Rođen u srednjovjekovnome ruskom Jaroslavlju, godine 1917, u danima Oktobarske revolucije, Jurij Petrovič Ljubimov bio je dijete dvadesetog vijeka. Otac kulak, bježao je 1922. s porodicom u Moskvu, ali nije mogao pobjeći: odmah su ga uhitili. Majka je bila učiteljica, Ljubimov će se hvaliti da je njenim žilama tekla ciganska krv, i da je od nje potegnuo umjetničku žicu, glumačku i artističku iracionalnost… Najprije je studirao energetiku, a onda je, sredinom tridesetih, upoznao Vsevoloda Mejerholjda, oca svekolike kazališne avangarde našega doba, i to mu je poznanstvo sasvim pomračilo razum. Umjesto da gradi brane na moćnim sovjetskim rijekama, Ljubimov je pobjegao s cirkusantima. Ili u glumce, što je, zapravo, u svijetu genija jedno te isto.

Drugi svjetski rat proveo je kao vojnik, ali nije sagorio, poput vojnika od papira, iz pjesme Bulata Okudžave. Za razliku od tolikih sanjara i umjetnika svoga naraštaja, i za razliku od milijuna običnih ljudi, Jurij Ljubimov bio je načinjen od nekoga čudnog, nezapaljivog materijala. Niti je bio komunist, niti je bio suputnik Revolucije: bio je artist, čudotvorac, cirkusant, jedan od posljednjih autentičnih kazališnih velikana dvadesetog stoljeća. Njemu revolucija nije bila dovoljno artificijelna da bi povjerovao u nju.

U dobu otopljavanja, pod gromkom zaštitom Nikite Sergejeviča Hruščova, osniva Teatar na Taganki, postavlja Brechtovog “Dobrog čovjeka iz Sečuana”, i započinje s jednom od neusporedivih umjetničkih avantura našega vijeka. Kazalište je, ubrzo, postalo najslavije u Moskvi, u Istočnome bloku, skoro i u Europi. Kada su nakon Hruščova naišle ledene i glupave Brežnjevljeve godine, Ljubimov i Taganka postali su javni problem, izvor konstantne pobune. Mogli su ih ugušiti, ali cijena je bila previsoka. Svedržac može umjetnika skratiti za glavu, samo je pitanje koliko mu se to isplati.

Nikada nismo vidjeli njegovog Hamleta iz 1971, u kojemu je danskoga kraljevića igrao Vladimir Visocki, pjesnik, kantautor, mladić s karizmom pijanca i Isusa Krista, ali stariji pamte dolaske Jurija Ljubimova u Jugoslaviju i na beogradski Bitef. Godine 1977, na užas Kremlja, rehabilitirao je Mihaila Bulgakova, i za scenu adaptirao “Majstora i Margaritu”. Njegov teatar pomalo je, svojim umjetničkim strategijama, podsjećao na književnost Danila Kiša: začudan spoj poezije, dokumenta, zbilje.

Zabranili su ga, konačno, 1980, pred sam životni finale Leonida Iljiča, i zatvorili mu teatar. Kada je Brežnjev umro, nabrzinu su se smijenila tri generalna sekretara Partije, a Jurju Ljubimovu su u eri Konstantina Černjenka oduzeli sovjetsko državljanstvo. Inače, državljanstvo se u civiliziranom svijetu ne može oduzeti nikome, ali nacisti su i Sovjeti ozakonili ono za čim danas čeznu hrvatske (neo)ustaše: da se nepodobnim, rasno ili nacionalno nečistim pojedincima može oduzeti državljanstvo.

Režira po Americi i Velikoj Britaniji, a zatim mu, već 1989, pod zagovorom Mihajla Gorbačova, vraćaju i državljanstvo i Teatar na Taganki. Tada mu je već preko sedamdeset, ali neće se smirivati ni u sljedećih četvrt stoljeća, kada režira, nastupa u medijima, živi svoju drugu, treću i četvrtu mladost, a da nikad ne učini ozbiljniju pogrešku u političkoj ili ideološkoj procjeni.

Bile su mu devedeset i četiri kada je, u lipnju 2011, doživio najgoru uvredu u svom životu. Glumci su, na turneji po Češkoj, odbili igrati prije nego što im se isplate honorari. Došao je, gnjevno pred njih bacio novce (ili je, ipak, bacao famozni “peti primjerak”), i odmah zatim zauvijek napustio teatar što ga je stvorio, vičući kako ne može sebi dopustiti tu sramotu da radi s ljudima koje ne zanima ništa drugo osim novca. Zanimljivo, bilo su to glumci iz one prve predstave: iz “Dobrog čovjeka iz Sečuana”. Dvije godine kasnije zatražio je i da se s repertoara skinu svi njegovi komadi, svih osam predstava, što će označiti praktični kraj Teatra na Taganki.

Ali nije stao: 2012. režirao je “Bjesove”, po Dostojevskom, četverosatnu predstavu koja ga je srušila u krevet. Pao je u komu, pisali su se nekrolozi, ali Ljubimov se najednom prenuo, skočio iz kreveta i odjurio u Boljšoj teatar, da režira Borodinovu operu “Knez Igor”. Održana je premijera, kritike su bile sjajne…

Jurij Petrovič otišao je u nedjelju, 5. listopada. Prosto mu je stalo srce, kao da se u svečanom trenutku zaustavilo klatno staroga zidnog sata.

jergovic