Horace and Pete’s lijepa je mala kvartovska krčmica u Brooklynu. Osnovana 1916, već je cijelo stoljeće na istome mjestu i u vlasništvu jedne obitelji. Njezini vlasnici se, po tradiciji, zovu Horace i Pete. Horace Wittel osmi je Horace na čelu lokala, a bit će da je i Pete osmi ili deveti po redu. U njihovom baru ne toče se miješana pića – zaboga, toga nije ni bilo 1916. – a od piva služi se samo točeni Budweiser. Cijene u “Horace and Pete” su varijabilne: stalni gosti imaju popust, dok slučajni namjernici naočigled plaćaju višu cijenu. Pobune li se, platit će još skuplje. Još je nešto dio tradicije: žestoka pića se razvodnjavaju. Tako manje škode, a više se i zaradi.
U osnovi, ambijent i scenografija viđeni su već bezbroj puta, u dugom nizu američkih i britanskih televizijskih serija. Istina, u “Horace&Pete” kulise i tehnika manje koštaju, ama jeftinije su nego i u onim maloumnim kafićko-domoljubnim serijalima Hrvatske televizije. Dok vam se pred očima rastvara prva epizoda, pomišljate da je u pitanju neka greška, u prvih desetak minuta, dok nitko ništa ne govori, a Horace i Pete raznose jeftine stolice po pozornici i prilično ih nehajno – i u konobarskom i u glumačkom smislu – raspoređuju po pozornici, samo jedno vas priječi da učinite tu fatalnu grešku i ovo prestanete gledati: to što je Horace, zapravo, sjajni njujorški stendap komičar, glumac i televizijski mudrac Louis C.K., a Pete je glavom Steve Buscemi. Malo poslije pojavit će se i Jessica Lange, u ulozi Marshe, posljednje ljubavnice Horaceova pokojnog oca. Jessica, kojoj su mnoge godine prošle od naših pubertetskih žudnji nad filmom “Poštar uvijek zvoni dvaput”, i koja je tako senzacionalno ostarila da joj se baš svaka bora vidi, a gole joj se ruke oko pazuha mežuraju kao u austrougarskih dama iz naših djetinjstva, ona kao da samom svojom pojavom protestira protiv imbecilne botox civilizacije i njenih cezara estetskih kirurga, baš ta i takva Jessica Lange zaigra već u prvoj epizodi te serije koju bismo zbog jeftinoće i općeg scenografskog mjesta i temeljne scenarističke postavke najradije ugasili.
A onda se, malo-pomalo, okupljaju redovni gosti. Za šankom je i Pete Stariji. Igra ga Alan Alda, njujorški glumački i scenaristički veteran, jedno od onih poznatih zlobnih lica. Okrutan, mračan tip je Pete Stariji, čisto da se mlađarija pouči u kakvim smo strašnim pedagoškim uvjetima odrastali tokom sedamdesetih. Mi koje je, eto, potrefilo da smo vršnjaci Horacea, Petea i sestre im Sylvije (igra je, to vam je već jasno, Njujorčanka Edie Falco, koji pamtimo barem iz Sopranosa…). A ta je Sylvia razbijačka figura u priči: ona bi, naime, da se tradicija prekine, da oni lijepo prodaju svoj kafić, na dobrom je mjestu, dobit će barem šest milijuna dolara, a onda kud koji mili moji, ionako iz ovoga ne može ispasti ništa dobro. Sylvia to zna, jer već ima rak dojke ili jajnika, sad se toga više ne sjećam, ide po kemoterapijama, skupo plaća svoju bolest – na jednom mjestu kaže da ništa nije toliko skupo kao umiranje, skupo i ponižavajuće – a osim toga, nema ona baš ni neko naročito mišljenje o tim muškim tradicijama. A “Horace&Pete” je, naravno, muška tradicija, kao što su i država, nacionalna kultura, kazalište i opera muške tradicije. Ona bi da se krene ispočetka, ako za početak još ima vremena, a muški bi da održe nešto što ih je po njihovu posve krivom uvjerenju stvorilo i što im, a tu su u pravu, čini temelj njihova samopouzdanja i ljudskog dostojanstva. Čovjeku treba tradicija da bi mogao stati iza vlastitog mišljenja. Naravno, ako je čovjek muškarac. Ako je nešto drugo, iza mišljenja staje sam, skupa sa svojom tužnom kuštravom glavom. (E sad, ako je netko već toliko glup, pa nije shvatio da mu i to kažemo: biti muškarac ne znači roditi se s palicom na napuhavanje među nogama. I još nešto: golema većina žena su zapravo muškarci, jer i njima treba tradicija da bi mislile ili da bi samo kokodakale.)
Elem, među desetak stalnih gostiju – cast idealne dramske serije je poput casta Posljednje večere: dvanaest plus jedan – čudaka je od svake vrste, tipičnih ili manje tipičnih za jedan njujorški, frankfurtski ili zagrebački kvart. Razgovaraju upravo o onom o čemu se razgovara u krčmi u kojoj se svi, uglavnom, znaju. Najprije o politici. Naravno, gosti kafića su većinom ljevičari. Po tome se u New Yorku kafići razlikuju od crkava. Ali ima tu i jedan provokator koji otvoreno govori da će glasati za Donalda Trumpa, jer da je Trump idealno rješenje za Ameriku, ovakvu kakva ona danas jest. Ljudi se zgroze, pokušaju ga ušutkati, ali uzalud. Iz njegove perspektive stvar izgleda tako. A ta perspektiva nije skroz maloumna. (Nemojmo dalje, ne kvarimo užitak gledanja.) Na kraju netko zaključi kako bi, možda, bilo idealno kada bi Amerikom vladao predsjednički duet: Trump i Barney Saunders. Objašnjenje? Tako genijalno i subverzivno da ga ne smijem otkriti.
Sve se ovo, dakle, zbiva u vremenu sadašnjem. Prva je epizoda snimljena lani, preostalih devet tokom prošle i ove godine. “Horace&Pete” dovršili su prikazivanje 2. travnja. I ne, sve ste krivo shvatili, ovo nije komedija! Riječ je o drami, jednoj od onih istinski velikih američkih drama, koje počnu od sitnice, od nečega što je sasvim lokalno, gotovo specifično folklorno, da bi završile u antičkoj tragediji i u sveopćem raspadu i rastrojstvu svjetova, koje bi onda bogovi trebali dovesti u red. I doveli bi ga, možda, da Louis C.K. nije priličan bezbožnik.
U čemu se drama sastoji nije časno reći niti riječi. Kada je netko veliki pripovjedač – a Louis C.K. jest i to – nije nam dopušteno da mu oduzimamo priču. To je kao da kušamo jelo nekoga slavnog kuhara, ali tako da na kraju sve ispljunemo, tako da se jelu može diviti i sljedeći. Ali ništa neće biti rečeno ako se kaže da je u središtu drame duševna bolest. I lijek koji se u seriji zove probitol. Taj lijek je, gle čuda, svojedobno bio i registriran, bio je u upotrebi, a onda je proizvodnja prekinuta zbog neželjenih nuspojava. I da, lijek je i u stvarnosti bio psihofarmak. Biva, mogao je naškoditi probavnom traktu i jetri. Ili je, možda, škodio dobrobiti farmaceutske industrije.
Bolest o kojoj je u seriji riječ također je obična i tipična psihička bolest. Naime, postoje kojekakve nesreće u glavi i duši, kojekakvi ispadi iz stvarnosti i prilike u kojima se život svede isključivo i samo na patnju, a lako ih je držati pod kontrolom uz samo malo kemije. Naravno, zahvaljujući farmaceutskoj bandi, takva je kemija zastrašujuće skupa, a zahvaljujući dobrobitima liberalnog kapitalizma, u New Yorku običnom čovjeku ostaje ili da sasvim poludi ili da nađe način da plaća takav lijek.
Time se, između ostalog, bavi serija “Horace&Pete”, ali bavi se i onim od toga važnijim: za razliku od bolesti tijela, koje pripadaju samo onom čije se tijelo razboljelo, bolesti duše su u pravilu zajedničke. Iako nisu infektivne, nitko ni od koga još nije dobio šizofreniju, takve bolesti okupiraju sve okolne duše, obuzimaju ih i usmjeravaju na način koji je usporediv, možda, još samo s načinom širenja ideologije. Ideologija je namjerno izazvana bolest duše, čiji je smisao u upravljanju društvenom zajednicom, porodicom ili državom, to je svejedno. I o tome govori “Horace&Pete”.
Strašno je kada na dušu oboli netko koga volimo. Ne znamo kada se to dogodilo. Na kraju povjerujemo da je takav bio oduvijek, ili je vazda postojala klica ludila, koja je onda rasla, sve dok nije prerasla njegovu dušu. Ali je uzaludno tjerati ga od sebe ili njegovu ludost posmatrati kao nešto što ga u duši diskvalificira. Bolesne su duše jednako kvalificirane kao i zdrave. I o tome govori “Horace&Pete”.
Da, naravno da je Louis C.K. mogao naći skuplju scenografiju. Sve je to moglo izgledati mnogo, mnogo skuplje. I mogla je scenaristička postavka biti posve atipična. Ali u tom slučaju drama ne bi bila tako šokantna i beznadna. Ne bismo se osjećali poput onih sretnika i nesretnika koji su prvi čitali drame Tennesseeja Williamsa i u njima nalazili svijet koji prije njega nije postojao, a bez kojega svijet više neće moći.
Ali nije to jedini razlog za tu neobičnu scenografsku i produkcijsku subverziju: Louis C.K. pokazao je svojim gledateljima što doista vrijedi u nekoj televizijskoj, filmskoj, književnoj priči… Vrijede glumci, a vrijedi bogme i Paul Simon, koji je napisao muziku i uvodni song, također navlačeći gledateljstvo na krivi trag. Vrijedi talent, džaba ti sva pirotehnika ovog svijeta.
jergovic
