Na naslovnoj stranici nikada napisane povijesti istočnoeuropske suvremene umjetnosti i kulture nalazi se fotografija golog Tomislava Gotovca, snimljena u Zagrebu, na Ilici, u petak 13. studenog 1981. godine, tokom performansa, kojim je umjetnik, diplomirani filmski redatelj iz klase kanskoga pobjednika Aleksandra Petrovića, izjavljivao ljubav rodnome gradu. Šetati gol središtem grada, makar i u najliberalnijoj zemlji komunizma, bilo je ludo hrabro, gesta kojom se zazivala zatvorska kazna ili mjeseci promatranja u ludnici, jer osim što je bilo pod sumnjom psihičko zdravlje šetača, svaka ekshibicionistička gesta u socijalizmu je imala težinu i smisao političke subverzije. Nagi čovjek, monumentalne stature – vajarsko djelo vrhunskoga kipara, ćelave glave i poluispravljenog držanja ranih primata, prošao je gradom, od haustora u Ilici 8, do početka Trga Republike, prošloga i budućeg Jelačić placa, gdje je bio uhićen po jednom pozorniku. Bez velike pompe, tu se, nakon dvjestotinjak koraka, padanja ničice i ljubljenja asfalta, završio put Toma Gotovca. U nekom drugom vremenu, na drugome mjestu, u drukčijoj kulturi i tradiciji, ovakav performans ne bi imao smisla. Ili bi smisao bio radikalno drukčiji. U eri današnjega neokonzervativizma, umjetnika bi u Europi ili u Americi priveli zbog seksualnog ugrožavanja maloljetnika. U Zagrebu bi ga, možda, pretukli svjesni građani. Ali u ono vrijeme, 13. studenog 1981, taj put, koji su snimila dvojica fotografa čiji je zadatak bio da dokumentiraju performans, Mio Vesović i Ivan Posavec, bio je umjetnička gesta s ruba jednoga vremena. Ako je komunizam povijesno započeo topovima s Aurore i kolicima koja se kotrljaju niz stube Ejzenštajnovog filma, njegov kraj obilježila ja gola šetnja Toma Gotovca i ateriranje Mathiasa Rusta na Crveni trg u malenoj Cessni 172. Zanimljivo, početak i kraj jednako su obilježeni najavama slobode, koje su i u estetskom i u moralnom smislu bile vrlo slične, i ludo hrabre.
Petoga lipnja 2013, vrlo tiho i diskretno, u Radničkoj je galeriji prvi put pokazano svih četrdeset i jedna Posavčeva crno-bijela snimka puta Toma Gotovca od Ilice 8, do Jelačić placa i trenutka kada golom umjetniku prilazi milicioner, u hlačama zvonastih nogavica, dok je u pozadini, tamo prema Gradskoj kavani, upravo u zrak prhnulo jato golubova. Slike su kružno poredane po zidovima galerije. Kada ih je vidjela tako povješane, dizajnerica Nina Pavlinek je, više za sebe, rekla da je to što vidi podsjeća na Križni put. To je fotograf Ivan Posavec mislio zadnje trideset i dvije godine, koliko svih četrdeset i jednu sliku nikada nije u nizu pokazivao, ali se, snebljiv i diskretan kakvim ga je Bog dao, nije to usudio reći. Ali nakon što je žena, pomalo i slučajno, poput Marije iz Magdale, izrekla ključnu stvar, kao četrdeset i drugu fotografiju na izložbi Posavec je izložio kolor fotografiju raspetoga, snimljenu 1989. u Cerju Letovaničkom.
Na otvorenju izložbe, po mnogo čemu netipičnom, Darije Petković ushićeno se pitao: tko je ovdje umjetnik, Gotovac ili Posavec? Što bi bio performans bez fotografa, i što mi, zapravo, pamtimo kao umjetničko djelo, događaj ili dokument događaja? I jesu li ove fotografije uopće dokument, ili su umjetničko djelo po sebi? Ne trebaju ovakvim pitanjima nužno odgovori. Ali možemo slijediti laku i tačnu metaforizaciju Nine Pavlinek i onda reći da su Vesović i Posavec bili evanđelisti u temeljnom Gotovčevom performansu. Njihove priče su različite, kao što to u evanđeljima treba biti, ali obje govore o Jednom, i govore iz istog uvjerenja i bliskog pogleda na svijet. Isus Krist je – htio sam to reći Dariju, mom umjetničkom i potukačkom drugu – razapet, i to je za našu civilizaciju i vjerovanje činjenica nad poviješću, ali što bi bilo od njegova razapinjanja i uskrsnuća da nije bilo evanđelista? Ista stvar je i s Tomom Gotovcem i njegovim fotografima. Bilo bi performansa i da nije bilo njih, ali se za to ne bi znalo. Ljudi ne bi znali da je Krist uskrsnuo da im to netko nije rekao. Slike Ivana Posavca su jedna dovršena naracija, koju, kao i evanđelja, možemo čitati na različite načine i iz različitih perspektiva. Recimo, iz perspektive slučajnih prolaznika, bakica koje zaklanjaju usta, užasnute onim što vide, oca u kišnome mantilu, koji je sa sinom doputovao iz provincije, i na samo nekoliko je koraka od gologa čovjeka, pa bježi od njega, udaljava se, dok dječak ne osjeća nikakav strah… Sve se to vidi na Posavčevim slikama, vidi se i golo tijelo, koje se transformira iz slike u sliku, kao u nekom čudu mijenja obilježja – Biljana Gaurina mi pokazuje kako se goli Gotovac pretvara u daždevnjaka dok ljubi asfalt, pa u figuru bez glave, koja podsjeća na očerupanu kokoš iz supermarketa – i sve je to, cjelokupna transformacija, u skladu s nizom mikropriča s Križnoga puta, i već tražimo svoga Šimuna Cirenca i pitamo se što li je, Bože mili, bilo s njegovim odlutalim magarcem. Doista, već dva tisućljeća bolji dio kršćanskoga svijeta pita se što li je bilo sa Šimunovim magarcem, dok je Šimun vukao križ onemoćalom Isusu.
Izložba “Zagreb, volim te” producirana je, u cijelosti, zahvaljujući mecenarstvu odvjetnika Marijana Hanžekovića, jednoga od rijetkih boljestojećih ljudi koji su sa stanovišta žive hrvatske kulture vrijedni poštovanja. Katalog koji sadrži cjelokupni Tomov Križni put, svih četrdeset i jednu postaju, uzorno su dizajnirali Aleksandar Kovač i rečena Nika Pavlinek, a u njemu je literarno snažan esej Leile Mehulić, koji je, kao rijetko koji popratni tekst, svakom riječju dostojan povoda.
Ivan Posavec je ovom izložbom pokazao što je našemu svijetu i kulturi bio Tom Gotovac. Naravno, izložbu će vidjeti uglavnom oni koji su to već znali. Ništa ovaj šokantni, duboko ganutljivi niz crno-bijelih fotografija, snimljenih u hodu, bez mogućnosti pomnog kadriranja, u strahu od milicije i oduzimanja filma, neće promijeniti u percepciji indolenata, lažnih proroka i ostalih antitalenata, koji su se, pogotovo dok je Tom Gotovac bio živ, iščuđavali našem ushitu (“kaj je taj Tom Gotovac?”), izbacivali iz novina već prelomljene intervjue s njim jer je, iz perspektive tih vječnih zagrebačkih plavuša i plavušana, taj čovjek bio luzer, autsajder, nesretnik. Kao i njegov dvije tisuće godine star prethodnik, rodom iz Nazareta. A skoro da se Zagrebu u posljednjih pedesetak godina i nije dogodilo ništa toliko važno kao tih sedam minuta, koliko mu je, Zagrebu, Tom Gotovac izjavljivao ljubav. U kulturnoj i umjetničkoj memoriji suvremene Europe, prizori tog grada valjda i postoje samo kroz Gotovčev performans.
Na otvorenju izložbe, koja će trajati sve do petoga srpnja, a bit će otvorena i u ponedjeljak, prvoga srpnja, na dan hrvatskoga preobraženija, bilo je raznoga svijeta. Radnička ulica postala je, znamo, poslovni i privatni korzo nove zagrebačke elite, ali njih, srećom, nije bilo. Došli su ljudi iz Gotovčeva života, neki sporedni novozavjetni junaci, koji se međusobno dobro poznaju, i fotografi, mnoštvo fotografa, koji nisu, međutim, došli da snimaju anonimne selebritije – ili starozavjetne kurve i njihove bezbožne svodnike, metuzalemskih godina, premda izgledaju kao mladići – nego su došli da svatko na svoj način rekonstruira i prati ono što je Ivan Posavec snimio u sedam minuta, petka trinaestog, jednoga od najznačajnijih dana hrvatske i jugoslavenske suvremene umjetnosti. Među uzvanicima našao se i znamenit lik, veliki obožavatelj i poznavatelj željeznice, jedan od onih ljudi koje su svete knjige smatrale jurodivima, novine u njima vide redikule ili oriđinale, a mrzovoljan svijet doživljava ih kao gnjavatore. Taj gospodin prišao je odvjetniku Hanžekoviću, i počeo mu objašnjavati, iako ovaj nije tražio nikakva objašnjenja, da bi se on, Hanžeković, trebao honorarno zaposliti kao dvojnik Toma Gotovca. Dobro bi mu, kaže, išao taj posao. Nisam sačekao njegovu reakciju, brzo sam otišao s otvorenja, jer je upravo to bio sjajan finale, i nije ga se ničim smjelo pokvariti.
Pitao sam Toma Gotovca jednom, dok smo sjedili u Gradskoj kavani, kako se usudio istrčati gol na Ilicu i ljubiti asfalt. Znaš, ja sam ti mucavac, odgovorio je. Možda ti to ne primjećuješ dok razgovaramo, ali moj život je odredila borba da savladam mucanje. Nakon što sam jednom progovorio kako treba, više mi ništa nije bilo problem. Mogao sam gol izaći na ulicu.
Izvor: Jergovic
