Da bi se civilizacija očuvala na okupu, trebalo bi biti ljudi koji je poznaju u njezinoj cjelovitosti. Svijet mogu spasiti renesansni umovi. Tako, naprimjer, George Steiner: taj je imao nesreću što se 1929. rodio kao Židov. I ne samo da se rodio kao Židov, nego i sa usahlom, nemoćnom desnom rukom. Umjesto da ga pusti da se formira kao ljevak, majka ga je tjerala da piše tom nemoćnom rukom. Imala je dobar razlog za to: sina je učila odvratnosti prema samosažaljenju. Otac je bio bankar, s fiksidejom da sina gurne daleko od svog posla, i da ga, makar i prevarom, navede da o bankarstvu nikada ništa na nauči. Između ostaloga, varao ga je Homerom. Čitao mu je “Ilijadu”, i na prevaru ga naveo da uči starogrčki. Od malih nogu George Steiner bio je posvećen ozbiljnim knjigama. Jednom su ga pitali je li kao dijete pročitao barem jednu trivijalnu knjigu. Jesam, rekao je, “Moby Dicka”.
Stjecajem okolnosti, Steiner je progledao uz tri jezika koji su se u kući stalno govorili, i koji su odrana zauzeli mjesto koje drugoj djeci zauzima jedan, iznimno dva jezika. Rodio se trilingvalan: francuski, njemački i engleski njegovi su materinji jezici. Okolnosti, pak, koje su se tako stekle bile su, dijelom, povoljne – ne rodi se svatko takvim roditeljima i u takvoj kući, ali su većim dijelom bile nepovoljne: Steinerov životni put, put je onoga koji je, zahvaljujući i očevoj ranoj društveno-političkoj anamnezi – u zadnji čas izmakao Holokaustu i formirao se u okruženju filonacista i nacionalista. Pohađao je francusku pučku školu na Manhattanu, koja je bila puna malih i velikih višijevaca. On je, pak, s četrnaest-petnaest godina znao već sve. Znao je i za “konačno rješenje”, i pratio je kako se s promjenom stanja na ratištu mali antisemiti transformiraju u degoliste. “Mora da se to zbilo krajem 1944. ili početkom 1945. u trenutku imbecilne povjerljivosti, šapatom sam spomenuo jednoj djevojci iz razreda ono što je moj otac počeo nazivati ‘konačno rješenje’. Nikada neću zaboraviti kako je vrisnula i pokušala mi izgrepsti lice. Toga popodneva, nakon nastave, uzajamno smo se gnušali i bojali dok smo prepisivali stihove. Iz Vergilija.”
George Steiner rado će se narugati književnim teorijama i gledanju na književnost kroz teorijske naočale – kako bi se to glupavo reklo. Rado će pristati i na to da njegov pogled na književnost proglase – impresionističkim. Teorijska je armatura potrebna onima koji ne razumiju, ne čitaju, nemaju dara. Ili nisu dorasli klasicima. Klasici su, kaže Steiner, ona djela koja mi, zapravo, ne čitamo, nego ona čitaju nas i sve o nama znaju premda su napisana prije dvije tisuće godina. Velika književnost uvijek se čita po prvi put, jer se čovjek promijenio od prošloga čitanja. Steiner se ruga čistoj estetici, tekstu koji govori sam iz sebe. Svaki tekst govori iz svoga društvenog konteksta, svaki je tekst iz Steinerove perspektive angažiran i podložan društvenim promjenama i povijesnim i privatnim raspoloženjima svoga čitatelja. Steiner se često ruga onima kojima je inače zabranjeno rugati se. On to može upravo zato što je – renesansni um. Steiner je poliglot, polihistor, prozni pisac i duhovit čovjek. Steiner je zajebant: poput Menjuhina, koji usred virtuozne dionice zasvira kao da svira cigansko ćemane.
Jezik je svijet. Koliko jezika ima, toliko postoji cjelovitih svjetova. Smrću jezika umire svijet. I to ne jedan, nego jedini svijet. Steiner tvrdi da je pogrešno interpretirana legenda o babilonskom prokletstvu. Nije bilo tako kako se govori, nego je Bog bio oduševljen time što su mu izgradili kulu, ne bi li mu se iz što veće blizine pomolili, pa ih je darivao svom tom množinom jezika. Umjesto da svijet bude prost i neusporediv, kakav je bio ranije, Bog ga je tolikim jezicima učinio složenim i podložnim čovjeku, tako da uz sve te jezike može rasti i razvijati se.
Svoju židovsku sudbinu i pripadnost George Steiner prihvaća bespogovorno. Ali i bez mistifikacija, bez samosažaljenja koje je majci bilo tako odvratno. Sličan je i njegov odnos prema Izraelu. U Židovima on vidi lutalice, ljude bez domovine, koji su drugim ljudima dolazili kao gosti, ne bi li ih naučili tome da su ljudi općenito jedni drugima gosti. Kada je ona kanadska policijska umirovljenica, rođena negdje u Bosni, koja je pod umirovljeničke dane odlučila biti hrvatska fašistkinja, koja će sve etnički i rasno nečiste građane (ili državljane) Hrvatske nazvati gostima, da bi u sljedećoj fazi svoga bjesnila zazvala i njihovo protjerivanje u Srbiju, sjetio sam se Georgea Steinera i njegove knjige “Errata – propitani život” koju je, u virtuoznom prijevodu i priredbi Gige Gračan, 2004. objavio počivši Albert Goldstein. Lijepo li je zamišljati svijet u kojima su ljudi jedni drugima gosti, jedni drugima Židovi.
“Errata” je intelektualna autobiografija, i knjiga o jeziku, književnosti, povijesti i politici. Valjda i jedna od najvažnijih knjiga o svemu tome, čiji se prijevod pojavio u ovoj maloj, zapuštenoj i sve više podivljaloj kulturi. O njoj niti se govorilo, a nije se bogme previše ni pisalo. Šteta, jer je “Errata” pored svega i zabavna knjiga, koja je u svojoj neortodoksnosti naprosto genijalna. George Steiner svoj stil ne prilagođava potrebama maloumnoga, površnog, korisnih znanja željnog čitatelja, ali ga i takav, malouman i površan, pa još i lažljiv, pun znanja napabirčenih iz udžbenika za samopomoć i uputstava za upotrebu, može čitati s izvjesnim razumijevanjem. Naprosto, Steiner piše onako kako misli, dakle jasno i bez straha da bi ga netko mogao krivo pročitati. (Naravno kada ne živi u Hrvatskoj, niti piše za izbirljivu publiku hrvatskih akademskih tabloida…)
Divna je, vudialenovski duhovita i razorna njegova kritika cionizma: “Avaj, ja se nisam kadar osjećati sudionikom u ugovoru s Abrahamom. Stoga ne posjedujem neotuđivi vlasnički list, supotpisan po božanstvu, na neku parcelu na Srednjem istoku – ili bilo gdje. Logička je pogreška cionizma, inače sekularno-političkog pokreta, što priziva teološko-biblijsku mistiku kojoj nije sukladan.” Steiner je protiv fetišizacije Izraela – ne i protiv Izraela – i ne pristaje da je ta država židovska sudbina, kao što je, recimo, normalno da je Francuska sudbina Francuzima, čak i ako u njoj ne žive. “‘Normalnost’ bi za Židova bila naprosto jedan drugi način nestanka. Zagonetka, možda ludilo, opstanka mora imati snažniji poriv. Onaj koji je nedjeljiv dio egzila.”
Steiner razbija mit – i to vrlo efikasno – o antisemitizmu koji proizlazi iz optužbe za ubojstvo Sina Božjeg. Nije to ono što Židovima već dvije tisuće godina stvarno zamjeraju, i što dvije tisuće godina podstrekavaju crkveni oci: “Ne zato što je ubio Boga, nego zato što ga je ‘začeo’, Židovu se ne oprašta.” Triput je, kaže on, Židov suočio ljudsku svijest na Zapadu s koncepcijom jednoga Boga: prvi put s Mojsijem, drugi put s Isusom, treći put s Karlom Marxom i koncepcijom utopijskog socijalizma. Ima li teže uvrede, pita se Steiner.
Odavno bi čovjek već shvatio da je život na zemlji besmislena patnja, i da je bolje ne rađati se, ne množiti se, ne živjeti. Jer nema ničega osim patnje i izvjesne propasti. Ono, međutim, zbog čega se živi, u čemu se raduje i traje, jest jezik. “Nada je gramatika.” Čovjekova je nada sva u gramatici. I zar stvarno nije tako?
“Errata – propitani život”, ili ona stara, davno izgubljena knjiga, koja me je kao klinca oduševljavala i uz koju sam mogao poći ispravnijim putem od ovoga na koji sam zabasao, “Smrt tragedije” prijevod iz 1979. (prevoditeljica, opet, Giga Gračan), djela su uz koje se lakše podnose i umirovljene kanadske policajke. Ali to je manje važno. Nije čovjek tu da se ne bi patio s kojekakvima. Ono što ove knjige čini važnim jest upravo to što našu civilizaciju, a s njom i naš um, drže na okupu.
jergovic
