Ne daj Bože, niti smo u 1941, niti živimo u NDH, ali Hrvatski P.E.N. centar pod predsjedanjem Nadežde Čačinovič igra ulogu koju je institucija Crvenog križa igrala u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Oni kojima bi trebala njihova zaštita, jer su ugroženi kao pisci ili pripadnici kulturne zajednice koja se služi manjinskim pismom ili jezikom, od P.E.N. centra nemaju nikakve koristi, a samo na prvi pogled – ni bilo kakve štete. Država, međutim, od takvoga P.E.N.-a i onakvoga Crvenog križa imaju velike koristi, jer svojom šutnjom i pasivnošću u odnosu na vrijednosti, pojedince i skupine koje su dužni štititi pružaju zaštitu, nudeći im se kao krinka za različite oblike kršenja ljudskih i manjinskih prava, od prava na goli život do prava na jezik i pismo te na slobodu izražavanja.
Povod za usporedbu nam je aktualna kriminalizacija ćirilice u Hrvatskoj. Naime, nakon što su se u Vukovaru, na jednoj košarkaškoj utakmici mladih reprezentativki Srbije u košarci pojavili njihovi navijači, sa službenom zastavom srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, na kojoj je ćiriličnim pismom bila napisana riječ Vukovar, intervenirala je policija, mladi Srbi istjerani su iz dvorane, a policija je, kako izvještavaju sve dnevne novine, pokrenula potjeru po gradu za organizatorima ove “neviđene provokacije”. Finale je to kampanje započete prije nekoliko mjeseci pod nazivom “Stop ćirilici u Hrvatskoj” (dakle, u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u Vukovaru), koju su iz uvjerenja podržale sve desne stranke u zemlji, pojedine građanske udruge i biskupi Katoličke crkve, dok ju je vlast strateški prešutjela ili nastojala minimizirati i prikriti njezine posljedice. Ne ulazeći u pitanje srpskih manjinskih prava, niti u razloge zbog kojih je aktualna vlast obećala, a zatim šutke odustala od odluke da se odmah nakon lokalnih izbora u Vukovaru provede zakon, reći ćemo samo to da se svaka politička vlast, kao i opozicija, kreće u granicama mogućega, pa je tako i u Hrvatskoj. Dok god je društvo takvo kakvo jest, i dok god Bruxelles i Washington nemaju s tim nikakvog problema, u zemlji u kojoj nijedna kulturna udruga većinskoga naroda i nijedno književno društvo nemaju prigovora na kriminalizaciju jednoga alfabeta – što se nakon 1945. nije događalo nigdje u Europi – kampanja kriminalizacije ćirilice može se nastaviti, i nemamo razloga prigovarati političarima: Zoranu Milanoviću koliko ni Tomislavu Karamarku, Ivi Josipoviću koliko ni Ruži hrvatskoj Tomašić. U zemlji u kojoj je pojava ćirilice na tribinama sportske dvorane “neviđena provokacija”, i u kojoj policajministar Ostojić nema problema s tim što se na ćiriličare šalju njegovi redarstvenici, bilo bi šašavo imati ikakvih primjedbi.
Međutim, gospođa Čačinovič sa svojom udrugom nešto je posve drugo. Ne reagirajući nikad, službenim priopćenjem ili neformalno, na kriminalizaciju ćirilice, gospođa Čačinovič krši sve četiri tačke povelje Međunarodnog P.E.N. kluba. Naprimjer, u četvrtoj tački piše da se “članovi obavezuju da će se suprotstaviti svakom obliku ograničavanja slobode izričaja u svojoj zemlji i u zajednici kojoj pripadaju”, pa bi zanimljivo bilo znati kako je, po mišljenju gospođe Čačinovič i njezine uprave, moguće ostvariti slobodu izričaja ukoliko se zabranjuje azbuka, tojest sustav znakova pomoću kojih se bilježi bilo kakav izričaj? Dimnim signalima? Mukanjem? Dizanjem desnice ruke u visini kukuruzišta?
Hrvatska u svakom trenutku može biti onakva kakvom ju omogućuje međunarodni kontekst. Ne mora biti najbolja, kakvom ju je tvrdoglavo htio Vlado Gotovac, niti hrvatstvo treba biti samo moralna kategorija, kako je, još u emigrantskim danima, insistirao Boris Maruna. Ne mora Hrvatska biti demokratska ni slobodna, pojedini alfabeti smiju se staviti izvan zakona, ljudi se mogu progoniti zbog svoje kulturne pripadnosti i političke nepoćudnosti. Mogu postojati, i postoje, knjige koje se u Hrvatskoj ne mogu objaviti. Mogu postojati, i postoje, pjesnici i novinari koji su iz Hrvatske protjerani. Ali ono čega ne bi smjelo biti jest da postoje udruge koje će sve to prikrivati, pozivajući se lažno na međunarodne povelje i deklaracije. To je i bit onoga što je u Dubrovniku 1933. na kongresu P.E.N.-a rečeno predstavnicima njemačkih pisaca lojalnih Hitleru. To je ono na što je Slobodan Prosperov Novak mislio kada je davnih devedesetih tražio da se iz članstva Hrvatskog P.E.N. centra brišu Šeks i grupica bivših disidenata, koji su svojim javnim djelovanjem prekršili povelju. Bilo bi časno da se gospođa Čačinovič bavi politikom, svejedno kakvom, a ne prikrivanjem politike.
Hrvatska je zemlja u kojoj neke pisce pljuju po ulici zbog javno izgovorene i napisane riječi, demoliraju im, na očigled susjeda, a vjerojatno i policije, automobile pred njihovim domovima, prijete im, progone i organiziraju protiv njih kampanje u javnim medijima, u novinama i na Hrvatskoj radioteleviziji. Postoje o tome policijski zapisnici, izvješća u domaćim i stranim novinama. O pojedinim slučajevima ugrožavanja sigurnosti piscima huškačkim kampanjama upoznata je izravno gospođa Nadežda Čačinovič. Odbijala bi reagirati. Ili bi se pridružila kampanji. Mora, jer ima svoju tjednu emisiju na HTV-u. Njezina saopćenja odnose se na ugrožavanje slobode tiska u Meksiku. Ona zdušno brani mog prijatelja Andreja Nikolaidisa, kada se na njega okome u Srbiji, kao i pjesnika i pisca Predraga Lucića, kada ga napadnu po internetskim platformama u Bosni i Hercegovini. Srećom po obojicu, Nikolaidis i Lucić ne žive ni u Srbiji ni u Bosni i Hercegovini. Srećom, nije ih napalo u Hrvatskoj.
Gospođa Čačinovič članica je komisija pri Ministarstvu kulture, gdje sudjeluje u otkupu knjiga za knjižnice. Otkupljuje vlastite naslove. Ona sudjeluje u dodjeli novca Hrvatskome P.E.N. centru, za programske aktivnosti. Ove godine ta je udruga od Ministarstva dobila 57.750 kuna samo za putovanja na međunarodne susrete P.E.N. klubova. Gospođa Čačinovič putuje i u ćirilične zemlje. Bez posljedica.
Izvor: Jergovic
