Rođena Britanka u kasnim tridesetim, klinička psihologinja, društveno aktivna intelektualka, sekularnih nazora, već godinama povremeno piše za The Guardian. Njezini članci nisu uže stručne naravi, redovito su emancipatorskog karaktera, posvećeni onima čija su prava iznenada ugrožena ili ih se sumnjiči zbog specifičnosti njihovih izabranih ili neizabranih identiteta. Recimo, kada je njemački pilot Andreas Lubitz sunovratio svoj zrakoplov i pobio sve one ljude da bi ubio sebe, i kada je objavljeno da je već dugo bolovao od depresije, napisala je tekst, vrlo izričit, ali u tonu pomirljiv, u obranu depresivnih. Sasvim je moguće, napisala je, da je Lubitz to učinio zbog depresije, ali isto tako ne možemo biti sigurni da je tako. Ipak iza svakog individualnog postupka stoji pojedinac, sa svojom osobnom sviješću, a ne kolektiv – makar se radilo i o kolektivu bolesnih od depresije.
I još je, navodeći slavne ličnosti koje su bolovale od iste bolesti, spomenula i Winstona Churchilla. Bio je težak bolesnik, veći dio svoga iznimno dugog života borio se sa simptomima depresije. Bilo mu je teško, mnogo teže nego današnjim depresivcima, jer dugo nije znao što mu je, nije mu mogla biti postavljena dijagnoza, a kamoli da ga se efikasno liječi. Ali usprkos tome, Winston Churchill je vodio Veliku Britaniju. Ne samo da je nije sunovratio u smrt, nego je u nemogućim uvjetima, u jednom unaprijed izgubljenom ratu, izveo zemlju iz propasti i poraza, udružio se sa Staljinovim Sovjetskim Savezom (pobijedivši u sebi i depresiju i antikomunizam), te je uz malu pomoć Sjedinjenih Američkih Država pobijedio Hitlera. Je li lice kliničke depresije Andreas Lubitz ili je lice kliničke depresije Winston Churchill? Tko je reprezentativni predstavnik tog identiteta? To su obojica.
Žena koja je u svom članku iz ožujka ove godine spomenula Churchilla, štiteći depresivce od društvene stigmatizacije, zove se Masuma Rahim. Muslimanka, šitskog vjerozakona, i od svojih kasnih tinejdžerskih godina nosi hidžab. Zašto nosi hidžab? To je pitanje koje će uvijek i svuda postaviti oni koji o njenome svijetu i civilizaciji ne znaju ništa. Ali iza tog pitanja ne slijedi odgovor, ono je indikacija predrasude i nerješivog civilizacijskog nesporazuma između kršćanskog Zapada i muslimanskog Istoka. Upitati ženu Istoka zašto nosi hidžab isto je kao upitati ženu Zapada zašto nosi gaćice, kada je, posebno ljeti, ugodnije bez njih. Hidžab je odjevna konvencija, ni manje ni više smislena nego što su gaćice, kapa, šal, sunčane naočale… Hidžab je element kulturološke identifikacije. Kao, na primjer, kravata. Zabrana hidžaba istovjetna je zabrani kravate. I tek sa zabranom biva jasno čemu ti predmeti služe i što oni označavaju. Kravata je zastava zapadnog svijeta. Ne moramo je svi nositi, ali bismo je nosili kada bi je netko doveo u pitanje. Zastave bivaju važne kada ih se dovede u pitanje.
Masuma Rahim je nekoliko dana po napadu na Pariz u Guardianu objavila članak pod naslovom “As a Muslim woman I was never fearful in Britain. But today I’m afraid.” Na regionalnim portalima, koji su preveli njezin tekst, izašao je pod naslovom “Hoće li muslimani uvijek biti neprijatelji”. U razlici između dva naslova osjeti se razlika u percepciji stvari između britanskoga i našeg svijeta. Htjeli to ili ne, mi smo, na Balkanu, bliži Masuminom doživljaju svijeta. Pitanje hoće li muslimani uvijek biti neprijatelji, koje se Masumi Rahim nakon pariških užasa prvi put postavilo, crta je našega civilizacijskog razlikovanja. Kada se to upitala, Masuma Rahim, rođena Britanka, Londončanka, klinička psihologinja, postala je u Velikoj Britaniji i u velikom kršćanskom svijetu tuđinka. Za razliku od pitanja o hidžabu, pitanje o muslimanima ima jasan i nedvosmislen odgovor: da, muslimani će uvijek biti neprijatelji. To “uvijek” mjeri se, naravno, dužinom naših života. Masuma Rahim neće više živjeti u vremenima u kojima muslimani nisu označeni kao neprijatelji.
Pitanje je samo koliko će se, na kakve sve načine i koliko intenzivno razvijati “oneprijateljenje” muslimana. Hoće li se odnos Zapada prema Islamu razvijati na način na koji se tokom Hladnoga rata razvijao njegov odnos prema komunizmu, ili će se razvijati na način na koji se između dva svjetska rata razvijao odnos Zapada prema židovstvu? Oba su načina pogubna, glupa i ubilačka, ali je prvi manje strašan (pa je time i manje vjerojatan), jer se nakon makartijevske ere pokušavalo uspostaviti međusobno razumijevanje, pa je čak i Crkva nastojala ući u dijalog s komunistima i ateistima. Drugi način ne samo da je završio u Holokaustu, i u prešutnom asistiranju cjelokupnog zapadnog svijeta u tom besprimjernom zločinu, nego je sve Židove podveo pod zajednički nazivnik. Kao sve depresivce u trenutku kada Europa žaluje žrtve Lubitzova zrakoplova, kao sve muslimane nakon napada na Parizu. Ili mnogo duže, nakon Jedanaestog rujna.
Masuma Rahim je šitkinja. Šiti (ili šije) su neprijatelji Kalifata i njegove političko-vjerske ideologije, krivovjernici koje ISIL bezdušno ubija, ali se o tim ubojstvima na Zapadu rijetko ili nikako ne govori. Između ostaloga i zato što je u zapadnoj slici svijeta nezamislivo i neprihvatljivo to što je Iran neprijatelj ISIL-a i Kalifata. Ali postoji nešto što je od toga važnije: svi muslimani su isti, svi su neprijatelji, i svi su odgovorni za ono što se zbilo u Parizu, i što se zbiva u američkim i europskim gradovima, kada usamljeni manijak nasrne s nožem u ruci, napadajući nepoznate ljude s imenom Sirije na usnama. Tako to jest iz perspektive Zapada i iz perspektive ogromne većine loše informiranog ili dezinformiranog svijeta.
Masuma Rahim piše o svojoj nelagodi da se po Londonu kreće pod hidžabom. Piše o tome kako su je godinama znali upitati što misli o Al Kaidi i podržava li njenu ideologiju. Koliko god je to pitanje uvredljivo, ona je spremno odgovarala. Bila je to neka vrsta njene obaveze. Pokušavala je otkloniti nesporazum između sebe i većinskog svijeta s kojim živi, a za koji osobno ni na koji način nije bila zaslužna. A onda ju je, nakon zločina u Parizu, nesporazum nadrastao. Pomislila je da skine hidžab. Samo je to pomislila, iako to nikada neće učiniti. Ali već je sama pomisao indikacija nečega strašnog. Skidanje hidžaba ni po čemu se ne bi razlikovalo od očajničkog pokušaja europskih Židova da se pokrštavanjem spasu od nailazećeg Holokausta.
“Imam osjećaj dužnosti da distanciram islam od djela takozvanih muslimana. Mrzim taj osjećaj: da ‘outam’ svoju vjeru kao nenasilnu. Umorna sam od branjenja svoga sustava vjerovanja i sebe same. Nikakav zločin nisam počinila. (…) Muslimanka sam malenog stasa. Koristim se javnim prijevozom gdje god idem. Često kasno dolazim kući. Nosim hidžab. Laka sam meta. Ali nikada nisam imala bilo kakvih problema, osim što me je jednom jedan čovjek nazvao ‘jebenim šljamom’. Mislim, jednom me je neki dječak nazvao ‘zakrabuljenom’ tamo nekad 1999, no jedva da to možemo uzeti u obzir. (…) Zapravo, ponekad sam zadivljena što nisam ni zlostavljana ni pretučena – još.”
Tako piše Masuma Rahim, u jednom od potresnijih novinskih članaka koji su do nas doprli u proteklih nekoliko godina. Tjedan ranije tabloid Sun objavio je svoje tobožnje istraživanje po kojemu je “svaki peti musliman u Velikoj Britaniji simpatizer džihada”. Sun se i ranije znao naći na rubu rasizma, fašizma, nacionalsocijalizma. To je prirodno i ne tiče se svjetonazora nego naravi novinskog žanra. Osim što teže senzacijama, tabloidi teže jednostavnom objašnjenju pojava oko nas. Ima li išta jednostavnije, i na neki način utješnije za prosječnog Britanca od pouzdanog istraživanja prema kojem bi svaki peti musliman odsijecao kršćanima i Židovima glave? Takvo “istraživanje” oslobađa Britance od svake moralne obaveze prema svojim susjedima muslimanima. I započinje rat, do istrage vaše ili naše. Uzaludno je usred tog rata objašnjavati razlike između šita i sunita. Ili insistirati na tvrdnji kako svi muslimani nisu isti. Čak i kada bi bilo pouzdano istraživanje tabloida The Sun – a pouzdano je tačno koliko su pouzdani i vjerodostojni i “Protokoli Sionskih mudraca” – postojao bi moralni problem s ono četvero nedužnih muslimana prije onoga krvoloka petog. Ali tko bi u ratu senzacijama i interkontinentalnim raketama vodio računa o takvim finesama.
Prije devet mjeseci, u ožujku 2015. Masuma Rahim pokušavala je zaštititi bolesnike od depresije, da bi prije dva tjedna shvatila da više nije u stanju štititi sebe. Zadivljena je i začuđena što još uvijek nije pretučena. Njen strah je i naš strah. U jednom se trenutku svijet dijeli na one koji tuku Masumu Rahim, i one koji se tome opiru, i samim tim postaju Masuma Rahim. Naš svijet postaje sličan koncentracijskom logoru. Opasan bodljikavom žicom, usred koje, kako tvrdi jedan hrvatski katolik, postoje ulazi. Ti ulazi samo još čekaju natpis: Arbeit macht frei. I svi ćemo biti u logoru.
jergovic
