Ovih dana po društvenim mrežama i javnim medijima ožalilo se Ankicu Lepej. Bila je bankovna činovnica. Pred oči su joj došli podaci o štednim računima Ankice Tuđman, koje njezin muž je zatajio pred javnošću u svojoj imovinskoj kartici. Podatke je dostavila tadašnjoj novinarki Orlandi Obad, i oni su objavljeni 21. listopada 1998, u 187. broju Jutarnjeg lista. Nakon toga Zagrebačka banka raspisala je potjernicu za onim tko je dostavio podatke, s nagradom od milijun kuna. Nije bilo potrebno da je dugo traže. Ankica Lepej razotkrila je svoju anonimnost, a milijun kuna nije uzela, premda je, po cinizmu zakona, na taj novac imala pravo.
Dobila je otkaz, nigdje više nije mogla naći posao, izložila se vrlo opasnoj hajci, budući da su čast i dostojanstvo predsjednika Republike, vrhovnika, oca nacije, kao i cijele njegove velečasne obitelji, bili upravo proporcionalni njezinom sramoćenju, te emocionalnom i moralnom uništenju Ankice Lepej i njezine obitelji. Bila je to matematička, fizikalna zakonitost. Na svojoj je strani imala Ninu Pavića, tadašnjeg vlasnika novina, bez kojeg ovakav tekst sasvim sigurno ne bi mogao biti objavljen. Ali, mnogo važnije, uz nju je bila Vesna Alaburić, odvjetnica po čijem će se građanskom stavu prepoznavati epoha, koja je bila spremna braniti je do kraja. Jer nije tu bila u pitanju jedna bankovna činovnica, niti su u pitanju bile jedne novine. Progon Ankice Lepej morao je, međutim, ostati strogo izvaninstitucionalan. To je pravi razlog zbog kojeg su mijenjane odredbe zakona o službenoj tajni, zbog kojeg je zatim Državno odvjetništvo odustalo od procesa i zbog kojeg Ankica Tuđman nikada nije pokretala privatnu tužbu. Da je cijela stvar ikad završila pred sudom, država i društvo bi u nastojanju da obrane još uvijek živu ikonu Tuđmana sebe opasno uprljali, a ikonu razlupali.
Na kraju, cilj progona je u potpunosti ostvaren. Ankica Lepej i njezina obitelj radikalno su osiromašili. Kao da su se kroz trule podove hrvatskoga društva profundali nekoliko katova niže. Ona više nije bila živo čeljade, nego amblem. Zgodan magnetić na zajedničkom frižideru Republike. U kojem čuvamo sve naše nepokopane leševe.
Ankica Lepej nastupila je u pretposljednjoj godini Tuđmanove vladavine. Bio je to akt građanska samosvijesti, junački čin u miru. I bio je to golemi emocionalni, moralni, ali prije svega drugog egzistencijalni ulog u zajedničku budućnost. Zaboravimo na čas sve drugo, ali gospođa Lepej i njezin muž, ti neki fini i skromni Zagrepčani, završili su u podstanarima zato što ona nije htjela previdjeti predsjedničku laž. Kako će, međutim, izgledati ta budućnost? Uglavnom tako što će lopovstvo, korupcija i tajni računi jednih, uz elemente tehnološkog, političkog i pravosudnog unapređenja, biti zamijenjeni lopovstvom, korupcijom i tajnim računima drugih. Baš ništa u sljedećih dvadeset i kusur godina, koliko je poživjela bivša bankovna činovnica, nije išlo u korist njezina junačkog čina. Svakim danom koji je poživjela nakon toga 21. listopada 1998, dana s kojim se odrekla mogućnosti i prava da upravlja vlastitim životom, Ankica Lepej mogla je samo bivati sve uvjerenija kako se njezin postupak odnosio na nepočinstvo dvoje ljudi, Franje Tuđmana i njegove supruge, ali se ni na koji način nije odnosio na Republiku, na društvo, javnost i zajednicu. A ona je učinila to što je učinila upravo zbog Republike, zbog društva, javnosti i zajednice, a ne zato što je imala nešto naročito protiv Tuđmana i njegove supruge.
Ako sam tu stvar dobro istražio, a plašim se da jesam, nijedan predsjednik nakon Tuđmana nije se odvažio da odlikuje Ankicu Lepej. Imala su to vremena učiniti trojica: Mesić, Josipović, Milanović. Da li bi bilo skandalozno za čin građanske hrabrosti odlikovati nekoga tko je tim činom kršio zakon? Naravno da bi to bilo skandalozno. Problem je, međutim, u tome – ako ikakvog problema u cijeloj stvari tu ima – što je svaki od trojice predsjednika, a o njihovom prethodniku, kao ni o veseloj predsjednici da i ne govorimo, nagrađivao i odlikovao kršitelje zakona, častio ih vojnim unapređenjima i najvišim častima Republike. Za razliku od njih, koji su prema interpretacijama hrvatskih predsjednika, a u najvećoj mjeri i prema doživljaju javnosti, zlo činili u korist zajednice, naroda i narodne stvari, Ankica Lepej ostala je nedodirljiva. Osim u jeftinim političkim govorima, te u istupima za okruglim televizijskim stolovima. U činovničkoj stvarnosti Republike Hrvatske, Ankica Lepej bila je samo kršiteljica zakona.
Nakon što ga je ta žena razotkrila, Franjo Tuđman izjavljuje da je novce zaradio na inozemnim izdanjima svojih knjiga. Ta tvrdnja bila je u svom cinizmu komičnija i od one koju je istim povodom iznio njegov adlatus na položaju predsjednika Ustavnog suda, ustavotvorac hrvatski Smiljko Sokol, izjavivši da novac nije imovina. Ali kako vrijeme protječe, čovjeku se sve više čini da Tuđman u toj stvari nije namjerno lagao. Uopće on nije lagao. On samo nakon osam godina apsolutističke vladavine nad Hrvatskom, koje se nadovezuju na prethodnih četrdesetak godina života pod staklenim zvonom, i pod zaštitom generalskog čina, visokorangiranog partizanstva, kao i Tita i Krleže osobno, nije bio do kraja svjestan odakle sav taj novac dolazi. Možda je vjerovao da je tako i drugim ljudima. Prilično je danas izvjesno kako je vjerovao da je to novac od knjiga. I mnogo sitniji tipovi od njega, i mnogo manji igrači od Tuđmana, kako među hrvatskim domoljubima, tako i među antihrvatskim moralnim vertikalama, zahvaćeni mesijanskim sindromom, čija se epidemija hrvatskom javnošću i politikom tradicionalno širi življe od omikrona, uvjereni su da im doista pripada baš svako javno priznanje koje su stekli i baš sav novac koji im je procurio u džepove i na račune.
Ankica Lepej jedina je, svjesno, savršeno bistre glave, naštetila sebi, svojoj obitelji i toj golemoj iluziji o materijalnoj sigurnosti, koja čovjeka toliko često košta mira, dostojanstva i ljubavi. Ako je bilo i drugih, koji su bili spremni da na kocku stave vlastitu egzistenciju, svi oni su imali makar i minimalnu kalkulaciju sa zbiljom. Ako ništa drugo, vjerovali su da pravda na kraju pobjeđuje. Ankica Lepej nije kalkulirala ni s pravdom. Prekršila je zakon, pogazila je pravo naivno vjerujući u zajednicu, u opći interes, u Republiku i u to da čak i svoju ispravnost katkad vrijedi žrtvovati zarad onog što je zajedničko. Pristala je i biti kriminalac, e da zajednica u kojoj živi ne bi više bila kriminalna. To je, vjerojatno, krajnja crta čovjekova idealizma. Iza te crte započinje opća relativizacija svih ideala. Za tim horizontom sjedi besmrtni Sokol, koji će ponoviti da novac nije imovina. Za tim horizontom sjedi i kakav narodni mudrac koji će, udarajući po Ankici Lepej, reći da su se tako i ratni zločinci bavili kriminalom da zajednica ne bi više bila kriminalna. Narodni mudrac previdjet će samo jedno: zajednica u ime čije je dobrobiti Ankica Lepej prekršila službenu (ili bankarsku) tajnu nikada nije uspostavljena.
Junački čin Ankice Lepej poslužio je uglavnom samo tome da se svakom građaninu Hrvatske na njezinom primjeru zorno pokaže kakve će posljedice doživjeti učini li ono što je učinila Ankica Lepej. I doista, takvih civilnih kamikaza nakon nje gotovo da i nije bilo. Stvoren je, istina, pojam zviždača. Izmišljena je nova riječ. Sa Zapada stigli su novi standardi, zviždaštvo je ušlo u diskurs moralnih vertikala. Opet su stradavali neki ljudi, uglavnom iz nižih socijalnih slojeva, koji bi se odvažili suprotstaviti logici većine i moćima kapitala. Neki su plaćali, i još uvijek plaćaju vrlo visoke cijene svojih građanskih pobuna, jer protiv sebe, gotovo u pravilu, imaju državu, pravosuđe i kriminalne strukture. Ali nitko nije učinio ono što je učinila Ankica Lepej. Svi koji su bili u prilici, a teško je zamisliti da i takvih nije bilo, mudro su okrenuli glavu na drugu stranu. Jedan je život. I ne možeš u tom jednom životu pri punoj svijesti srljati u poraz. Ne pomažu tu moralno ni emocionalno pokriće. Jer poraženi nemaju moralnu i emocionalnu satisfakciju. Ankica Lepej insistirala je na tome da bi ponovo učinila istu stvar. Morala je tako misliti, jer joj je to uvjerenje na kraju bilo jedina satisfakcija.
Ankicu Lepej uzaludno je žaliti. Vrijedi žaliti društvo u kojem njezin junački čin na kraju nije imao nikakve svrhe. Osim da se bolje zaštite računi.
jergovic
