljala. To je četvrti paradoks njezine pripovijesti. Oblačila se u ono za čime je čeznula, i tako je, kao ministrica, došla pred oči cijele zemlje. Ta zemlja zna se pretvoriti u zao komšiluk u kakvoj andrićevskoj kasabi. Gledali su je šutke, da bi se jednom, kada se ona nađe u blatu, pretvorili u kor rugalaca i rugalica.
Njezin pad započeo je gotovo nedužno. Sjela je u auto i zaputila se do susjednog sela. Recimo da je išla u videoteku. Ili u dućan s pozamanterijom. I zgazila je djevojčicu. Dijete su otpremili u bolnicu. Policija je zataškala slučaj, bez obzira na to što ministrica nije imala važeću vozačku dozvolu. I doista, nitko ne bi imao pojma što se sve dogodilo da slučaj nije izmakao institucionalnoj kontroli. Izbio je skandal, usred kojeg se ona, sva uplakana, pojavila pred kamerama, s priznanjem da joj je, kako su novinari otkrili, a bez obzira na sav obzir i diskreciju policije koja ju je pokušala zaštititi, istekla vozačka dozvola. Peti paradoks njezine pripovijesti u tome je što je zbog intervencije policije u njezinu korist postradala mnogo gore nego da se, kao zaobičnu građanku, nitko nije založio za nju. Svakome se, naime, može dogoditi da ne primijeti da su mu istekli dokumenti, kao što se svakome može dogoditi da autom pokupi pješaka, ali se zasigurno ne može svakom dogoditi da ga od posljedica njegove nesmotrenosti štite policija, državno odvjetništvo, sud i Vlada.
Uplakana se tada pojavila pred televizijskim kamerama. Ljudi nisu lijepi kada plaču. Grč im preobrazi lice, na kojemu se najednom istaknu sve prethodno skrivane mane. Golema je sreća u nesreći potrebna da bi se tada netko nad vama sažalio ili da bi se publika nad vama smilovala. Nad njome se nitko nije sažalio, a protiv nje su od tog trenutka radili svih pet njezinih paradoksa. Ljudi najspremnije zamrze one s kojima ne dijele fizičke ni metafizičke sličnosti.
U dvorištu automehaničareva i ministričina doma novinari otkrivaju mercedes koji nije njihov. Priča o tom mercedesu donekle je zamršena. Taman toliko da je svatko interpretira onako kako mu je potrebno. I opet policija, odvjetništvo, sud i Vlada čine sve da zaštite ministricu. Premijer odbija njezinu ostavku, hvali njezine vještine i sposobnosti, opravdava njezine postupke, ruga se novinarima i naglašava da su svi jednaki pred zakonom. Kako novinari dublje istražuju, tako se mijenja ministričino objašnjenje otkud joj mercedes u dvorištu. Svo vrijeme, rubom novinskih reportaža i izvještaja, prolazi automehaničar, koji pokušava zaštititi svoju ženu od nametljivih napasnika, koji u ime javnosti nasrću na njih, na njihov dom i njihovu zapravo savršenu porodičnu sreću.
Dok traje njezino gombanje s aferama, sve brojnijim i nevjerojatnijim, koje nasrću na nju kao poludjele pilates lopte u luksuznoj dvorani za mršavljenje, Andrej Plenković štiti je i brani, hvaleći njezinu stručnost, marljivost i poštenje. Takoreći, njezinu genijalnost u “povlačenju” novca iz europskih fondova. Čini on to s visine svoga dobrog i poželjnog zagrebačkog podrijetla. Ali zbog nečega, promatrač ne stječe dojam da je on doista brani. Između dečka iz centra, koji je u svim režimima i državama bio nedodirljiv i siguran poput šarenice u narodnome oku, i cure s dalekog istoka, koja se suštinski tek treba dotepsti u Zagreb, sav je raspon jedne duboko dezintegrirane zajednice i cijeloga jednog nestajućeg naroda. Pogledajte ih na fotografijama iz vremena prije njezina stradanja: njega, urednog, nacifranog i začešljanog, kao odlikaša pred vakcinaciju, i nju, onako široku, rasprostrtu od margine do margine, u hiperkratkoj minici, nezaštićenu pred očima zlog i pokvarenog muškog i ženskog svijeta! Premijer i njegova ministrica regionalnog razvoja i EU fondova nikada nisu imali ništa zajedničko.
Otpisao ju je ljubazno, pri rekonstrukciji Vlade. I u tom je otpisu za nju imao samo lijepe riječi. O novinarima govorio je s već poslovičnim prijezirom; oni su, zapravo, za sve bili krivi. Javnost se, začudo, s njime slaže: novinari su, doista, u Hrvatskoj najniža i najprezrenija društvena kasta. S time su suglasne fašističke horde nogometnih navijača, ali, da čudo bude potpuno, s time je suglasan i najveći dio društva koje se danas ruga Gabrijeli Žalac, i koje spremno preuzima sve rezultate novinarskih istraga. A da nije tih istraga, ne bi bilo ni rekonstrukcije Vlade. Niti bi bilo poludjelih lopti za pilates, tuđeg mercedesa u jednoj slavonskoj avliji, istekle vozačke dozvole. Zapravo, ne bi bilo ni one djevojčice koja je neoprezno pretrčavala cestu. Sve su to otkrili novinari, i sve to u javnosti postoji zahvaljujući novinarima. Policija, državno odvjetništvo, sud i Vlada učinili su doista sve da zajednica živi u idili neznanja i arkadiji nedogađanja. Pa zašto su onda novinari krivi za sve?
Andrej Plenković hvalio je, sve do neki dan, genijalnost, marljivost i vještine Gabrijele Žalac. Ne bi ni to imao potrebu da čini, jer bi se naprosto podrazumijevalo da je žena marljiva, vješta i genijalna, e da Andrej Dimitrijević, novinar Telegrama, nije europskim istražiteljima prijavio bivšu ministricu, i da im nije dostavio materijale iz novinarskih istraga. Prethodno je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bivšu ministricu oko tih istraga proglasilo savršeno intaktnom. Sve hrvatske institucije svom su silinom svojih autoriteta zaštitile njezinu nevinost. Međutim, kako je novac europski, tako su Gabrijelu Žalac uzaptili oni čije su i pare. Hrvatski novci smiju se krasti ako za takvo što postoje ovlaštenja i odobrenja nadležnih institucija. Europski novci ne smiju se, međutim, u Hrvatskoj krasti.
I onda je, opet pred očima novinara, nastupilo uhićenje te nesretne žene, koja je tako trapavo i tako dirljivo srčano išla za svojom srećom i srećom svoje obitelji. Njezin muž, automehaničar, digao se da je brani: “Gospodine Hedl, kako ste? Kako ste?! Znam sve o vama, Hedl! Imate vi problem drugi! Zapalite svijeću za Sisvete!” Vikao je za novinarom preko taraba, dok ga je policija štitila od njega samog, i od policije. To je, pak, paradoks Hrvatske: policija od policije štiti čovjeka koji prijeti novinaru. Smrću mu prijeti. Ali, tu već ulazimo u pakao ljudske pogani, dobro je čak, plemenito je i humano ako je automehaničar Hedlu prijetio smrću. Jer ako je aludirao na već obavljeno jedno Hedlovo umiranje, tada je automehaničar gori od najgorih.
I tako su ženu odveli u zatvor, a muž je ostao sam s djecom i sa svojim jadom i svojom brigom. Spreman je da ju brani, osjeća se izdanim od države i od vlasti koju je doživljavao svojom, i vjerojatno ne zna što sad da učini, osim da krivi novinare. A Dragu Hedla mrzi onom najgorom mržnjom koju u srcu i želucu uspijeva naći. Automehaničar iz okolice Vinkovaca nije svjestanposljednjeg paradoksa, tog da su i on, i njegova uzapćena gospođa, i novinar Hedl autsajderi u onoj hrvatskoj priči u kojoj Andrej Plenković, recimo, nije autsajder. Samo što je Hedl u svoje novinarske istrage, i u istinu koja se pokušava institucionalno sakriti, uložio život, te je više puta na panj, pod sjekiru živih ubojica, položio svoju glavu, koja zatim nije pala zato što bi ubojice ostale zbunjene, u čudu pred tom savršeno besmislenom hrabrošću, dok su automehaničar i njegova žena samo težili za životom u kojem će prestati da budu autsajderi. A to ne biva!
Autsajdere po potrebi otpisuju kao dotrajali kancelarijski namještaj. Ili ih na zahtjev Bruxellesa hapse u prvim minutama televizijskog dnevnika.
jergovic
