Pitanje, možda, i nije ozbiljno, ali da bi na njega odgovorili, svakoga mjeseca primaju plaću neki nevidljivi ljudi u Ministarstvu kulture: doprinosi li svojim radom pjevač Halid Bešlić hrvatskoj kulturi? Odgovor lakonski, jezgrovit poput suda rimske inkvizicije: Halid Bešlić svojim radom nije pridonio hrvatskoj kulturi. Kojoj hrvatskoj kulturi, od čega se ona sastoji i tko joj konkretno i čime doprinosi, to istom prigodom nisu rekli. Za resorno ministarstvo hrvatska kultura je, budimo slobodni primijetiti, ono što je za rimsku inkviziciju Bog. Ili bolje: ono što je za inkviziciju Đavo. O Bogu i Đavlu se ne raspravlja, njihove stvarne osobe zagonetka su običnome svijetu, poznaju ih samo suci, koji bezbožnike šalju na lomaču, i uposlenici Ministarstva kulture, koji će svojom preporukom iskazati božansko biće hrvatske kulture, tako što će kazati da njoj Halid Bešlić nije ništa pridonio. Zašto nije? Ili zašto jest?
Kaže ovako: “Za dobivanje državljanstva treba biti punoljetan i radno sposoban, s prebivalištem najmanje 5 godina, znati jezik, pismo, kulturu, te poštivati pravni poredak.” Stanoviti Samir, Hrvat je, premda se u kulturu razumije kao Mara u krivi kujac, jezik natuca, za pismo ne znamo, kao ni za poštivanje pravnog poretka, osim što su ga par puta mrtvoga pijanog privodili u policijsku stanicu. Grégory Sertic još je zanimljiviji slučaj: ne zna nijedne hrvatske riječi, niti je u stanju ovu zemlju pronaći na zemljopisnoj mapi. A kažu da ga okolo naganjaju hrvatski specijalci, ne bi li nevoljniku uvalili putovnicu s njegovim imenom i slikom. U čemu je osnovna razlika između rečenih Samira i Grégoryja, i Halida Bešlića? U tome što se za tu dvojicu brine Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta. Naime, upravo onoliko koliko Halid Bešlić ne doprinosi hrvatskoj kulturi, Samir i Grégory Sertic doprinose hrvatskome obrazovanju, znanosti i sportu.
Radi li se samo o tome što su ta dvojica mladića sasvim oskudnih specifičnih hrvatskih znanja nogometaši, a Halid Bešlić je folk pjevač? Da vidimo što o tome kažu komentatori ispod objavljene vijesti da pjevač nije pridonosio hrvatskoj kulturi: “Jedan Bosanac više ili manje, itekako ih ima previše u Hrvatskoj.” Veli to Krivogubec Ban. Zvonimir Markić kaže ovako: “Čista nepravda, halidu, breni, kusturici, pod hitno dati Hrvatsko državljanstvo, za patriotizam doček jugo-srpskih hordi sa pjesmom, kusturici za snimanje istinitih scena iz rata naravno četničkih.” Antun Horvat sažima misli i osjećaje većine komentatora vijesti da Halid Bešlić neće postati državljanin Lijepe naše: “Svim bosancima bilo koje da su vjere ja bih poništio HRV putovnice.” O tome se, dakle, radi, u tome je razlika između Halida Bešlića i dvojice nogometaša. Istina, da je Halid Bešlić nogometaš, i on bi lako dobio državljanstvo. I ne samo to: proglasili bi ga Hrvatom od iskona. Kao Mehmedaliju Dizdara, Stočanina i Sarajliju, kojeg prigodimice Hrvati svojataju kao svojega, iako je bio Hrvat manje nego Halid. I nije bio fudbaler, kao ni Halid. Što je bio, i čime se bavio Mehmedalija Dizdar, pokušajte provjeriti na stranicama kulture. Pitajte na telefonskim informacijama.
Emir Hadžihafizbegović igrao je u nekom od najvažnijih hrvatskih filmova u posljednjih petnaestak godina. Recimo, Sviličićevog “Armina” ne bi bilo da nije našao njega. Kao što tog filma, kao, recimo, ni Jelčićeve “Obrane i zaštite” ne bi bilo da nije Bosanaca ili Hercegovina, ili i jednih i drugih. Niti bi bilo teme, niti bi bilo ljudi. Jesu li ti filmovi doprinos hrvatskoj kulturi? Ako jesu, Emir Glumac bi, što god da mu itko ima za prigovoriti, trebao, ako to želi, imati hrvatsku putovnicu. Halid Bešlić pojavio se u jednom hrvatskom filmu, u “Karauli” Rajka Grlića, gdje pjeva pjesmu koja je proslavila jednoga drugog Halida – Muslimovića. Pjevao je i u filmu “Kod amidže Idriza”, redatelja Pjera Žalice. Taj film s Hrvatskom nema veze. Ali ima to što je Halid Bešlić, evo već skoro i dvadeset godina, otkako je svršio hrvatsko-bošnjački rat, pjevač s hrvatskih pozornica. On, u velikoj mjeri, kreira zvučnu sliku svakodnevice u ovoj zemlji. Je li to dobro, ili je loše, sad nije važno, ali morate biti baš prilična budala pa ne primijetiti koliko je Halid Bešlić pridonio hrvatskoj kulturi. Kažete, to je kratak, jednosezonski doprinos, to je estrada, a pravo na građanstvo i zaštitu hrvatske države trebali bi dobiti samo oni čiji je prinos dugoročan i trajan. Pardoniram, unaprijed, što vam se miješam u hrvatstvo, ali u odnosu na svu onu Mamićevu siročad, i u odnosu na anonimnoga Francuza Grégoryja Sertica, koje je neko urođeničko pleme s Balkana odlučilo posvojiti, a on se opire, Halidu Bešliću pripada jedna mala vječnost. Za njega će se znati u Hrvatskoj i za deset i za dvadeset godina. Pa i kada se ne bude znalo, pjevat će se njegove pjesme. Samira će se, pak, sjećati samo čudaci. Isti oni koji pamte Jotu Jotova, Mariju Lihtenštajn ili Pepu Pucha, koji je za Hrvatsku na jednim olimpijskim igrama tresnuo s konja. U njihovim ladicama, negdje ispod donjega veša, među sportskim memorabilijama, akreditacijama za svjetsko prvenstvo i izrescima iz novina, nalazi se i hrvatska putovnica. Čemu i zašto?
Velike Hrvate uvrijedilo je što Halid Bešlić prostodušno i iskreno kaže da je poželio putovnicu da bi lakše putovao i da bi kupio kuću u Hrvatskoj. A za šta drugo normalnom čovjeku treba pasoš? Takvim papirima ne dokazuje se ni kulturna pripadnost, ni vladanje materinjim jezikom, ni ljubav prema tamo nekim predjelima i ljudima. Možda je to nekome paradoksalno, ali po tome je Halid više Hrvat nego većina rođenih u ovoj zemlji. Njega vole, i on voli njih. Sve te Hrvate na svojim koncertima. Ljude koji se zaborave pa pjevaju s njim.
Izvor: Jergovic
