Slavka Goldsteina upoznao sam onoga ljeta kada sam iz Sarajeva stigao u Zagreb.
Uostalom, tada sam upoznao većinu onih koje ću u ovome gradu i upoznati. Nešto se od tih poznanstava primilo, ali većina je pošla u propast, kao što bi se mlijeko onih godina znalo uskisnuti u frižideru. Te ljude koje sam upoznavao u ljeto i jesen 1993. danas, uglavnom, ne pozdravljam. Kada nam se slučajno pogledi sretnu, čini mi se da su i oni pomalo iznenađeni što je ikada postojalo vrijeme u kojem smo se mogli sresti, ili što je postojalo vrijeme u kojem sam im mogao nešto značiti. Ja, međutim, znam zašto sam im značio: oko mene je tih dana i mjeseci treperila aura smrti, aura velike povijesti koja je djelovala erotizirajuće na ljude. Stigao sam iz grada koji je za njih bio nestvaran, pa im je bilo nestvarno da tamo još ima živih. Ništa o tome u ono vrijeme nisam znao. Kasnije ću saznavati, kada već odavno iščezne ta nezaslužena aura i kada se, malo pomalo, s jednim po jednim, budem rastajao. Sve dok konačno ne shvatim kako u tim rastancima ima nekog sistema.
Goldstein, međutim, nije vidio ni osjetio rečenu auru. Kada smo se prvi put sreli, gledao je u meni mladog čovjeka. Istina, moja mladost i nije bila naročita: bilo mi je dvadeset i sedam, a u tim je godinama on prošao ne samo jedan cijeli rat, mnogo gori od ovoga mog, istrebljenje svog roda i naroda, s kojim više ničije istrebljenje nikada neće moći da bude uspoređeno, ulazak u SKOJ i Komunističku partiju, a onda, već u sedamnaestoj, razočaranje u komunizam i odluku, tipičnu goldštajnovsku, da se partijski ne “poveže” po povratku iz partizana, pa nekoliko godina studiranja, novinarenja i života u totalitarizmu, i zatim odlazak u Izrael, gdje je planirao trajno se naseliti, život u kibucu, akulturaciju unutar zajednice kojoj je više sudbinom nego ičim drugim trebao pripadati, i zatim odluku da se vrati u Jugoslaviju i u Zagreb, jer više pripada hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi, nego onoj koja se tek rađala u Izraelu; sve je to, kažem, on u svojih dvadeset i sedam već bio prošao i doživio, i još koješta preko toga, tako da ga nije impresionirala ni moja mladost, a ni to što sam se iz Sarajeva pojavio živ.
Oko te smo se činjenice našli: ni sam nisam bio naročito impresioniran time što sam živ.
Tada mi je prvi put rekao ono što će u raznim prigodama tokom sljedećih dvadeset i kusur godina ponavljati:
Uglavnom sve je oko čovjekova rođenja stvar slučaja. Kod Slavka taj je slučaj bio višestruko sudbinski udešen. Njegov se otac u godinama nakon Prvoga svjetskog rata otputio u Palestinu, kao jedan od pionira povratka u zemlju židovskog prapočela. Tamo se zaljubio u djevojku koja je stigla odnekud s europskog istoka, iz Rumunjske, čini mi se, ubrzo je oženio i vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. I njemu su se kultura i način života zemlje iz koje je kao manjinac potekao učinili bližim od zamišljenog identiteta onoga svijeta u nastajanju.
U Karlovcu je otvorio knjižaru, koja je postala središte društvenoga i kulturnog života tog nekad bogatog i razvijenog gradića južno od Zagreba, u to vrijeme izrazito višenacionalnog, hrvatskog i srpskog. Knjižar Ivo Goldstein bio je ugledan i cijenjen građanin, čovjek blage naravi, ali ljevičar.
Slavko i mlađi mu brat Danijel - koji je u sjećanje na oca promijeniti prezime u Ivin - odrastali su u Karlovcu, u onoj vrsti tomsojerovskog raja pomalo karakterističnog za mnoga naša predratna djetinjstva. Dobar je slučaj opet udesio da se na istome mjestu i o istom djetinjstvu zateknu Stanko Lasić i nešto stariji Josip Vaništa, koji će, svaki na svoj način, opisati te njihove karlovačke godine i sagraditi svojevrsni literarni spomenik jednome minulom gradu. Lasić će u svojim memoarima pisati o Karlovcu i o Goldsteinima u nekoj neobičnoj sentimentalnoj maniri, ispunjenoj gorkim grizodušjem, skoro i osobnim osjećajem krivnje zbog onoga što će se uskoro dogoditi. Vaniština sjećanja su bljeskovita, ispisana u briljantnim, uglavnom vrlo kratkim fragmentima, u formalnom i sadržajnom smislu jedinstvena su u našim književnostima. I on piše o toj knjižari i o nestalome Slavkovom ocu.
Nekoliko mjeseci pred Goldsteinovu smrt devedeset i trogodišnji je Josip Vaništa naslikao golemo ulje na platnu: pustošeća bjelina i usred nje samo jedan magloviti crni pravougaonik nejasnih, razlivajućih rubova. To je prozor koji se vidio iz Vaništinina karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1991. od ustaša bili zatočeni Ivo Goldstein i njegov stariji sin Slavko.
Ivo Goldstein je nakon višetjednog zatvorskog zatočenja završio u jami Jadovno, za koju će pojedini katolički biskupi sedamdesetak godina potom tvrditi kako su u toj jami samo - životinjske kosti.
Sinovi su preživjeli zahvaljujući majčinoj odlučnosti. Lea Goldstein bila je čvršća i odlučnija od muža. Takva joj je, naprosto, bila narav. A možda je riječ i o ponešto različitom povijesnom iskustvu: tamo odakle je ona došla postojala je vrlo snažna tradicija antisemitizma i pogroma nad Židovima, kakve u Hrvatskoj do pojave ustaša zapravo i nije bilo. (Slavko Goldstein je tvrdio da takve tradicije u Hrvatskoj nije bilo, o čemu se može čitati i u “Holokaustu u Zagrebu”, kanonskoj knjizi o uništenju jedne zajednice, kojoj je on koautor, a autor je njegov sin Ivo Goldstein, mlađi.)
Način na koji su preživjeli, bijeg iz Karlovca, put na Kordun, Slavko Goldstein vrlo je podrobno opisao u memoarskoj knjizi 1941. - godina koja se vraća, koja je pored zagrebačkog i beogradskog izdanja doživjela i nekoliko prijevoda, od kojih je najvažniji onaj američki, u izdanju valjda i najvažnijeg kulturno-književnog glasila u anglofonom svijetu, “New York Review of Books”.
Trinaestogodišnji Slavko, njegov četiri godine mlađi brat i majka preživjeli su zahvaljujući ljudima, Hrvatima i Srbima, što je u knjizi vrlo pomno opisano, naravno uz navođenje svih upamćenih imena. A Goldstein je imao silno pamćenje. Ili čovjek ne zaboravlja one koji su mu spašavali život.
Kada smo se upoznali, njemu je bilo šezdeset i pet. Povezali su nas zajednički poslovi, suradnja u časopisu Erasmus, što ga je osnovao i vodio u otporu prema Tuđmanovu režimu. Sve što se tih godina zbivalo u Hrvatskoj i oko nje, Slavko Goldstein je vrlo jasno i nedvosmisleno opservirao, i nema toga što je previdio ili iz strateških razloga prešutio. Uvijek je bio veliki strateg, ali nikakvo prešućivanje nije moglo biti dio njegove strategije, a još manje da dođe vrijeme da se nešto kaže: ako vrijeme nije sad, onda nikada neće biti.
U tome kao da se vodio za onim karlovačkim sucem i za onim srpskim seljacima s Korduna koji su njemu i njegovim baš u ono nevrijeme omogućili da prežive. Ako oni nisu okrenuli glavu, ako nisu prešutjeli, a kako bi prešutio on, kojem ne prijeti ona životna pogibelj koja je prijetila njima?
Slavko Goldstein bio je vrlo hrabar čovjek. Ta njegova građanska hrabrost naslijeđena je od roditelja, preuzeta od vlastitih spasitelja i vrlo pomno odgajana tokom Slavkova dugog i bogatog života.
U proljeće 1997. nagovorio me da napustim novine u kojima sam imao siguran posao i koje su mi pružale sigurnu zavjetrinu u smutnim vremenima i među ljudima, opasnim neistomišljenicima i možda još opasnijim navodnim istomišljenicima, i da sudjelujem u projektu Tjednika, sedmičnog njus magazina, koji će, uz nedovoljnu i nesigurnu pomoć stranih financijera, izlaziti sljedećih godinu dana.
Nakon Tjednikove propasti nalazili smo se oko projekata Novog Libera, njegove privatne nakladničke kuće, a povremeno smo radili i intervjue za novine u kojima sam tih godina radio. Ali i dalje smo bili na nekoj vrsti distance, koja se najprije ticala velike razlike u godinama, a onda i mog osjećaja da je moje tek da budem publika u svijetu Slavka Goldsteina i njegovih prijatelja: Zvonimir Berković, Eugen Pusić, Ante Babaja, Vladimir Anić, Josip Vaništa… Velik je i moćan bio taj njegov svijet, taj Zagreb na izmaku, čijem ću nestanku, i ne znajući to, na kraju svjedočiti.
Naš se kontakt intenzivirao nakon što je objavljena Ruta Tannenbaum. Bila je to 2006. godina, vremena neke uljuđene Hrvatske, koju je vodio Ivo Sanader, kasnije najomraženiji i najprokazaniji političar u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, kada je neka izrazito ljevičarska ekipa naumila da me zbog romana koji sam objavio prokaže kao mrzitelja Zagreba i antisemita. Hajku je poveo tjednik Nacional, koji je okupio probranu ekipicu književnih stručnjaka i intelektualaca, redom odlučnih da me sastave sa zemljom. Nastavilo se u Vjesniku, pa na Hrvatskoj televiziji, a fraza o Jergoviću antisemitu uskoro se pretvorila u frazu iz javnog govora, u jedan od onih urbanih aksioma i notornih “istina” koje se ne provjeravaju, kao što se ni narodne legende ne provjeravaju.
Kako je to već bilo vrijeme internetskih blogova i foruma, u hajku je postala vrlo masovna i mjesecima se nije utišavala. Moj problem je pritom bio što se moj dotadašnji izdavač, koji je Rutu Tannenbaum prethodno s oduševljenjem objavio, praktično odrekao knjige. Ili tačnije rečeno, nije je se odrekao, nego ju je zatajio. Pravio se da nikakav problem ne postoji i da se ništa ne događa.
Tada je Slavko Goldstein u jednom nevelikom gornjogradskom prostoru i u nekoj vrsti kulturne ilegale, pod okriljem Hrvatsko-izraelskog društva, organizirao predstavljanje “Rute Tannenbaum”, na kojem je sam bio jedini govornik. Publika je, naravno, bila malobrojna, izrazito manjinska, nije se tu našlo ni književne ni novinarske hrvatske gospode, ali nakon toga hajka je kao po zapovijedi stala.
Nisu umukli zato što je Slavko Goldstein bio moćan i utjecajan, a još manje zato što bi ih njegov govor i u što uvjerio. Uostalom, nisu ni znali što je on te večeri govorio. Umukli su zato što je i iz njihove perspektive, ipak, bizarno antisemitskim proglašavati tekst koji Goldstein uzima u svoju zaštitu.
Od te promocije u Hrvatsko-izraelskom društvu naš se odnos počeo razvijati na način koji je, barem za mene, bio neočekivan. Najprije sam, imao ili ne imao posla, počeo dolaziti kod njega u Novi Liber, pa smo krenuli voditi povjerljive telefonske razgovore, pa me je pozivao da mi predstavlja koncepte knjiga koje je planirao napisati, da bismo se ubrzo krenuli nalaziti kod mene na selu.
Bili su to susreti učevero - o preostale dvije akterke drugom će prilikom biti riječi - oni su dolazili autom, koji je naravno vozio Slavko, obično bi to bilo u prvi sumrak, a ostajalo se, uz večeru i vino, sve do po ponoći. On bi uz jelo popio pola čaše - više ne smije, jer vozi - a ostatak boce bih ispijao sam.
Njih dvoje su nam, manje ili više, bili jedini redoviti gosti u ovih desetak naših godina na selu. I to je bila jedina prilika kada u kući pijem alkohol.
Od tog sam vremena imao uvid u rukopise i planove Slavka Goldsteina. Reklo bi se da sam imao savjetničku ulogu u nekim njegovim knjigama, pogotovu u “1941. - godina koja se vraća”, kojoj sam, što je imao potrebu ponoviti na praktično svakoj promociji, dao i naslov.
Ne znam koliko je to njemu značilo, ali je meni bilo višestruko dragocjeno. Slavko Goldstein bio je veliki urednik, valjda jedini koji je urednički potpisiva Krležu, Kiša i Pekića, i sa svom trojicom ravnopravno razgovarao o njihovim tekstovima, tako da bi se lakomisleno dalo pretpostaviti kako njemu osobno i nije trebao urednik, a još manje nekakav savjetnik na tekstu. Ono što me zapanjilo bilo je da me on ne samo sluša dok govorim, nego i uvažava moje najprije krajnje oprezno, a onda sve smjelije izgovorene sugestije.
Pitao sam se: što ću ja Slavku Goldsteinu?
Ne, niti sam se pred samim sobom trudio biti skroman, niti sam po prirodi samozatajan i nesiguran u svoja znanja i talente, ali što ja to njemu mogu reći što on već ne zna ili što već nije doživio?
U tih desetak godina nešto intenzivnijeg druženja i u tim turopoljskim večernjim sijelima Slavko mi je postao intimno važan. Krivo bi bilo reći da sam ga tada zavolio. Ne bih rekao ni da me je nečim novim fascinirao - sve stvarno fascinantno u vezi njega znao sam u trenucima kada sam ga upoznavao - ne bih rekao niti da sam od njega nešto naučio, iako sam, naravno, saznao mnogo toga.
Slavko Goldstein mi je postao intimno važan jer sam uz njega kao svoja vlastita prihvaćao njegova iskustva. Iako sam već bio u zrelim godinama, uz njega sam bio poput mladog psa, koji se uz puno starijeg druga uči važnim životnim vještinama. U mom slučaju najvažnija od tih naučenih vještina bila je strpljenje. Ako sam danas mirniji nego što sam ranije bio, a jesam, mirniji sam, onda je to Slavkova zasluga. Nije mi on ništa govorio, samo sam ga gledao i slušao.
O tome ranije nisam razmišljao, ali danas znam da smo se počeli družiti u trenutku kada je njegova generacija već bila otišla i kada je postalo definitivno jasno da sam se ja sa svojom generacijom trajno mimoišao.
Njegova smrt nije bila iznenadna. Na nju sam se nekoliko mjeseci pripremao. I sve se dogodilo kao u nekom vrlo urednom građanskom životu. Goldstein je vodio vrlo uredan građanski život: kada je došlo vrijeme ugasio je firmu, kada je došlo vrijeme prodao je stan, kada je došlo vrijeme odnijela ga je smrt.
Na sprovodu je bilo možda i tristotinjak ljudi. O onima koji nisu bili, kao i o hrvatskim i katoličkim radovanjima nad Goldsteinovim uminućem, svakako bi vrijedilo pisati. Ali nekom drugom prilikom.
Bio sam uplašen kada me je njegov sin Ivo obavijestio da bih trebao govoriti na sprovodu, kao jedini govornik nakon što rabin Kotel Da-Don izgovori molitvu, i pokušao sam to izbjeći. Ne odlazim na sahrane, rođenom ocu nisam bio.
onda mi je, kada sam prihvatio, jedino važno bilo da mi nijednom ne zadrhti glas. Ne možete nad takvim životom jecati. Pogotovu zato što čovjek plače nad sobom, a ne nad svojim mrtvima. Plače što ih više neće imati uza se. Kao dijete što plače nad izgubljenom igračkom.
Nad Slavkom Goldsteinom nisam smio zadrhtati.
Ne znam kako bih sad disao i govorio da sam tada zadrhtao.
Ovo je bio taj govor:
radiosarajevo
Uostalom, tada sam upoznao većinu onih koje ću u ovome gradu i upoznati. Nešto se od tih poznanstava primilo, ali većina je pošla u propast, kao što bi se mlijeko onih godina znalo uskisnuti u frižideru. Te ljude koje sam upoznavao u ljeto i jesen 1993. danas, uglavnom, ne pozdravljam. Kada nam se slučajno pogledi sretnu, čini mi se da su i oni pomalo iznenađeni što je ikada postojalo vrijeme u kojem smo se mogli sresti, ili što je postojalo vrijeme u kojem sam im mogao nešto značiti. Ja, međutim, znam zašto sam im značio: oko mene je tih dana i mjeseci treperila aura smrti, aura velike povijesti koja je djelovala erotizirajuće na ljude. Stigao sam iz grada koji je za njih bio nestvaran, pa im je bilo nestvarno da tamo još ima živih. Ništa o tome u ono vrijeme nisam znao. Kasnije ću saznavati, kada već odavno iščezne ta nezaslužena aura i kada se, malo pomalo, s jednim po jednim, budem rastajao. Sve dok konačno ne shvatim kako u tim rastancima ima nekog sistema.
Goldstein, međutim, nije vidio ni osjetio rečenu auru. Kada smo se prvi put sreli, gledao je u meni mladog čovjeka. Istina, moja mladost i nije bila naročita: bilo mi je dvadeset i sedam, a u tim je godinama on prošao ne samo jedan cijeli rat, mnogo gori od ovoga mog, istrebljenje svog roda i naroda, s kojim više ničije istrebljenje nikada neće moći da bude uspoređeno, ulazak u SKOJ i Komunističku partiju, a onda, već u sedamnaestoj, razočaranje u komunizam i odluku, tipičnu goldštajnovsku, da se partijski ne “poveže” po povratku iz partizana, pa nekoliko godina studiranja, novinarenja i života u totalitarizmu, i zatim odlazak u Izrael, gdje je planirao trajno se naseliti, život u kibucu, akulturaciju unutar zajednice kojoj je više sudbinom nego ičim drugim trebao pripadati, i zatim odluku da se vrati u Jugoslaviju i u Zagreb, jer više pripada hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi, nego onoj koja se tek rađala u Izraelu; sve je to, kažem, on u svojih dvadeset i sedam već bio prošao i doživio, i još koješta preko toga, tako da ga nije impresionirala ni moja mladost, a ni to što sam se iz Sarajeva pojavio živ.
Oko te smo se činjenice našli: ni sam nisam bio naročito impresioniran time što sam živ.
Tada mi je prvi put rekao ono što će u raznim prigodama tokom sljedećih dvadeset i kusur godina ponavljati:
- Znate, i ja sam rođen u Sarajevu! Višemanje slučajno, ali, ipak sam rođen tamo.
Uglavnom sve je oko čovjekova rođenja stvar slučaja. Kod Slavka taj je slučaj bio višestruko sudbinski udešen. Njegov se otac u godinama nakon Prvoga svjetskog rata otputio u Palestinu, kao jedan od pionira povratka u zemlju židovskog prapočela. Tamo se zaljubio u djevojku koja je stigla odnekud s europskog istoka, iz Rumunjske, čini mi se, ubrzo je oženio i vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. I njemu su se kultura i način života zemlje iz koje je kao manjinac potekao učinili bližim od zamišljenog identiteta onoga svijeta u nastajanju.
U Karlovcu je otvorio knjižaru, koja je postala središte društvenoga i kulturnog života tog nekad bogatog i razvijenog gradića južno od Zagreba, u to vrijeme izrazito višenacionalnog, hrvatskog i srpskog. Knjižar Ivo Goldstein bio je ugledan i cijenjen građanin, čovjek blage naravi, ali ljevičar.
Slavko i mlađi mu brat Danijel - koji je u sjećanje na oca promijeniti prezime u Ivin - odrastali su u Karlovcu, u onoj vrsti tomsojerovskog raja pomalo karakterističnog za mnoga naša predratna djetinjstva. Dobar je slučaj opet udesio da se na istome mjestu i o istom djetinjstvu zateknu Stanko Lasić i nešto stariji Josip Vaništa, koji će, svaki na svoj način, opisati te njihove karlovačke godine i sagraditi svojevrsni literarni spomenik jednome minulom gradu. Lasić će u svojim memoarima pisati o Karlovcu i o Goldsteinima u nekoj neobičnoj sentimentalnoj maniri, ispunjenoj gorkim grizodušjem, skoro i osobnim osjećajem krivnje zbog onoga što će se uskoro dogoditi. Vaniština sjećanja su bljeskovita, ispisana u briljantnim, uglavnom vrlo kratkim fragmentima, u formalnom i sadržajnom smislu jedinstvena su u našim književnostima. I on piše o toj knjižari i o nestalome Slavkovom ocu.
Nekoliko mjeseci pred Goldsteinovu smrt devedeset i trogodišnji je Josip Vaništa naslikao golemo ulje na platnu: pustošeća bjelina i usred nje samo jedan magloviti crni pravougaonik nejasnih, razlivajućih rubova. To je prozor koji se vidio iz Vaništinina karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1991. od ustaša bili zatočeni Ivo Goldstein i njegov stariji sin Slavko.
Ivo Goldstein je nakon višetjednog zatvorskog zatočenja završio u jami Jadovno, za koju će pojedini katolički biskupi sedamdesetak godina potom tvrditi kako su u toj jami samo - životinjske kosti.
Sinovi su preživjeli zahvaljujući majčinoj odlučnosti. Lea Goldstein bila je čvršća i odlučnija od muža. Takva joj je, naprosto, bila narav. A možda je riječ i o ponešto različitom povijesnom iskustvu: tamo odakle je ona došla postojala je vrlo snažna tradicija antisemitizma i pogroma nad Židovima, kakve u Hrvatskoj do pojave ustaša zapravo i nije bilo. (Slavko Goldstein je tvrdio da takve tradicije u Hrvatskoj nije bilo, o čemu se može čitati i u “Holokaustu u Zagrebu”, kanonskoj knjizi o uništenju jedne zajednice, kojoj je on koautor, a autor je njegov sin Ivo Goldstein, mlađi.)
Način na koji su preživjeli, bijeg iz Karlovca, put na Kordun, Slavko Goldstein vrlo je podrobno opisao u memoarskoj knjizi 1941. - godina koja se vraća, koja je pored zagrebačkog i beogradskog izdanja doživjela i nekoliko prijevoda, od kojih je najvažniji onaj američki, u izdanju valjda i najvažnijeg kulturno-književnog glasila u anglofonom svijetu, “New York Review of Books”.
Trinaestogodišnji Slavko, njegov četiri godine mlađi brat i majka preživjeli su zahvaljujući ljudima, Hrvatima i Srbima, što je u knjizi vrlo pomno opisano, naravno uz navođenje svih upamćenih imena. A Goldstein je imao silno pamćenje. Ili čovjek ne zaboravlja one koji su mu spašavali život.
Kada smo se upoznali, njemu je bilo šezdeset i pet. Povezali su nas zajednički poslovi, suradnja u časopisu Erasmus, što ga je osnovao i vodio u otporu prema Tuđmanovu režimu. Sve što se tih godina zbivalo u Hrvatskoj i oko nje, Slavko Goldstein je vrlo jasno i nedvosmisleno opservirao, i nema toga što je previdio ili iz strateških razloga prešutio. Uvijek je bio veliki strateg, ali nikakvo prešućivanje nije moglo biti dio njegove strategije, a još manje da dođe vrijeme da se nešto kaže: ako vrijeme nije sad, onda nikada neće biti.
U tome kao da se vodio za onim karlovačkim sucem i za onim srpskim seljacima s Korduna koji su njemu i njegovim baš u ono nevrijeme omogućili da prežive. Ako oni nisu okrenuli glavu, ako nisu prešutjeli, a kako bi prešutio on, kojem ne prijeti ona životna pogibelj koja je prijetila njima?
Slavko Goldstein bio je vrlo hrabar čovjek. Ta njegova građanska hrabrost naslijeđena je od roditelja, preuzeta od vlastitih spasitelja i vrlo pomno odgajana tokom Slavkova dugog i bogatog života.
U proljeće 1997. nagovorio me da napustim novine u kojima sam imao siguran posao i koje su mi pružale sigurnu zavjetrinu u smutnim vremenima i među ljudima, opasnim neistomišljenicima i možda još opasnijim navodnim istomišljenicima, i da sudjelujem u projektu Tjednika, sedmičnog njus magazina, koji će, uz nedovoljnu i nesigurnu pomoć stranih financijera, izlaziti sljedećih godinu dana.
Nakon Tjednikove propasti nalazili smo se oko projekata Novog Libera, njegove privatne nakladničke kuće, a povremeno smo radili i intervjue za novine u kojima sam tih godina radio. Ali i dalje smo bili na nekoj vrsti distance, koja se najprije ticala velike razlike u godinama, a onda i mog osjećaja da je moje tek da budem publika u svijetu Slavka Goldsteina i njegovih prijatelja: Zvonimir Berković, Eugen Pusić, Ante Babaja, Vladimir Anić, Josip Vaništa… Velik je i moćan bio taj njegov svijet, taj Zagreb na izmaku, čijem ću nestanku, i ne znajući to, na kraju svjedočiti.
Naš se kontakt intenzivirao nakon što je objavljena Ruta Tannenbaum. Bila je to 2006. godina, vremena neke uljuđene Hrvatske, koju je vodio Ivo Sanader, kasnije najomraženiji i najprokazaniji političar u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, kada je neka izrazito ljevičarska ekipa naumila da me zbog romana koji sam objavio prokaže kao mrzitelja Zagreba i antisemita. Hajku je poveo tjednik Nacional, koji je okupio probranu ekipicu književnih stručnjaka i intelektualaca, redom odlučnih da me sastave sa zemljom. Nastavilo se u Vjesniku, pa na Hrvatskoj televiziji, a fraza o Jergoviću antisemitu uskoro se pretvorila u frazu iz javnog govora, u jedan od onih urbanih aksioma i notornih “istina” koje se ne provjeravaju, kao što se ni narodne legende ne provjeravaju.
Kako je to već bilo vrijeme internetskih blogova i foruma, u hajku je postala vrlo masovna i mjesecima se nije utišavala. Moj problem je pritom bio što se moj dotadašnji izdavač, koji je Rutu Tannenbaum prethodno s oduševljenjem objavio, praktično odrekao knjige. Ili tačnije rečeno, nije je se odrekao, nego ju je zatajio. Pravio se da nikakav problem ne postoji i da se ništa ne događa.
Tada je Slavko Goldstein u jednom nevelikom gornjogradskom prostoru i u nekoj vrsti kulturne ilegale, pod okriljem Hrvatsko-izraelskog društva, organizirao predstavljanje “Rute Tannenbaum”, na kojem je sam bio jedini govornik. Publika je, naravno, bila malobrojna, izrazito manjinska, nije se tu našlo ni književne ni novinarske hrvatske gospode, ali nakon toga hajka je kao po zapovijedi stala.
Nisu umukli zato što je Slavko Goldstein bio moćan i utjecajan, a još manje zato što bi ih njegov govor i u što uvjerio. Uostalom, nisu ni znali što je on te večeri govorio. Umukli su zato što je i iz njihove perspektive, ipak, bizarno antisemitskim proglašavati tekst koji Goldstein uzima u svoju zaštitu.
Od te promocije u Hrvatsko-izraelskom društvu naš se odnos počeo razvijati na način koji je, barem za mene, bio neočekivan. Najprije sam, imao ili ne imao posla, počeo dolaziti kod njega u Novi Liber, pa smo krenuli voditi povjerljive telefonske razgovore, pa me je pozivao da mi predstavlja koncepte knjiga koje je planirao napisati, da bismo se ubrzo krenuli nalaziti kod mene na selu.
Bili su to susreti učevero - o preostale dvije akterke drugom će prilikom biti riječi - oni su dolazili autom, koji je naravno vozio Slavko, obično bi to bilo u prvi sumrak, a ostajalo se, uz večeru i vino, sve do po ponoći. On bi uz jelo popio pola čaše - više ne smije, jer vozi - a ostatak boce bih ispijao sam.
Njih dvoje su nam, manje ili više, bili jedini redoviti gosti u ovih desetak naših godina na selu. I to je bila jedina prilika kada u kući pijem alkohol.
Od tog sam vremena imao uvid u rukopise i planove Slavka Goldsteina. Reklo bi se da sam imao savjetničku ulogu u nekim njegovim knjigama, pogotovu u “1941. - godina koja se vraća”, kojoj sam, što je imao potrebu ponoviti na praktično svakoj promociji, dao i naslov.
Ne znam koliko je to njemu značilo, ali je meni bilo višestruko dragocjeno. Slavko Goldstein bio je veliki urednik, valjda jedini koji je urednički potpisiva Krležu, Kiša i Pekića, i sa svom trojicom ravnopravno razgovarao o njihovim tekstovima, tako da bi se lakomisleno dalo pretpostaviti kako njemu osobno i nije trebao urednik, a još manje nekakav savjetnik na tekstu. Ono što me zapanjilo bilo je da me on ne samo sluša dok govorim, nego i uvažava moje najprije krajnje oprezno, a onda sve smjelije izgovorene sugestije.
Pitao sam se: što ću ja Slavku Goldsteinu?
Ne, niti sam se pred samim sobom trudio biti skroman, niti sam po prirodi samozatajan i nesiguran u svoja znanja i talente, ali što ja to njemu mogu reći što on već ne zna ili što već nije doživio?
U tih desetak godina nešto intenzivnijeg druženja i u tim turopoljskim večernjim sijelima Slavko mi je postao intimno važan. Krivo bi bilo reći da sam ga tada zavolio. Ne bih rekao ni da me je nečim novim fascinirao - sve stvarno fascinantno u vezi njega znao sam u trenucima kada sam ga upoznavao - ne bih rekao niti da sam od njega nešto naučio, iako sam, naravno, saznao mnogo toga.
Slavko Goldstein mi je postao intimno važan jer sam uz njega kao svoja vlastita prihvaćao njegova iskustva. Iako sam već bio u zrelim godinama, uz njega sam bio poput mladog psa, koji se uz puno starijeg druga uči važnim životnim vještinama. U mom slučaju najvažnija od tih naučenih vještina bila je strpljenje. Ako sam danas mirniji nego što sam ranije bio, a jesam, mirniji sam, onda je to Slavkova zasluga. Nije mi on ništa govorio, samo sam ga gledao i slušao.
O tome ranije nisam razmišljao, ali danas znam da smo se počeli družiti u trenutku kada je njegova generacija već bila otišla i kada je postalo definitivno jasno da sam se ja sa svojom generacijom trajno mimoišao.
Njegova smrt nije bila iznenadna. Na nju sam se nekoliko mjeseci pripremao. I sve se dogodilo kao u nekom vrlo urednom građanskom životu. Goldstein je vodio vrlo uredan građanski život: kada je došlo vrijeme ugasio je firmu, kada je došlo vrijeme prodao je stan, kada je došlo vrijeme odnijela ga je smrt.
Na sprovodu je bilo možda i tristotinjak ljudi. O onima koji nisu bili, kao i o hrvatskim i katoličkim radovanjima nad Goldsteinovim uminućem, svakako bi vrijedilo pisati. Ali nekom drugom prilikom.
Bio sam uplašen kada me je njegov sin Ivo obavijestio da bih trebao govoriti na sprovodu, kao jedini govornik nakon što rabin Kotel Da-Don izgovori molitvu, i pokušao sam to izbjeći. Ne odlazim na sahrane, rođenom ocu nisam bio.
onda mi je, kada sam prihvatio, jedino važno bilo da mi nijednom ne zadrhti glas. Ne možete nad takvim životom jecati. Pogotovu zato što čovjek plače nad sobom, a ne nad svojim mrtvima. Plače što ih više neće imati uza se. Kao dijete što plače nad izgubljenom igračkom.
Nad Slavkom Goldsteinom nisam smio zadrhtati.
Ne znam kako bih sad disao i govorio da sam tada zadrhtao.
Ovo je bio taj govor:
“Dame i gospodo, ovo smo dužni obaviti bez suza!
Prvo što se o tom čovjeku treba reći: Slavko Goldstein bio je partizan. Samo zato je živio ovako dugo, bogato i sretno. Da nije postao partizan, mogao je biti samo jedno: bezimena žrtva Holokausta u Hrvatskoj.
Ta je činjenica njegov početak i kraj. Nakon što smo nju utvrdili, možemo reći i sve drugo:
Slavko Goldstein bio je novinar i novinski urednik. Za sebe je govorio i da je propali filmski scenarist. Bio je urednik u izdavačkoj kući i izdavač, vjerojatno najhrabriji, ako ne i najznačajniji u poslijeratnoj Hrvatskoj. Knjige koje je urednički potpisao i za koje se založio predstavljaju neku bolju i čestitiju povijest hrvatske kulture i književnosti.
Kratko vrijeme figurirao je kao političar, ali se cijeloga života na ovaj ili onaj način bavio politikom.
Njegovi neprijatelji, koji su uvijek bili isti, premda su spremno mijenjali ideološku formu i znakovlje, vazda su bili kao hipnotizirani iluzijom o Slavkovoj moći i utjecaju. O kako su samo strahovali od njega, zamišljajući gdje on sve jest i što on sve može. A zapravo se radilo o fatamorgani! I sad možemo razotkriti što je stajalo iza te fatamorgane: Slavko Goldstein je nastupao sam, i uopće ga nije bilo strah, ama nije ni primjećivao kada bi nasuprot tolikih njih bio sam!
Njima se, pak, činilo da je velik i strašan čovjek koji naspram svakoga gnjevnog i krvi žednog ljudskog stada može nastupati sam.
U njemu su se sastale dvije naizgled suprotstavljene osobine: bio je nečuveno uporan, ali nimalo tvrdoglav. Bio je rad da mijenja mišljenje, bio je znatiželjan i u koješta ga se moglo uvjeriti, na štošta ga se dalo nagovoriti, samo u jedno nikako ne: da odustane. Od mladićke idealističke borbe za opću stvar, za ljudska prava, za književnost i za Republiku do kraja nije htio odustati.
Nagovarao sam ga da odustane, ali mi je baš imponiralo što neće.
Bio je veliki pisac. Znat će to oni koji budu čitali, dok oni koji ne čitaju, i ne trebaju ništa znati. Posljednjih godina nizao je knjigu za knjigom. I pred svaku bi izgovarao isto: s Jehovom sam se dogovorio da mi da vremena da napišem ovo. Ili, ne znam kakvi su Jehovini planovi sa mnom, ali sam naumio da napišem ono. Ili, mislim da će mi Jehova dopustiti da napišem još jednu, dvije, tri knjige.
I tako se Slavko poput neke nove Šeherezade nadmudrivao s Jehovom.
A onda je jednoga dana taj veliki glavni urednik rekao - dosta.
Ne treba mu ni zamjeriti: kakav veličanstven život, kakve samo knjige!
Istina, ne mogu prešutjeti niti ovo: posljednji put kada smo jedan drugome govorili o svojim planovima i poslovima, Slavko je, nešto u glavi a nešto i na papiru, imao u planu tri nove, prilično raznolike knjige.
E, Jehova, Jehova, i njegova božanska nestrpljivost!
Ali, budimo dostojni našega pisca i partizana, pružimo otpor i tom višnjem uredničkom autoritetu, pa umjesto prigodnih posmrtnih formula uzviknimo:
Živio Slavko Goldstein! Sretni smo što nam je živio.”
radiosarajevo
