Gojko Berić (1939.) sarajevski je novinar, jedan od nekolicine ljudi, pisaca i intelektualaca koji su svojim živim verbalnim djelovanjem tokom opsade grada čuvali, a u najvećoj mjeri i sačuvali, multikulturalnu, nacionalno i vjerski kompozitnu narav Sarajeva. Etničko niveliranje i agresivno svođenje grada na kulturu i identitet statističke većine dogodit će se desetak godina po svršetku rata, dakle ne u ratu, niti kao izravna posljedica rata. Ali u to vrijeme, Gojko Berić, kao i ljudi slični njemu, u Sarajevu će biti sasvim marginalizirani, a ponekad označeni i kao neprijatelji, gori četnici od Karadžića i gori ustaše od Mate Bobana. U Zagrebu se, naravno, zlurado proslavio politički debakl tih sarajevskih antinacionalista ili “integralnih Bosanaca”, kako ih dosjetljivo nazivaju pojedini zagrebački naciopati.

Dio godine Gojko Berić provodio je u Dubrovniku, gdje je, nekad davno, i radio kao dopisnik Oslobođenja. Na pola puta između dva grada, u intelektualno poticajnom raskoraku različitih identiteta, po naravi svojeglav i patricijski ostrvljen, naviknut na samovanje, veliku je energiju uložio u obranu Dubrovnika, u vrijeme kada je taj grad bio napadnut i kada u Sarajevu, s jeseni 1991, svi baš i nisu htjeli znati tko Dubrovnik i zašto napada, da bi zatim branio Sarajevo, najprije od onih koji su ga tukli artiljerijom, a onda i od nutrine grada. Koliki god bio Berićev politički i historijski poraz – ili poraz Lovrenovićev i Vešovićev – njegovo književno, publicističko i kroničarsko djelo vredniji su, neusporedivo, od svih djela pobjednika. Ako pobjednici, uopće, imahu kakvih djela…

U nekoliko predratnih godina, Berić je u Sarajevu, Dubrovniku i Beogradu razgovarao sa španjolskim borcem, partizanom i jugoslavenskim diplomatom Ivom Vejvodom. Taj veliki, biografski intervju narastao je do knjige, koja, međutim, nije bila objavljena, jer se zaratilo, a Berić nipošto nije lak i nagodan čovjek, e da bi tiskao polufabrikate po sumnjivim edicijama. Njemu vrijeme ne znači previše, može on čekati i dvadeset godina, prije nego što objavi svoje djelo. Na kraju, u godinama sloma hrvatskog nakladništva, kada se ozbiljne knjige, uglavnom, ne pojavljuju, niti se o njima govori i piše, Gojko Berić pustio je svoju knjigu, pod naslovom “Zbogom XX. stoljeće”, i nešto sitnijim slovima: “sjećanja Ive Vejvode”, da ju objavi zagrebački Profil, uz izvanredni i vrlo instruktivni predgovor Tvrtka Jakovine. Na naslovnici je portretna ilustracija francuskoga strip crtača Enkija Bilala.

Vejvoda je po ocu bio Čeh, po majci Hrvat, rodom iz Karlovca. Opisujući svoje političko formiranje, ističe presudan značaj jedne – knjižare. “Volio sam da idem u Goldsteinovu knjižaru, veliku, sa širokim izborom literature, koja se nalazila u centru Karlovca. Njen vlasnik, Ivo Goldstein, tuzlanski đak i bečki student, bio je blizak komunistima i držao je u svojoj knjižari sva izdanja lijevo orijentiranih pisaca koja su štampana u Jugoslaviji. Slučaj je htio da nas ustaše, odmah po preuzimanju vlasti, prve uhapse i strpaju u istu ćeliju, njega kao Jevrejina, a mene kao komunistu. Bio sam uhapšen 13. aprila 1941. godine, za vrijeme ručka, na uskrsnu nedjelju, zajedno sa još nekoliko karlovačkih Jevreja, Srba i komunista. Goldstein je uskoro odveden u Jadovno i ubijen, kao jedna od prvih žrtava ustaškog terora u Karlovcu.”

Iako nije bio umjetnik, niti se profesionalno bavio kulturom i književnošću, Ivo Vejvoda je, u najvećoj mjeri, ostao vjeran idealima Goldsteinove knjižare. Bio je silno obrazovan i načitan diplomat, upoznao je najveće umove poslijeratne Europe, pisce, slikare, filmske redatelje, koji su, naravno, bili odreda ljevičari ili čak komunisti. Drugovao je s Krležom još prije Drugoga svjetskog rata – upoznali su se tako što mu je ovaj poslao pismo u kojem je hvalio neku njegovu filmsku kritiku i pozivao ga na suradnju u časopisu Danas – bio je prijatelj s Ivom Andrićem, ali i s Dobricom Ćosićem, s kojim se, međutim, vrlo radikalno razišao: “Bili smo zaista veliki prijatelji. Dobricu sam volio kao brata onda kada je bio nerazdvojiv od Oskara Daviča i Marka Ristića.. Nisam mogao ni pomisliti da će jednog dana Dobrica Ćosić zaigrati takvo fašistoidno kolo. Nedavno je izjavio da je Tito dao Hrvatima Istru…” Govorio je tako Vejvoda u vrijeme kada se raspadala država, a s državom, eto, i doživotna prijateljstva. Umro je 1. prosinca 1991, tačno na sedamdeset treći rođendan one prve, kraljevinske, Jugoslavije.

Ali među likovima ove uzbudljive knjige, čiju radnju Gojko Berić vodi sigurno i čvrsto, kao da je riječ o romanu a ne o životu, najzanimljiviji je, ipak, onaj koji s umjetnošću i kulturom, pa ni s diplomacijom, nije imao nikakve veze. To je Mustafa Golubić, sovjetski obavještajac, europski ilegalac, navodni Kominternin atentator, i jedna od najzagonetnijih figura našega dvadesetog stoljeća. Kao praški student i vlasnik čehoslovačkog pasoša, Ivo Vejvoda je po partijskome zadatku bio dodijeljen upravo Mustafi Golubiću. Godinama je za njega radio, prenosio ilegalnu poštu u Jugoslaviju, i upoznao ga, vjerojatno, bolje nego itko od suvremenika, ne računajući, možda, druge obavještajce, konspirativce i atentatore. Ali kako to već biva, Vejvoda je ostao opčinjen Golubićem, prema njemu nije mogao, a možda ni htio, uspostaviti distancu, kakvu je, recimo, imao i kada je Beriću govorio o Titu ili De Gauleu. Ovako on o Mustafi: “Rijetko stamen karakter, fanatično odan revoluciji. Mustafa je bio ljudski osjećajan, nostalgičan i sentimentalan. Ponekad bi tiho zapjevušio neku savdalinku. Čeznuo je i bolovao za Bosnom, koja je za njega bila neki daleki raj na zemlji.” I na kraju: “Sa svojim neodoljivim blagim smiješkom na licu, oprostio se od mene.”

Smrt Mustafe Golubića, u Beogradu, 11. lipnja ili 29. srpnja 1941, ostala je obavijena tajnom. Kao što nije do kraja izvjesno ni zašto se vratio u Jugoslaviju. Riječ je o intrigi, o kojoj je ponešto natuknuo i Krleža, ali koja se, najčešće, svodila na famu o razočaranju revolucionara, slom čovjekovih ideala, svojevrsno pustošenje duše… Nikada, međutim, nećemo doznati koliko je u tome upjevavanja i upisivanja nečega što djeluje dramaturški i literarno privlačno, ili je, doista, Mustafa Golubić jureći niz magistrale historije i revolucije, negdje izgubio dušu. Ivo Vejvoda se poslije rata raspitivao o njegovoj smrti i kod Aleksandra Rankovića – koji je po dužnosti morao znati sve o svima – ali mu ni on nije previše toga rekao: “Prema Rankovićevim riječima, utvrđeno je da se Mustafa Golubić držao herojski. Iako je bio izložen najvećim mukama, nije rekao ni svoje pravo ime. Pošto su mu prebili obje cjevanice, morali su ga na stolici iznijeti da bi ga strijeljali. Gestapo nije saznao koga je imao u rukama. Strijeljan je u Dvorskom parku ispred zgrade Skupštine. Mnogo godina kasnije čuo sam od jednog našeg historičara da su Rusi, ušavši u Beograd, otkrili Mustafine posmrtne ostatke, tajno ih prenijeli u Moskvu i tamo sahranili.” Na kraju, takav život i treba završiti samo još jednom, posthunom mistifikacijom.

Berićeva knjiga o Vejvodi ujedno je i knjiga o našemu dvadesetom stoljeću, te o socijalističkoj Jugoslaviji, državi o kojoj smo slobodni misliti ono što o njoj misle Tomislav Karamarko ili Ruža Tomašić, ali činjenica ostaje da je ta država bila značajnija i prisutnija od svih država koje će na njezinim prostorima nastati. Ivo Vejvoda bio je jugoslavenski veleposlanik u Brazilu i Venezueli, u Čehoslovačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Francuskoj. Sudjelovao je u mnogim velikim događajima koji su određivali sudbinu te zemlje, ali i njezin ugled, uključujući i zbivanja oko Rezolucije Informbiroa, ali i uspostavu diplomatskih odnosa Titove države s Vatikanom, kada je bio sudionik tajnih pregovora. Susretao se, u više navrata s papom Pavlom VI, i u jednom trenutku nije mogao izdržati:

“Rekao sam mu… da imam nešto privatno da mu kažem. Bio je zatečen: šta to njemu ima privatno da kaže jedan komunista, ambasador jedne komunističke zemlje? ‘Ja imam majku koja je vrlo religiozna i ona je najsretnija žena na svijetu, jer njen sin razgovara s Vama, sa predstavnikom Boga na zemlji. Ona Vam želi dobro zdravlje, sreću i uspjeh u radu i ja Vam prenosim njene želje’, kazao sam. Papa se iznenadio. ‘Znači, vaša majka je kćerka naše svete Katoličke crkve’, upitao je. Tada je poklonio mojoj majci brojanicu. Za nju je to bila neopisiva sreća. Kad su žene u Karlovcu to čule, počele su masovno dolaziti kod moje majke. To su bile procesije žena koje su željele da dodirnu papinu brojanicu; ljudi koji su ležali na smrt bolesni molili su majku da im posudi brojanicu, da bi umrli s njom u rukama.”

Izvor: Jergovic