U subotnjem Magazinu, gospođa Anita Peti-Stantić, povodom knjige koju objavljuje s gospodinom Keithom Langstonom, ustvrdila je dvije vrlo zanimljive stvari. Prvo: zagovarajući postojanje srpskohrvatskog jezika (ili kako u novinama piše “srpsko-hrvatskog”) Snježana Kordić uzima u obzir samo strukturu jezika, “koja je u hrvatskom i u srpskom manje-više ista”, dok previđa sociolingvističko stanovište, “ono koje uzima u obzir to jezično ustrojstvo, ali uzima u obzir i zajednice koje se služe tim jezicima i pravo govornika tih zajednica na samoodređenje”. Pojednostavljeno govoreći, Snježana Kordić precjenjuje činjenicu da se govornici dva jezika savršeno razumiju, izvlačeći iz nje zaključak da je riječ o istom jeziku, a zaboravlja na pravo govornika tih jezika na ih nazivaju i tretiraju kao odvojene sustave. To gospođa Peti-Stantić govori, i na to ima apsolutno pravo, premda čitatelja pomalo zbuni urednička oprema članka koja sugerira da se ona i onaj drugi gospodin u svojoj knjizi obračunavaju s “desno-konzervativnim hrvatskim lingvistima”.
Sociolingvistička škola gospođe Peti-Stantić dobiva na zanimljivosti s drugom njezinom tezom: “Znam da se neki neće složiti, ali tvrdim kako nema književnog djela koje je napisano na srpsko-hrvatskom jeziku.” Ono što priznaje “zajednicama” i “govornicima” tih zajednica, dakle “samoodređenje”, gospođa odriče, na primjer, piscima. I kao pojedincima, i kao kreatorima živoga jezika, ali, možda, i kao pripadnicima nekih danas izumrlih zajednica. To što danas ne postoji zajednica koja bi svoj jezik definirala kao srpskohrvatski, ne znači da ona nikada nije postojala. Ako je nekad takva zajednica postojala, tada je neozbiljno od gospođe, premda vrlo konjukturno i u skladu s političkim režimom, da tvrdi kako srpskohrvatskoga jezika nema, tojest “kako nema djela koje je napisano na srpsko-hrvatskom jeziku”.
Ivo Andrić (a moglo bi se i o mnogim drugim, zaključno s Danilom Kišom) svoj jezik nazivao je srpskohrvatskim imenom. Takvo je bilo njegovo opredjeljenje i “samoodređenje”. Ako je gospođa Peti-Stantić imala vremena od fakultetskih obaveza, pa je čitala ovoga pisca, mogla je primijetiti da to u Andrićevom slučaju nije bilo samo nominalno pitanje, niti se ticalo njegovih socijalnih ili sociolingvističkih nagnuća, nego je stvar bila prilično dosljedno provedena na razini “jezičnih struktura”. Na primjer, likovi u njegovim prozama često govore “jednim”, a pripovjedač “drugim” jezikom. Što, možda, i ne bi bilo naročito zanimljivo, kada bi ti jezici, kao kod Glembajevih, bili međusobno nerazumljivi, ali kako oni to nisu, onda bismo u Andrićevom slučaju prije mogli zaključiti da je to – jedan jezik. Drugo, sve do zrelih godina, a ne samo na svojim “hrvatskim” počecima, kako se to misli u Vili Arko, Andrić je neke svoje pripovijetke u cjelini pisao na bosanskoj ijekavici. Nikada Andrić nijedan svoj tekst nije “prevodio” sa srpskoga na hrvatski i obratno, jer nije dopuštao da su to, barem kada je o njegovim knjigama riječ, dva jezika. A kada u Zagrebu nedavno nisu htjeli, u povodu nekakve obljetnice, citirati Andrićev govor na jeziku izvornika, pravili su se sociolingvisti pa su ga prevodili – sa švedskog. Ako ćemo po gospođi Peti-Stantić, cjelokupno bi Andrićevo djelo valjalo prevesti sa švedskog jezika (ili s francuskog), da bismo dokazali “kako nema djela koje je napisano na srpsko-hrvatskom jeziku”.
Gospođa Peti-Stantić ispravno tvrdi, i to je ljekovito za njezinu hrvatsku publiku, kako društveni kontekst određuje i sadržaj i smisao neke pojave. Društveni kontekst je takav da hrvatski jest jedan, a srpski jest drugi jezik. No, isto tako, njezinu polemiku, tačnije način polemiziranja kakav smo vidjeli u Magazinu, sa Snježanom Kordić može biti promatran samo u društvenom kontekstu. U zemlji i u gradu u kojima je Snježana Kordić progonjena i maltretirana na različite načine, koji se mogu, krajnje benevolentno, nazvati fašizmom europske periferije, određeni društveni kontekst predstavlja i to kada se gospođa Peti-Stantić, situirana uposlenica Filozofskog fakulteta, na bilo koji način obraća njezinim tezama. Pristojnije bi bilo Snježanu Kordić “ubijati” prešućivanjem, kao što je, uostalom, prešućen i njezin progon po Hrvatskoj. Ili da budemo jasni: da bi nešto rekla o njezinim tezama, Peti-Stantić bi najprije trebala reći nešto o osječkim demonstracijama protiv Snježane Kordić i pozivima na njezino fizičko odstranjivanje iz Hrvatske, koji su dolazili upravo od akademskih kolega gospođe Peti-Stantić. Time bi, vjerujem, njezina sociolingvistika dobila na uvjerljivosti.
Izvor: Jergovic
