Leon Lučev ( 55 ), glumac, pedagog, edukator, producent, sve u jednom. Lučev je u neku ruku radoholičar, ovisnik o poslu koji voli istraživati i umjetničke forme i izričaj, tražiti i iskušavati vlastite granice u umjetnosti koja je doslovce njegov život. Kažu da je jedan od najzaposlenijih i najnagrađivanijih glumaca u regiji. Zato se za intervju s Leonom Lučevom morate naoružati strpljenjem, jer permanentno leti sa snimanja na snimanje, i mada je riječ o glumcu koji je godinama stajao na raspolaganju onima koji žele učiti i iskušati se u glumi, tvrdeći da „glumac ima vremena” za svih, čini se da je upravo s vremenom deficitaran. Ali, i kad nema vremena ima volje i načina…
“Zakopana čuda”
Pa je tako i ovaj intervju stigao na vrijeme, da na TRIS-u turbulentnu 2025. završimo s glumcem koji svaki javni istup koristi da pledira za mir, toleranciju, razumijevanje među ljudima, ukratko ljubav. Za njega je ljubav vrh svijeta, spomenik ljudskoj vrsti koja se, svim kušnjama unatoč, upravo uz ljubav održala. Odnedavno u svom bogatom umjetničkom opusu ( Kako je počeo rat na mom otoku, Što je muškarac bez brkova, Svjedoci, Teret, Grbavica, Muškarci ne plaču, Murina, Na putu… ) ima i kazališnu predstavu „Zakopana čuda” koja je svojevrsna oda, posveta ljubavi. Prosinačka premijera predstave u rodnom Šibeniku bila je i povod ovog intervjua.
– Publika vas je nedavno imala priliku gledati u kazališnoj premijeri predstave „Zakopana čuda”, u režiji Nine Violić, a prema tekstu Monike Herceg. Premijera je održana u Šibeniku, vašem rodnom gradu u kojem i inače često boravite, kao jednom od vaša četiri gotovo ravnopravna prebivališta ( Zagreb, Beograd, Rijeka i Šibenik ). Zašto baš u Šibeniku, zašto baš na netipičnoj teatarskoj pozornici, u Kući umjetnosti Arsen?
Ja sam umjetnički odrastao radeći u Teatru ITD. Bio je to Off Teatar ( malo van ruke ), a i u isto vrijeme i On Teatar ( uvijek su se tu radile dobre predstave ). Ostalo mi je od tog vremena to da volim krenuti s nečim bitnim iz sredine koja mi je donekle poznata. Kuća umjetnosti Arsen je divan prostor za našu predstavu. I ponekad me po atmosferi podsjeća na Teatar ITD.
Umjetnička organizacija taht čiji smo pokretači Jelena Graovac Lučev i ja, je ovu predstavu kreirala u suradnji sa Gradom Šibenikom, Šibensko kninskom županijom, Turističkom zajednicom Šibenika, Centrom Dalmare, Nacionalnim parkom Krka ( gdje smo dio materijala za predstavu i snimili), Tvrđavama kulture, Kućom umjetnosti Arsen, CeKaTe-om Zagreb, Ministarstvom kulture.
Puno institucija je pomoglo da se Zakopana čuda porode.
U nju su svoje vrijeme i talente uključili i Jelena Graovac Lučev, Nina Violić, Toni Soprano, Andrea Bistričić, Damir Martinović Mrle, Ivanka Mazurkijević, Roza Jurić…
I ono što je bitno, ova predstava će biti na repertoaru Kuće umjetnosti Arsen. Imat će kontinuirano izvođenje u Šibeniku.
– Jeste li zadovoljni kako je publika reagirala na predstavu? U publici je bilo čak i suza…
Za mene je publika u teatru, partner u predstavi. Šibenska publika je bila topla, srčana, senzibilna. Drago mi je da je predstava primljena s emocijama s kojima je primljena. Radili smo je svi sa srcem…Od srca, srcu.
Samo ljubav!
– Živimo u društvu dubokih podjela, nepovjerenja i prijepora, suočeni sa stalnim pokušajima da vlastitu povijest učinimo gorom, da je revidiramo u prilog onih koji su najveća sramota ovog naroda. Kako gledate na sve ozbiljniju ustašizaciju hrvatskog društva? Vaš odgovor na to je – ljubav?
Ima jedna rečenica u Bibliji koja je za mene siže vjere, čovjeka, odnosa…svega, i ona kaže „Krist je ljubav“. Kad je najteže, kad je najmračnije, kad je najzajebanije…. Samo Ljubav i opet Ljubav.
– U vremenu kada ustaški pozdrav Za dom spremni, crne uniforme, maskirani mladići pod fantomkama koji upadaju na kulturne priredbe koje im nisu po volji, zabranitelji koji sebi daju za pravo da cenzuriraju festivale i druga kulturna događanja, nasilje nad ženama i femicid postaju, nažalost, dio naše svakodnevice, kako glumac može pomoći u detoksikaciji društva?
Umjetnost je potraga za slobodom. Učenje o slobodi. Borba za slobodu. To je umjetnost danas.
– Kad su branitelji u Šibeniku digli glas protiv FALIŠ-a ( Festivala alternative i ljevice ) vi ste na Facebooku odgovorili fotografijom na kojoj ste zagrljeni s ratnim zapovjednikom Krunoslavom Mazalinom, i porukom „ Zajedno u ratu, zajedno u miru, zajedno na Fališu…” čime ste htjeli poručiti da ste se borili za Hrvatsku slobode i različitih mišljenja, u kojoj se neće zabranjivati antiratne predstave, filmovi, izložbe…No, dok su vašu gestu jedni pozdravljali, drugi su se na vas obrušili, pa čak vam stali i osporavati braniteljski status. Što kažete na to?
Moja generacija se ’91. borila za Slobodu
Ono isto što sam i rekao, da se citiram:
Moja generacija se 91 borila za Slobodu. Ta borba nikad nije prestala. Sloboda znaci govor, misao, ljepotu, vrijednost i odgovornost.
Fališ je jedan od identiteta grada Šibenika posljednjih 13 godina. Slobodarskog i prkosnog grada. Zajebanog. Grada koji nikad nije “pao”.
Ja kao branitelj dajem punu podršku “Fališu”. Vidim njegovu vrijednost. Vjerujem u svijet u kojem za sve ima mjesta.
U posljednjih deset godina Šibenik se profilirao kao grad vrhunskog umjetničkog “turizma”. Grad kojem je Sloboda u genima. Grad koji nastavlja tradiciju Brešana, Dedića, Mioča, Škarice, Pattiere, Kovača … Funcuta, Tvrdjava Kulture, Kuće Arsen. Grad Slobode.
Napad na Fališ, napad je na grad. Na njegovu širinu. Na raznolikost. Na suživot.
Postoje branitelji i dragovoljci koji ponosno stoje iza vrijednosti svog grada.
Lordan Zafranović
– Posebno vam se zamjera ustrajavanje na identitetu koji je dijelom, zapravo sjećanjima i uspomenama, jugoslavenski. U Jugoslaviji ste stekli i punoljetstvo. Treba li činjenica raspada Jugoslavije i jednog bezumnog rata, zbog čega je Jugoslavija prognana iz hrvatskog vokabulara, biti trajnim razlogom da se odreknete tog dijela identiteta?
Identitet čine iskustva, a ne granice.
– Glumili ste u najnovijem filmu Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42” koji govori o stradanju djece u koncentracijskom, ustaškom logoru Jasenovac, i seriji „Djeca Kozare”. Snimanje filma je završeno 2023., nakon gotovo 20-30 godina rada na njemu, a premijera najavljena tek za iduću godinu? Zašto? Postoje li problemi u distribuciji filma?
Lordan je perfekcionista. Filmski materijal je težak. Raditi film o zlu, a tražeći u svakom čovjeku iskru dobra je u okolnostima Jasenovca izniman ljudski i umjetnički zadatak.
– Film traje čak četiri sata, i u njemu , unatoč svim strahotama, ljubav opstaje…
Zajeban je to film i nije lagan za gledanje. Gledao sam ga i nosi veliku vrijednost kao umjetnički i povijesni materijal u vremenu u kojem živimo.
– Hoće li u ovom slučaju ideologija presuditi umjetnosti?
Ideologija ne može presuditi umjetnosti. Umjetnost je preživjela sve ideologije.
-Prije desetak godina doživjeli ste jaki potres mozga. Srećom, uspjeli ste se oporaviti. Kakvo je to bilo iskustvo? Što biste voljeli da vam se nakon toga izbrisalo iz memorije zauvijek?
Iskustvo je suludo. Radio sam film „Igla ispod praga“ od Ivana Marinovića u Crnoj gori. Nakon pada i ozljede, čitam scenarij svaki dan, i stalno mi je novi, ništa ne pamtim. Crnogorski mi je kao švedski, ako falim riječ, ne znam rečenicu. Uz to pripremam Pappa Leone, monodramu prema tekstu Olje Runjić, čije probe i premijera u Beču kreću nakon završetka snimanja Crnoj Gori. Trebam naučiti 60 kartica teksta. Ne ide. Radim svaki dan, ne pamtim. I sad ću napisati nešto što bi preskočio, s obzirom da sam nedavno prestao pušiti. U to vrijeme nisam pušio, ni pio kavu. Krenem pušiti i piti kavu, vrati mi se radna memorija. Suludo iskustvo, ne preporučam ga mlađima od 50.
– Na međunarodnom književnom festivali ŠKURE ( Šibenske književne ure ) ste značajna podrška, ali i dio programske ekipe. Govorilo se čak i o vašem povratku u Šibenik, trajno. To se nije dogodilo, ali zavičaj očito snažno živi u vama i magnetično vas privlači…
Da, volim Šibenik. Prebivalište mi je u Šibeniku. Mada smo u zadnje vrijeme zbog posla više u Rijeci. Jelena i ja smo slobodnjaci. Imamo umjetničke projekte koji su lokacijski vezani za Šibenik, i koji su nam važni, a otvoren sam i nekim novim suradnjama u Šibeniku,.
Kazalište su ljudi, ljubav, potreba, povjerenje, strast…
– Negdje sam pročitala izjavu Nataše Govedić na tu temu gdje kaže kako je žalosno „da Brešanov grad nema ni kvalitetan kazališni repertoar ni bilo kakve umjetničke ambicije oko vlastite kazališne misije. Umjesto da „zgrabi” Lučeva kao vrsnog glumačkog pedagoga i umjetničkog voditelja različitih scenskih programa, Šibenik okreće leđa suvremenosti, radije birajući jezik jeftine farse”. No, kazalište, kako primjećuje, nastaje tamo gdje su ljudi ( a ne zgrade ), a Šibenik ima i publiku i izvođače za svoj umjetnički oporavak. Ima li ili je to samo otpor građana institucionalnoj kulturi?
Šibenik je grad s ogromnim potencijalom. Ljudskim. Jelena i ja smo četiri godine u Arsenu vodili radionice sa građanima. Čudesne ljude smo sreli na tim radionicama.. Pjesnike, voditeljice dramskih skupina, glumce, scenariste, filmske redateljice i scenaristice, producentice…Oriana Kunčić već godinama stvara čuda s djecom.
Oriana Kunčić na lokaciji vojarne Bribirski knezovi ( prostor gdje se održavao Terraneo ) sa svojom djecom iz Dramskog studija Ivana Jelić i predstavom Djeca raja okupi 550 gledatelja na otvorenome.
“Zakopana Čuda” u Kući umjetnosti Arsen su bila rasprodana.
Kazalište su ljudi, ljubav, potreba, povjerenje, strast.
Publike i umjetnika ima.
Mir
– Ovim intervjuom ispraćamo 2025. Za kraj, standardno, a izgleda i neizbježno, pitanje- Što nas od Leona Lučeva čeka u 2026.?
Poželio sam više odmora, više bezbrižnosti, više radosti.
Predstava Zakopana Čuda igra u Zagrebu, Trogiru, Šibeniku, Sisku, Beču…..
Veseli me da vodim edukaciju filmskim redateljima na temu „rad s glumcem“ na ADU u Zagrebu. Jos jedna edukacija će biti u suradnji s Art kinom Rijeka. Još jedna edukacija s CeKaTe-om Zagreb.
Kao glumac nastupam u seriji „Trezor“ u Sloveniji,
I u filmu „Plod“ u Crnoj Gori.
Kao redatelj ću raditi kratki igrani film Murve u Šibeniku, čemu se jako veselim.
Na kraju bih još rekao: Svima nam želim Mir i da se svakim danom spremamo za mir kao da će mir biti uvijek.
