Krajem sedamdesetih u Jugoslaviji je na vrhuncu bila kampanja utjerivanja televizijske pretplate. Građani su pozivani da po susjedstvu špijuniraju neprijavljene televizore, unajmljivani su američki sateliti, da snime čiji to prozor u tamnoj noći svijetli plavkastom svjetlošću crnobijeloga televizijskog prijemnika, nadiglo se sve čemu je na srcu socijalističko samoupravljanje da sređuje ono što će se u tobožnjoj demokraciji i kapitalizmu sređivati jednim ministarskim potpisom i pretvaranjem pretplate u parafiskalni namet. Ali u to nesavršeno vrijeme, u pismima čitalaca beogradskoga ZUM Reportera (dvotjednika koji je bio spoj političke analitike, pornografije, prototabloida i kulture), izašao je prilog navodnoga pukovnika JNA u mirovini, i u njemu rečenica: “Dok prvi neplatiše ne budu povešani na Terazijama, neće se uterati televizijska pretplata!”
Pukovnik je, vjerojatno, bio izmišljen, iza njega je stajao jedan darovit i rječit beogradski pjesnik, ali pukovnička je konstatacija bila vrlo autentična. I poučna. Smijali smo se, ali nam je je kinin strepnje zagorčavao smijeh. Kao da smo znali što će se tridesetak godina kasnije događati bivšoj portparolki Ministarstva unutarnjih poslova Aleksandri Ljubi. Istina, nisu je još uvijek objesili, ponajmanje na Terazijama, ali je prvostupanjskom presudom kažnjena s osam mjeseci zatvora i prijeti joj otkaz na poslu, jer je svoju prijateljicu, majku dvoje djece, lažno predstavila kao sestru, e da bi skupa ljetovali u nekakvom policijskom sindikalnom odmaralištu. Time je, priznaje sud, Ljuba oštetila državu za šest tisuća kuna. Istina, tu štetu je odmah i nadoknadila, ali kako je, po mišljenju Ministarstva unutarnjih poslova i hrvatskoga pravosudnog sustava, moralna šteta i prijetnja po društvo i državu golema, pokrenut je postupak pred sudom, čiji je konačni cilj da se uništenjem egzistencije Aleksandre Ljube građanima Hrvatske uputi neka važna pedagoška pouka, kakva je i inače osnovni smisao sudova i suđenja u svakoj državi. No, ta pouka je uvijek i ogledalo sustava vrijednosti i stvarne moralne i političke okosnice države i državne vlasti. Dakle, sudeći i Aleksandri Ljubi, hrvatski sud presuđuje samome sebi, državi koju predstavlja, vlastima koje su na posljednjim izborima izabrane. Riječ je o legitimacijskoj presudi, u punom smislu riječi.
Presuda Aleksandri Ljubi, jer je prijateljicu predstavila kao sestru, snažan je, gotovo srednjevjekovan, nalog čovjekovoj savjesti. Sud je svakoga od nas, baš poput rimske inkvizicije, naveo da se zagledamo u svoju dušu, pa da razmislimo jesmo li, možda, počinili neko zlodjelo, koje na vagi hrvatskoga pravosuđa teži osam mjeseci robije i otkaz na poslu. Ako nam je Ljubino zlodjelo mjera, a mora nam mjerom biti, jer vještica će biti spaljena samo zbog onoga zbog čega će vještica biti spaljena, tada će baš svatko, osim notornog idiota ili netom ispovjeđenog pedofila i mamojebca, s užasom shvatiti kako je učinio nešto što teži barem – osam mjeseci. I skoro da će se osjetiti pomilovanim, jer je milošću hrvatskoga sudstva još uvijek neosuđen, te milošću hrvatske policije neotkriven i neoptužen. Taj osjećaj je, kažimo i to, sprečavao građane u Staljinovoj Rusiji i Hitlerovoj Njemačkoj da govore ono što misle. U tome i leži razlog zbog kojega su u normalnom svijetu presude poput ove nemoguće, nezamislive, sramne i odvratne.
O Aleksandri Ljubi ne znam ništa. Dok je radila svoj glasnogovornički posao, nije mi bila simpatična. Vjerojatno zbog svih tih olivera grbića i inih policijskih poštenjačina, čije je glasove po prirodi posla prenosila do nas. Ali bi moju zdravu građansku pamet vrijeđao svatko tko bi me pokušao uvjeriti u dvije stvari: da u Ministarstvu unutarnjih poslova netko Aleksandri Ljubi nije namjestio proces, čiji je cilj da se ta žena uništi, te da u Aleksandri Ljubi pred hrvatskim sudom nije presuđeno upravo s tim i takvim shvaćanjem “pravde”.
Ministar Ranko Ostojić s tom “igrankom”, naravno, nema nikakve veze. U vrijeme kada je Ljubin život pretvaran u pakao, Ostojić je bio još miljama daleko od ministarstva. Ali danas su ta žena i njezin slučaj na njegovoj građanskoj i ministarskoj savjesti. I na njegovoj zdravoj pameti. Jer Ostojić zna isto što znam i ja, što znamo svi mi, a to je da se Aleksandri Ljubi sudilo za nešto za što se u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj, naprosto ne sudi. Naš razum, a ne samo našu ljudskost, vrijeđa sam razgovor o meritumu. Svejedno je, naime, i to što je Ljubina “sestra” bila žrtva muža zlostavljača, svejedno je i to što je Ljuba vratila tih šest tisuća kuna… Samo u zemlji u kojoj vlast, sudska ili državna, želi zastrašivati građane, samo u državi gdje moćni nemoćnima montiraju sudske procese, samo u takvoj državi sudi se Aleksandri Ljubi. Zato je Ranko Ostojić, slijedeći vlastitu savjest, a znamo ga kao savjesnog čovjeka, dužan da spriječi otkaz svojoj uposlenici i tako obrani našu savjest i građansku čast.
Istoga dana presuđeno je ratnim zločincima iz koncentracijskoga mini logora u Kerestincu, u kojem su ležali vojni zarobljenici, ali i oficiri JNA, koje bi iz dnevnih boravaka, u kućnim papučama, sprovelo u Kerestinac, da bi ih se tamo nabijalo na drveni falus, mučilo strujom i ponižavalo na sve načine do kojih je mogla doprijeti mašta skupine osuđenih ratnih zločinaca. Dotični su dobili neznatno više kazne od Ljube, i ne prijeti im otkaz na poslu. U presudi prvostupanjskog suda, među tisuću i jednom olakotnom okolnosti, stoji i ta da su “hrvatski branitelji”. Među njima ima i takvih čiji je ratni put započeo i završio u – Kerestincu. Dakle, prema presudi jednoga hrvatskog suda, ratni je zločin olakotna okolnost osuđeniku za ratni zločin. Na svoju čast, Aleksandra Ljuba nema olakotnih okolnosti. Osim što je vratila šest tisuća kuna, ako joj je to ubrojeno u olakotne okolnosti.
Izvor: Jergovic
