Nacisti su spaljivali knjige. Iz galerija i depoa izbacivali su djela “izopačene umjetnosti” (Entartete Kunst), one koja nije prikazivala idealizirane bijele figure i idealizirani realistično prikazani svijet. Staljinisti su u Sovjetskom Savezu crkve pretvarali u žitne ambare, zabranjivali su sakralne motive u umjetnosti, a u posljednjoj fazi i apstrakciju. Partizani su u Hrvatskoj s gradskih trgova uklanjali spomenike kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću, a skupa s njima i hrvatskom nacionalnom junaku, banu Josipu Jelačiću, pod optužbom da je u ime imperijalističkih interesa gušio revoluciju Lajosa Kossutha u Madžarskoj. Hrvatske su vlasti, obično na neformalan način, preko svojih junaka i bibliotekara, dizale u zrak partizanske spomenike i iz biblioteka izbacivale i na smeće bacale knjige otisnute na ćirilici, kao i knjige srpskih pisaca. Protagonisti liberalne i demokratske, te svakako antitrampovske Amerike, cenzuriraju, a bogme pomalo i zabranjuju knjige u kojima žene, LBGT osobe, djeca, američki starosjedioci te osobe čiji su preci pristigli iz Afrike, nisu prikazani na strogo politički korektan način. S ulica, trgova i galerija uklanjaju se spomenici koji te iste ljude prikazuju na omalovažavajući ili stereotipan način, kao i spomenici koji su u prošlosti afirmirali neki drugi pogled na svijet, recimo onaj iz vremena robovlasništva, ali i svjetonazore kasnijih epoha.

Između terora političke korektnosti i nacističkog terora svakako postoji velika razlika. Recimo da je to i razlika između toga da se manjine podrže u njihovom manjinstvu, i da se manjine istrijebe, spale, poubijaju u koncentracijskim logorima. Postoji i razlika između rastavljanja spomenika banu Jelačiću i njegova spremanja u depo Gliptoteke, i dizanja eksplozivom u zrak skulptura Vojina Bakića, kao i tridesetogodišnjeg ciljanog pustošenja njegova spomenika na Petrovoj gori. Ali svi koje smo pobrojali, kao i mnogi drugi, rušili su, spaljivali, ukidali, cenzurirali i zabranjivali iz načelno istih razloga: nakon što su ovladali sadašnjošću svoga naroda, odlučili su promijeniti i njegovu prošlost, i u tu su svrhu dopuštali samo jedan etički i estetski način stvaranja umjetnosti. Pritom, svi oni su znali, od Hitlerova ministra Goebbelsa, preko partizanskih komesara 1945, do borbenih aktivista za ženska, rasna i rodna prava danas u Chicagu, ali i širom svijeta, da je govor umjetnosti temeljni način govorenja o prošlosti. Lako je promijeniti udžbenike iz povijesti i korumpirati povjesničare da drukčije pišu o prošlosti, ali treba navesti svijet da prošlost drukčije vidi, čuje, osjeti.

U Chicagu su, čitali smo to najprije u Jutarnjem listu, da bi se zatim svi raspisali, spomenik Ivana Meštrovića stavili na listu djela koja krivo prikazuju američku povijest i vrijeđaju američke ljude. O njemu bi se, kao, trebala povesti rasprava. Riječ je o dvije konjaničke figure, strijelca i kopljanika, s krunama od perja na glavama konjanika. Ti Indijanci iz Meštrovićeve mašte stoje na nekom važnom mjestu u gradu od 1926, kada su postavljeni.

Nakon što su novine objavile uznemirujuću vijest – koja, možda, i nije toliko uznemirujuća, jer su aktualni američki emancipatorski pokreti u tim istim novinama, kao i u svoj metropolitanskoj Hrvatskoj, vrlo mondeni; baš kao najnovije cipelice – javila se ministrica Nina Obuljen Koržinek da kaže kako je inicijativa Chicago Monuments Projecta potpuno neprimjerena, jer da je Meštrovićev spomenik  “vrhunsko umjetničko djelo koje svjedoči o doprinosu Indijanaca povijesti Sjedinjenih Američkih Država”. I još je rekla da će meštrovićisti i meštrovićolozi, kojim Hrvatska obiluje, poslati u Chicago svoju ekspertizu, u kojoj će objasniti što je veliki kipar mislio te o čemu i kako njegovo djelo govori. Vrlo je idealistično, da ne kažem i romantično, možda pomalo provincijalno, uvjerenje da bi nevidljivu silu Chicago Monuments Projecta moglo zanimati što o Indijancima u njihovu gradu misle neki europski Indijanci.

Meštrovićevi konjanici lijepi su, bajkovito idealizirani, upravo onakvi kakvi su svi oni njegovi junaci iz epskih narodnih priča i pjesama. Samo što to nisu Srđa Zlopogleđa i Kraljević Marko, nego dvojica Indijanaca. Ali ista je to glava, ista mrka muška snaga. Svijet Ivana Meštrovića posredovan je iz jedne velike usmene tradicije, obiteljske i narodne, u kojoj je uvijek mnogo veće bilo ono što je izrečeno od onoga što je učinjeno. Kipar je u svojim najboljim trenucima, a čikaški Indijanci jesu iz tih trenutaka, izrečeno pretvarao u skulpturu. Ivan Meštrović pjesnik je epskog deseterca i dvanaesterca, Slavenske antiteze, gusli i guslarskog mita, koji, naravno, podrazumijeva stereotipe. To je dio poetike epske narodne pjesme u Južnih Slavena, kao što je dio poetike akcionog stripa, westerna i romana o kaubojima i Indijancima. I kao što je dio poetike bajke.

Vrijedna je prezira svaka nasilna intervencija u memoriju, u prošlost i u umjetnost, od Goebbelsa do Chicago Monuments Projecta, ali oni su, kada je o Meštroviću riječ, s vlastitog nakaradnog ideološkog stanovišta, apsolutno u pravu. Nije se kipar bavio živim ni stvarnim prastanovnicima Amerike, nego se bavio Indijancima iz svoje mašte. Takav je to bio umjetnik, ako ste u stanju shvatiti.

Suvisla hrvatska reakcija na čikašku inicijativu mogla bi biti samo jedna. Umjesto nuđenja ekspertiza, Ministarstvo kulture bi trebalo pomoći gradu Chicagu tako što će otkupiti Meštrovićev rad i vratiti ga u Hrvatsku, na Balkan, gdje je i načinjen. Cijena ne bi smjela biti visoka, svakako ne znatno viša od cijene metala utrošenog za spomenik. Na taj bi se način Chicago oslobodio nečega što mu ne treba, a osigurao bi se liberalnoj i demokratskoj Americi tako mio pluralizam mišljenja. Mi bismo dobili naše Indijance, koji se, kao što rekosmo, više tiču naše imaginacije, nego žive zbilje. Mogao bi to biti spomenik epohi roto-romana u Hrvatskoj. I bez ikakve šale: Hrvatska bi na jedini ispravan način zaštitila djelo svoga velikog umjetnika.

jergovic