Prema popisu stanovništva u Trnjanskim Kutima živi tristo četrdeset i petero stanovnika. Trnjanski Kuti zapadno su od Oprisavca, na cesti prema Rušćici. Sjeverno je Zadubravlje, istočno Poljanci. Gdje li bi to moglo biti? Tamo gdje je Kekecov očka zadnji put sklopio oči. Ubila ga je saveznička bomba, 11. srpnja 1944. U Trnjanskim Kutima, blizu Slavonskog Broda (ili Broda na Savi, kako se u to vrijeme službeno zvao grad s jedne i s druge strane Save) živio je kao izgnanik Josip Vandot. Njega su, kao i desetine tisuća etničkih Slovenaca, deportirali njemački okupatori. Taj narod tjerali su u Nezavisnu Državu Hrvatsku, kod svojih saveznika i podčinjenika, te u Srbiju, u njemački protektorat. Ustaše su protjerane slovenske svećenike i pojedine intelektualce zatvarali u Jasenovac, odakle ne bi živi izašli, a narod su, obezglavljen, puštali da se snalazi kako zna. Računali su da će se s vremenom kao katolici pohrvatiti. To je i bio razlog da su njihove narodne svećenike onako poubijali. Međutim, mnogi su Slovenci preživjeli rat dobrotom svojih hrvatskih prijatelja, ili ljudi koje su tek u nevolji i upoznali. Josip Vandot nije bio te sreće. Ubio ga je engleski zrakoplovac, koji je gađao industrijska postrojenja u današnjemu Bosanskom Brodu. Nešto je u toj smrti tako tragično naše, domaće i slavensko.
Josip Vandot rodio se 1884. kao deseto dijete, u sirotinjskoj željezničarskoj obitelji u Kranjskoj Gori. Kao bistroga i darovitog đaka, šalju ga 1885. u gimnaziju u Novo Mesto. Poslije je poželio studirati medicinu, ali nije se moglo, nije se imalo od čega, pa se zaposlio kao željezničar, u Šentvidu ob Glini, blizu Celovca. Ojađen što mu nije bilo suđeno da postane liječnik, zatekao se na najnezgodnijem mjestu za Slovenca, u Koruškoj, gdje su u vremenima pred Veliki rat odnosi između privilegiranog austrijskog i, u osnovi, većinskoga slovenskog stanovništva bili najgori. Ubrzo je napustio službu, i vratio se kući, da živi kao pastir.
Josip Vandot to je, zapravo, i bio: starodrevni, arkadijski pastir. Među planinskim vrhovima i proplancima, u okruženju tamnih borovih šuma, usred priča o čudnovatim stvorenjima, o junaku manjem od lakta, i o strašnome divu, formirala se njegova društvena i kulturna svijest, postajao je onaj i onakav kakav će na koncu i stići Trnjanske Kute, pod savezničku bombu. Do toga je još daleko, ali stvarna slava Josipa Vandota započinje tek nakon njegove smrti.
Brižna majka nije ga pustila da ostane dovijeka pastir – eto kako matere iz najboljih namjera napute sinove na puteve kojima ne bi išli – nego ga je namolila da se vrati na željeznicu. U biografiji piše da se selio od stanice do stanice po Koruškoj, Štajerskoj, Primorskoj, Hrvatskoj i Italiji. Moj djed upoznao ga je u Idriji, što neće biti od sudbinske važnosti za njih dvojicu, ali hoće za djedovu kćer, a moju majku, kojoj će u nasljedstvo ostati knjige, s posvetama koje, istina, nisu pisane za nju, nego za njenoga starijeg brata: “Kekec na hudi poti”, “Kekec na volčji sledi” i “Kekec nad samotnim breznom”. (Posvete nije mogla dobiti ona, jer se tada još nije ni rodila. Rodit će se 10. svibnja 1942, dvije godine prije Vandotove smrti.)
Htio je biti liječnik, nisu mu dali da ostane pastir, a on nikada nije prihvatio da bude željezničar. Nije navršio ni četrdesetu kada je 1922. zatražio umirovljenje. Žalio se na stvarne i na izmišljene bolesti, a ustvari je želio biti pisac. Kod Josipa Vandota to nije bilo kao kod drugih, koji su otpočetka željeli upravo to da budu pisci. Nakon što su mu se izjalovili njegovi životni snovi, i nakon što je propao sudbinski ugovor sa zbiljom, Vandot se obratio mašti. Sve ono što u stvarnosti nije moglo, postat će moguće u priči. Pritom, nije on Kekeca izmislio. U početku čak nije imao ambicija niti da izmisli velike Kekecove pustolovine. Htio je samo da ispriča, i da književno uobliči pripovijesti koje je slušao i s kojima je rastao kao sasvim mali dječak. Ali mu se otelo, pa su Kekecove avanture narasle do epskih dječjih razmjera.
Živio je u Ljubljani, da bi malo prije rata učinio ono što će ga koštati života: sa ženom i kćeri Jelkom preselio se u Maribor, grad koji će imati važno mjesto u zaokruživanju njemačkoga životnog prostora. Marburg an der Drau bio je, uostalom, jedini južnoslavenski grad koji je posjetio führer Velikoga njemačkog reicha, što je Hrvatski narod tada popratio ekstatičnom konstatacijom kako je došao dan kada će se “u bratstvu krvi i oružja” sresti “hrvatski i njemački mitničar”. Bilo je to 26. travnja 1941. Sljedećih tjedana iz Maribora i okolice će biti protjerani svi koji ne budu mogli, ili ne budu htjeli dokazati svoje nijemstvo. Tako će se Josip Vandot naći u željezničkom konvoju nevoljnika.
Njegovo prognaništvo bilo je u svakom pogledu bijedno. Sa ženom, kćeri i unukom živio je u Slavonskoj Požegi, odakle je deportiran u Brčko, pa u Travnik. Nekoliko mjeseci pred smrt, stigao je u famozne Trnjanske Kute kod Slavonskoga Broda. Mora da je beznadno i strašno bilo to njihovo tumaranje po Slavoniji i Bosni, usred Drugoga svjetskog rata i u samom vrelištu balkanske mržnje i bratoubilaštva. Ne znam, a ne mogu više ni saznati, je li do djeda došla vijest da je Vandot u Travniku. Ako jest, je li što za njega pokušao učiniti. Moj djed Franjo Rejc, Slovenac rođen u Travniku, u tom je gradu, kako se onda govorilo, još uvijek bio zavičajan…
Josip Vandot ne spada u red najvećih južnoslavenskih pisaca za djecu: Ivane Brlić Mažuranić, Mate Lovraka, Tone Seliškara, i najostvarenijega među njima Branka Ćopića. Mučile su ga dvije stvari: sklonost ka starinskim pedagoškim poantama i vrlo tradicionalna književna kultura. Ali njegov junak, osmogodišnji pastir Kekec, amblematski je književni lik svih naših dječjih književnosti. Veći i važniji kako od svoga pisca, tako i od žanra u kojemu je nastao, Kekec jedan je od najsnažnijih simbola kulturne i političke epohe.
Nastao nakon 1918, u kraljevinsko vrijeme bio je skrajnut u zabran najmanjega od tri bratska jugoslavenska plemena, da bi nakon 1945. doživio svoju veliku slavu. I to na simbolički vrlo zanimljiv način: naime, u pedagogiji ranoga socijalizma, Kekec je, kao mudro dijete, infantilni David, suprotstavljen golijatovskoj figuri strašnoga lovca Bedaneca, kojeg će nadlukaviti i ismijati. Kao što je, eto, Jugoslavija nadlukavila i ismijala strašnoga Staljina i Sovjetski Savez. Kekec je, dakle, bio snažna jugoslavenska metafora, pa je tako i predstavljan. Istovremeno, Kekec se u ista ta vremena uzdignuo do slovenskoga nacionalnog simbola unutar federacije, koji će s vremenom gubiti na onom prvobitnom, jugoslavenskom značenju. Osobno govoreći, Kekeca ću se, na spomen Slovenije i Slovenaca, prije sjetiti nego Franceta Prešerna. Ali ne znam je li stvar u Kekecu ili u privatnim razlozima i okolnostima sentimentalnog odgoja. Tek, moja majka očinski je slovenski jezik učila preko Kekeca. I doista, u njezinom je sarajevskom slovenstvu bilo nečega vedrog kekecovskog. Kao Hrvatica bila je tmurna i depresivna, kao Bosanka bila je nepodnošljivo srdačna, ljutljiva i repetitivna, a kao Slovenka čisto vedra.
Na Kekecovu slavu presudno je utjecalo to što je 1951. redatelj Jože Gale snimio film “Kekec”, koji je na festivalu u Veneciji osvojio Zlatnoga lava za dječji film. Danas ta nagrada zvuči pomalo bizarno, ali u to vrijeme bila je važna, kao što su važni bili i filmovi za djecu. “Kekec” bio je formativni film jednoga naraštaja, pionira i pionirki koji danas imaju između sedamdeset i sedamdeset pet godina. Odrasli prije diznilendizacije naših djetinjstva, oni su u Kekecu našli ono što ćemo mi, koji smo se kasnije rađali, nalaziti u američkoj filmskoj i strip kulturi. Dvanaest i sedamnaest godina kasnije, Jože Gale snimit će još dva filma o Kekecu, ali oni više neće biti tako važni.
Od rođenja Josipa Vandota prošlo je sto trideset godina. Sedamdeset od njegove smrti. Negdje među papirima i knjigama jednoga nestalog svijeta nalaze se knjige s autorovom posvetom Mladenu Rejcu, koji je u tom trenutku Kekeca već bio prerastao, pa ga, pretpostavljam, nikada nije ni pročitao. Kada ih bude čitala ona koja se u trenutku pisanja posvete još nije ni rodila, Mladen će biti mrtav. Umrijet će godinu dana prije Josipa Vandota, nekoliko desetaka kilometara istočnije, od partizanskog metka. Evo me, stojim nad njima odavno već pomalo zbunjen nad Kekecovom ulogom u odumiranju porodice kao osnovne ćelije društva.
