Brojne su rupe u mom znanju i obrazovanju: naprimjer, nemam pojma tko je to Margareta Mađerić. Vidim da je vijećnica HDZ-a u zagrebačkoj gradskoj skupštini, i da je – kao i njezina stranka – bila protivna da se jedna zagrebačka ulica nazove po beogradskome rock muzičaru Milanu Mladenoviću. A protivna je iz dva razloga; zato što njegov band nije bio popularan i zato što je, veli mlada demokršćanka, Mladenović bio “ovisnik”. Mađerićka nam, istina, ne kaže o čemu je to rano preminuli glazbenih bio ovisan, o čokoladi, o kofeinu ili o šopingu, ali slutimo koje bi mogle biti njezine sakomanske pretpostavke. Milan Mladenović je, naime, bio ovisnik o – heroinu. Evo kako je tekla mentalna operacija koja ju je dovela do takvoga nalaza: iz žute štampe i s interneta, iz novinskih intervjua, objavljenih knjiga i dokumentarnih filmova, zna se da je barem jedna članica skupine s kojom je Mladenović muzicirao umrla od droge. Jedan član umro je od AIDS-a, vjerojatno izazvanog nečistom iglom. A drugi je član umro od srčanog infarkta, koji je, moguće, bio izazvan konzumiranjem droge. Ali otkud mladoj Mađerićki to da je i Mladenović bio ovisnik? I što onda ako jest? Ulice i trgovi se u demokršćana, kakvi su u njezinoj stranci, ne nazivaju po ovisnicima? To nam je trebala ranije reći, da znamo. No, sad bi valjalo pokrenuti inicijativu da se i drugim ovisnicima oduzmu ulice u Zagrebu. Započet ćemo s Augustinom Ujevićem, teškim alkoholičarem, a možemo, recimo, nastaviti s Jurom Kaštelanom, ovisnikom o nikotinu. Ili da, možda, započnemo s Gojkom Šuškom, koji je hrvatskoj mladeži davao loš primjer, jer je na svakom koraku pušio? Ustvari, trebalo bi ulice ostaviti samo provjerenim nepušačima, antialkoholičarima, apsolutno neporočnim nacionalnim veličinama. U tom slučaju, valjda bi samo Ilica zadržala svoje ime.
Drugi Mađerićkin argument, kojim je oštro zamjerila vladajućoj većini u gradu što je ulicu nazvala Mladenovićevim imenom, jest taj da Ekatarina Velika nije bila popularna grupa. Ni to nije tačno, ali pravimo se da jest. Znači li to da bi se, prema demokršćanskom, karamrakovskom shvaćanju kulture i umjetnosti, ulice smjele nazivati samo prema popularnim osobama i skupinama? U tom slučaju, trebalo bi čim prije oduzeti ulicu Marinu Držiću, jer taj dubrovački vjetrogonja i probisvijet ne samo da nije bio popularan, nego je za života bio i krajnje omrznut. Pritom, postoje i osnovane sumnje da je Držić bio veoma poročan, opasan ovisnik, takorekuć. Bolji nisu bili ni Matoš i Ante Kovačić, prezreni i omraženi od domovine, a prvi je još ostao dužan svima i svakome. Koliko je, pak, nepopularan u Hrvatskoj bio pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, koji ne samo da u Zagrebu ima svoju ulicu, nego još školu, knjižnicu i tko zna što još, svjedoči i činjenica da je učiteljevao i novinario po Livnu i Sarajevu, gdje mu je grob, lijep i tužan, kao svjedočanstvo njegove pjesničke i političke nepopularnosti u Zagrebu i u Hrvatskoj.
Kada bi kultura i identitet nekoga svijeta bio stvaran po kriterijima ove bojovnice HDZ-ove mladeži, pa kada bi popularni, a neporočni dobivali po Zagrebu svoje ulice i trgove, tada bi se gospodi M. P. Thompsonu, H. N. Srzić ili M. Gotovac valjalo naložiti da svoje živote čim prije žrtvuju na oltaru domovine, da ispiju otrov ili da se da se daju ritualno dekapitirati, i da požure s time prije nego što im opadne popularnost. Ili da se, možda, omogući da se ulice nazivaju po živim popularistima i selebritijima, i da tako Držićeva postane ulicom Maksima Mrvice, a Jelačić plac Trgom Ante Gotovine – Neporočnog. Jer ovako kako jest ne valja, budući da bi po istim kriterijima po kojima se ulica u blizini gradskoga deponija smeća ne bi trebala nositi ime pokojnika kojega je Mađerićka obijedila da je bio nepopularni ovisnik, ulice izgubila golema većina zagrebačkih uličnika.
Umjesto Mladenoviću, mlada bi dama, saznajemo, ulicu dala Kreši Blaževiću, blage uspomene, kantautoru i vođi grupe Animatori, a zatim i Tošetu Proeskom i Tomislavu Ivčiću. Je li Ivčić bio neporočan, to se ne zna, ali se zna da je u onoj strašnoj prometnoj nesreći, koju je prouzročio njegov automobil, stradala i jedna nedužna djevojka, slučajna prolaznica. Možda bi se njezini bližnji rastužili prolazeći tom ulicom. Toše Proeski bio je lakoglazbena megazvijezda, pa mu ne priliči ulica u blizini đubrišta. A dragi Krešo Blažević bio je vođa grupe koja je, i u hrvatskim okvirima, neusporedivo manje popularna od skupine koju je predvodio Milan Mladenović.
Ali uozbiljimo se, makar i pred kraj današnje priče: mlađahna karamračna hadezeovka, zagrebačka gradska vijećnica ili kulturu i identitet doživljava na način Pol Pota i njegovih Crvenih Kmera, koji su parazitizmom smatrali svaki elitizam, ili nam ta damica nešto prešućuje. Nešto o čemu danas ne bi ni ini hadezeovci, koji su, također, protivni Ulici Milana Mladenovića. I to je, zapravo, jedini razlog zbog kojega bismo i spominjali Margaretu Mađerić.
Od 1990. pa do danas ništa se – osim u onom periodu kada je strankom autoritarno ravnao Ivo Sanader – nije promijenilo u načelnim razlozima zbog kojih Milan Mladenović, po njihovome mišljenju, ne bi smio imati ulicu u Zagrebu. Naime, budimo otvoreni i jasni: nije pokojnik problematičan zato što je, eventualno, bio ovisnik, niti su hadezeovci u svojim kulturnim procjenama bliski idealu Crvenih Kmera, Milan Mladenović je, to svi znaju, i mrtav nepodoban iz istoga razloga iz kojega je nepodoban bio i živ. Nije on narkoman, on je, brate mili, Srbin. I gotovo.
Izvor: Jergovic
