Svašta čovjeku na um padne tokom dana, dok god je budan, a pogotovo u ono kratko vrijeme kada se, ležeći na postelji, uvodi u prvi san, ali teško da je itko od nas ikada razmislio o životu i priključenijima sitnoga činovnika u upravi mjesnog vodovoda. Što li li se, Bogo moj, takvome jednom slučilo, što li mu se dogodilo, dok je tako svakoga jutra godinama dolazio na posao, i svakoga popodneva odlazio kući, dok se bavio protokom vode, satovima za očitavanje utroška po kući i po domaćinstvu, puknutim cijevima te ključnim pitanjem svakoga vodovodstva – je li cijev pukla više sata, pa će isteklu vodu platiti društvena zajednica, ili je pukla niže sata, pa će vodu platiti vlasnik priključka, potrošač, ugovorni primatelj? Koliko god da imamo vremena i kako god bila razluđena i šašava mašta svakoga od nas, nećemo nikad porazmisliti o sitnome činovniku Istarskoga vodovoda, o njegovim strepnjama, željama i strahovima, osim ako nam narečeni nije rod bližnji, ili ako nije Damir Kajin.
U vrijeme njegova službovanja u upravi vodovoda, Istra je bila zaturena hrvatska pokrajina, siromašnija i zaostalija od Dalmacije. Bilo je to osamdesetih godina, u posljednjem desetljeću Jugoslavije. Dvanaest godina kasnije, kada je Damir Kajin od nezadovoljnog činovnika bez ikakve profesionalne i socijalne perspektive, postao nacionalni politički faktor, parlamentarni zastupnik, pokazni ljevičar i narodni tribun, Istra je već bila dramatično bogatija od Dalmacije, s razvijenim malim gospodarstvima, vinskim cestama, poznatim maslinarima. Ali što je mnogo važnije, Istra je postala izuzetak u Hrvatskoj po nacionalnoj i vjerskoj harmoničnosti. Jedino u Istri nitko nije maltretiran ni progonjen zato što nije Hrvat, zato što je ateist ili zato što je ljevičar, jedino u Istri se moglo živjeti, a da vas nitko ne upućuje da se vratite tamo odakle ste došli ili odakle su vaši djedovi i pradjedovi, i jedino je u Istri na vlasti bila (i ostala) stranka dosljednoga antifašističkog svjetonazora. Što se dogodilo, kako je stvoren taj hrvatski izuzetak, što on znači za sve nas, a što za sitnoga i nezadovoljnog činovnika lokalnoga istarskog vodovoda?
Damir Kajin hrvatskim jezikom govori slabo. Sreća, pa je iz dvojezične pokrajine, i slušatelja bi vazda držala iluzija da onim drugim govori bolje. Nenačitan je, praznih i potrošenih metafora, tako da su njegovi intervjui – a davao bi ih, od kraja devedesetih, po nekoliko tjedno, snižavali ionako nisku razinu hrvatskih novina. Ali nam je bilo drago kada bismo na stranici ugledali Kajina, ne bismo čitali ono što je rekao, nego smo, na neviđeno, smatrali kako je rekao nešto ispravno. Uživo i na televiziji zvučao je kao mašina koja govori. Recimo, kakav istočnonjemački robot, uključen na program – dramatično. Damir Kajin uvijek je zvučao tako dramatično.
Svoj preporod, civilizacijski i ekonomski, Istra duguje planini Učkoj, IDS-u i Ivanu Jakovčiću. Učka je prirodna granica, IDS je ideja o pučkome antifašizmu i pogubi svakoga nacionalnog ekskluziviteta, a Jakovčić je – barem za hrvatske prilike – obrazovani politički lider, snošljive naravi i jasnog svjetonazora, koji je otpočetka imao viziju o svim tim vinskim cestama i maslinicima. Valjda je on jedini, od svih hrvatskih političara, znao i što u svijetu maslina znači Lago di Garda, ali i čemu služi kultura, čemu filmski festivali i književni sajmovi unutar jedne, relativno male, lokalne zajednice.
Jakovčićeva temeljna politička mana je, također, tipična. IDS su osnivali neki zanimljivi ljudi, među kojima je bilo i čudaka, i vrijednih pisaca, i lokalnih entuzijasta, ali svi su oni s vremenom otpadali, nestajali, razočaravali se, dok je Ivan Jakovčić opstajao s nekim novim, drukčijim, teško pamtljivim ljudima, koje je katkad teže identificirati nego ime, prezime i svjetonazor čovjeka na osnovu dlake nađene u odbačenom češlju. I naravno, ostajao je Damir Kajin. Jakovčić se kao i svi naši ovni predvodnici plašio da bi ga netko mogao natpametiti, nadmašiti i smijeniti, ili da bi ga, naprosto, mogao nadigrati. Zazirao je i od novih modela robota, pa je ostao pri ovom honekerovskom. Srećom, nije vjerovao da automobili imaju dušu i razum, pa da ga službeni vozač vozi u trabantu.
Što je motiv Zorana Milanovića i SDP-a za herostratski obračun s IDS-om i Jakovčićem, to ne znamo, niti nas zanima. Skupa s odmetnutim robotom, ili kroz njegova usta, Jakovčića nazivaju mafijašem, a čelnika talijanske manjine – Mussolinijem. Retorika Jörga Haidera, neprimjerena socijaldemokratima, makar i nominalnim. Medijske optužbe na Jakovčićev račun nalikuju počecima obračuna s Ivom Sanaderom. Premda sve djeluje još manje uvjerljivo.
U Kukuriku koaliciji IDS je pružao temeljni, ljevičarski i antifašistički ideološki naboj. Ni po čemu, osim po IDS-u, danas se ne može identificirati politički duh i svjetonazor te skupine stranaka, budući da se SDP veoma temeljito, domestosom, vimom, varikinom, očistio od svega što bi u intelektualnom i tradicijskom smislu, u odnosu na povijest, ali i na sadašnjost, moglo nalikovati ljevici. Jedino što im je ostalo je, zapravo, onaj Jovanovićev rastegnuti i poluupotrebljeni prezervativ, na koji biskupi pjene, i ništa, ali baš ništa, drugo. Tako da je odricanje od IDS-a zapravo odricanje od posljednje lijeve i antifašističke karike u koaliciji. Ideološki ispražnjenim strankama kakve su SDP i HNS ubuduće će se samo prelijevati ideologija njihovih neformalnih prilježnika i lokalnih koalicijskih partnera, pa ćemo tako uz osiječko i slavonsko punjenje HNS-a Glavaševom ideologijom i praksom, imati i zanimljiv spoj Ladonje (pojave nalik ranim republikanskim ultradesnim čajankama u SAD-u…) i blijedo-ružičastog SDP-a. I naravno, neotklonjenu sumnju da Milanović ima problema s Jakovčićevim svjetonazorom.
A što se tiče sitnih činovnika vodovoda, pustite ih s mirom. Treba se čuvati sitnih duša, one su problem, među ljudima, političarima i tragikomičnim istočnonjemačkim robotima, vešmašinama, tosterima, pučkim trabantima i tribunima.
Izvor: Jergovic
