Prošlogodišnji prosinački sajam knjiga otvoren je početkom ovogodišnjeg lipnja, sve u skladu s ludilom epidemije, podsjećanjem direktorice sajma na one koji su između dva sajma umrli. To je u naravi ljudskoj, i u naravi ceremonijala. Zaziva čovjek one koji mu se ne mogu odazvati. A mrtvi šute kao grobovi. Ali smrt je samo jedan od oblika odsutnosti. Između dva sajma je, međutim, nestala i dugogodišnja sajamska fotografkinja Tanja Draškić. Njezine uglavnom crno-bijele portretne fotografije domaćih i svjetskih pisaca godinama već – naravno besplatno, a često i ne potpisujući ih – objavljuju hrvatske novine i web-portali. Te slike, snimane u stilski i narativno definiranim nizovima, svaki niz po jedan je sajam i jedan Tanjin decembar, ne samo da nadmašuju inače vrlo visok prosjek hrvatske novinske i portretne fotografije, nego predstavljaju najznačajniju i najmarkantniju zbirku književničkih fotografskih portreta nakon Milana Pavića, u ukupnoj povijesti hrvatske fotografije. Kada bi pulski sajam knjiga sasvim potonuo u zaborav, kao što u zaborav tonu sve priredbe, igrokazi i predstave, svejedno bi za njim ostalo tih nekoliko stotina dragocjenih crno-bijelih portreta jedne velike fotografkinje. Na kraju, možda je sam smisao jedne efemerne, vremenu podložne i od vremena stradale književne manifestacije, u tome da iza nje ostanu fotografski nizovi Tanje Draškić.
Nje, međutim, više nema. Nema je na način koji je intenzivniji i prisutniji od svih odsustvovanja kakva živima priređuje smrt. Tanja Draškić, srećom po sebe i po nas nekoliko koji poštujemo njene fotografije umjesto da ih koristimo kao besplatnu i nepotpisanu ilustraciju po svojim živim i virtualnim platformama, nije baš nimalo umrla. Njezino je odsustvovanje ozbiljnije naravi. Zato se o tom odsustvovanju, uglavnom, šuti. Nastojimo je zaboraviti, kao što male i zaturene kulture, kakva je hrvatska kultura pod Ninom Obuljen Koržinek, kao što mračne i zagušljive krčme, kakva je ova hrvatska krčma pod svim tim Hrvatinama, zaboravljaju sve svoje prognane, ali i sve umjetnike, od Joycea do Tanje Draškić, koji su ih nakratko počastili svojim prisustvom. I doista, Tanju Draškić tako se snažno i duboko zaboravilo, e da ju nitko, makar i među mrtvima, nije ni spomenuo.
Ne mogu tek tako izračunati prije koliko se godina Tanja sa svoje dvoje djece doselila u Pulu. Ali pamtim svoj osjećaj da Hrvatska s takvim doseljenjima biva skoro Europa. Jer mogao sam ja Tanju upoznati u Berlinu, Budimpešti, Parizu – u takve se gradove umjetnici poput nje naseljavaju – ali, eto, ona je poželjela živjeti u Puli. Za nju, bila je to velika stvar. Za Hrvatsku mnogo veća. Jer da biste stvarno postali Europa, da prestanete biti rubna euroazijska provincija, morate ovladati tom čarolijom adoptiranja i usvajanja Jamesa Joycea i Tanje Draškić. To nije prokreacijsko pitanje, ali jest demografsko. Demografija se ne tiče odnosa između spermija i jajne stanice, demografija se tiče odnosa među kulturama.
Tanja Draškić rodom je i zavičajem iz Arilja. Arilje je prilično drevna varoš na jugozapadu Srbije, u kojoj danas ne živi više od sedam tisuća ljudi. Među njima je, prema popisu stanovništva iz 2002, i petoro Hrvata. To samo usput spominjem. Zato što mi zanimljivim biva nekih petoro, među sedam tisuća. Tanja Draškić majstor je umjetničke fotografije, zanimljiva i moćna žena, koja ima taj dar, svojstven doista najvećima u njezinom zanatu i umjetnosti, da u vrlo kratkom vremenu navede gotovo svakog čovjeka da pred kamerom pokaže ono svoje lice koje ga čini onim što jest. Njezinim piscima na fotografijama se vidi što ih to karakterno i emocionalno izdvaja i čini piscima. Vidi se po čemu su oni među tisućama ljudi drukčiji. Snimajući, uglavnom, u svom priručnom studiju, koji bi montirala u nekom sajamskom uglu, ona je neobično simulirala društvenu igru, s kojom bi stvorila preduvjet za fotografiju. A snimala je precizno, na majstorski i starinski način, ne vodeći se prevelikim brojem okidanja – karakterističnim za digitalnu epohu – nego škljocajući škrto i odmjereno, kao da joj je u kameri film. Tajna njezina čuda univerzalna je tajna fotografskog portreta. Osim što bi, slikajući pisce, rastvarala njihovo tvoračko, književničko i umjetničko lice, ona je na tom licu ostavljala odraz sebe. Svaki Tanjin portret je i njezin autoportret. Tako to ide kod pravih fotografa i izrazitih umjetnika. U jednom je desetljeću Tanja Draškić u Puli rekreirala slavnu epohu fotoateljea s početka dvadesetog stoljeća, kada je portretiranje bilo žanr građanskog samopotvrđivanja. A onda je Pula potonula u provincijski mrak i u svoj hrvatski čemer.
Nakon što je godinama, sezonu za sezonom, produžavala svoj samostalni rezidencijalni boravak u Hrvatskoj, izlažući se uobičajenim policijskim maltretiranjima, i nakon što je, pretpostavljam, osjećaj ženina samopoštovanja nadrastao Tanjin emocionalni i intelektualni interes za životom u Puli i u Hrvatskoj, ona je otišla. I kad smo ovog lipnja došli, nje jednostavno više nije bilo. Nisam ljudima zamjerio što joj nisu pomogli da ostane. Ni lokalnom ministru kulture – čiji kapaciteti inače visoko nadrastaju kapacitete većine onih koji su ministrovali i ministrirali u Runjaninovoj 2, u Zagrebu – kao ni svima koji su se profesionalnim i umjetničkim radom Tanje Draškić koristili godinama. Loše je ako ozbiljni ljudi do stalnog prebivališta u Hrvatskoj, ili, ne daj Bože, do državljanstva mogu dolaziti samo preko veze. Loše po Hrvatsku, a ne po Tanju Draškić. Ona može u Berlin, Budimpeštu i Pariz, ako to želi. U civilizaciju, dakle. A što ćemo mi bez civilizacije?
Bjelosvjetski ološ i jad, gombalački, loptački, sportski općenito, do hrvatskog državljanstva – o stalnom prebivalištu da i ne govorimo – dolazi u roku kraćem od tjedna, i to potpisima iz Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, te Ministarstva unutarnjih poslova. Potpisuju ili ministri, ili njihova posluga. Rečeni ološ i jad, osim što je u duhovnom i intelektualnom smislu u pravilu relevantan koliko i truli šumski panj, hrvatski jezik niti ne nauči, a od hrvatske kulture, uz drugove iz kluba i reprezentacije, savlada samo srpski turbofolk. Ali kad im se karijere približe kraju, nacija cendra što ćemo sad bez slavnoga našeg adoptiranog gombaoca i loptača. Tanja Draškić, međutim, nestaje uz opći muk. S njom nestaje i Hrvatska.
jergovic
