Nemam neko naročito mišljenje o najavama da će Milanović&Karamarko najesen udruženim snagama mijenjati Ustav. Isto tako, ne mislim ama baš ništa o čvrstom stavu HNS-a da nije dobro često mijenjati Ustav, i da oni u tome sudjelovati neće. Nekako mi se čini da ni Vesnu Pusić, a ni dvojicu muškaraca koji se neočekivano dobro sljubljuju – kao čokolada i maslinovo ulje, kao Pat i Patašon, kao Bobi i Rudi, kao bog i šeširdžija – ne zanima pretjerano meritum priče. A meritum je, ako nešto nisam pogrešno shvatio, treba li Njemačkoj izručiti Josipa Perkovića. Ustvari ni to, nego kako prikriti vlastite mračne snove ili namjere, kako sakriti vlastitu kolektivnu, a možda i osobnu prošlost vezanu za tog čovjeka, koji je za današnju Hrvatsku, kao i za onu jučerašnju i prekjučerašnju, očito, važniji od toga hoće li se, i koliko puta godišnje, mijenjati Ustav?
Josip Perković je, slušamo to već godinama – tačnije otkako se upokojio prvi hrvatski predsjednik – bio šef republičke Službe državne sigurnosti. Dakle, Perković je, uličnim jezikom govoreći, bio šef hrvatske Udbe, službe koja se, između ostaloga, po inozemstvu bavila političkim likvidacijama. Međutim, nije li neobično što se u razgovorima o Perkoviću više i ne spominje da je on bio i jedan od dvojice-trojice najbližih suradnika Franje Tuđmana, da je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, da je postavljao temelje hrvatskih tajnih službi, te da je, na kraju krajeva, u knjige zaveden kao sudionik domovinskoga rata s vrlo dugim stažom u borbenom sektoru? Perković je bio domaćin u uredu prvoga hrvatskog predsjednika, a njegova funkcija je u Republici Hrvatskoj postala dinastička, jer ga je kod drugoga hrvatskog predsjednika zamijenio njegov sin.
Zašto ovo vrijedi spominjati? Samo zato da bi se naglasila sva bizarnost situacije u kojoj se osoba Josipa Perkovića svodi na sagrješenja komunizma i da se Perkovića, ne daj Bože, smatra nekakvim ljevičarem. Prvi hrvatski predsjednik u grobu bi se okrenuo kada bi vas, gospodo, čuo. Jer, ako je vjerovati Tuđmanu, Josip je Perković onaj Savao, koji je postao Pavao. I čini se da je u tome u pravu, jer da Savao nije i Pavao, zar bi se Milanović&Karamarko tako slagali oko promjene Ustava?
Iz perspektive običnoga građanina, Josip Perković nije osoba vrijedna poštovanja. Njegova sudbina nipošto ne bi trebala biti državni interes, kada bi država bila republika, kada bi bila res publica, dakle javna stvar. S tog stanovišta, Perkovića je trebalo izručiti Njemačkoj, ako ga Njemačka traži, i uopće ne voditi računa o tome što bi Perković Nijemcima mogao reći. Jer on, sasvim sigurno, ne može reći ništa što bi ugrozilo interese građana i njihovu javnu stvar. Možda bi Perković ugrozio poneku tajnu stvar, ili tajnu službu, hrvatsku ili jugoslavensku, ali zašto bi nas za to bilo briga?
Priča o promjeni Ustava je, s obje strane gledano, podjebavanje javnosti. Umjesto da se Perkovića lijepo izruči i da se omogući izravan prijenos njegova suđenja, pa da čujemo što on ima za reći o političkim likvidacijama do 1990, a možda i nakon 1990. Javnost se, međutim, želi navući na sentimentalnu priču o nezastarijevanju političkih umorstava. Pritom, Žarko Puhovski, koji je filozof pa se služi i logikom, jedini pravilno zaključuje da takva promjena Ustava ne bi mogla imati praktičnog smisla, jer bi se najprije moralo ustanoviti je li netko ubijen iz političkih razloga. A da bi se takvo što ustanovilo, moraju se provoditi istrage o svim počinjenim ubojstvima, što bi onda značilo da zločin ubojstva, bez obzira na motive, ne bi išao u zastaru. Što bi, možda, i bilo vrijedno promjene Ustava: da nijedno ubojstvo ne može kao zločin zastariti. No, malo je vjerojatno da Milanović&Karamarko takvo što imaju na umu.
Naravno, javnost će uvijek znati da su neki ljudi likvidirani iz političkih razloga. Recimo, bivši direktor Ine Stjepan Đureković. Ali, petnaestak godina ranije, i zapovjednik svih koncentracijskih logora u NDH Vjekoslav Maks Luburić. Kako bi se današnja Hrvatska trebala odnositi prema atentatu na Luburića? Vrijedilo bi čuti i taj odgovor. Kada bi takvog odgovora bilo, Perković bi bio tamo gdje mu je mjesto. Tamo gdje bi, recimo, bili i oni koji su u političkim atentatima likvidirali Antu Paradžika, Blaža Kraljevića, Milana Levara…
Izvor: Jergovic
