U obranu smijenjenoga savjetnika za medije Živkovića sastavljena je peticija. Potpisali su je, među ostalima, članovi vijeća, odbora i komisija Ministarstva kulture, urednici Zareza i klijenti fondova, stipendija i potpora, redom vrlo bliski suradnici i prijatelji ministrice Andree Zlatar. Uslijedilo je i nekoliko članaka objavljenih po portalima, izjava u novinama, intervjua na HTV-u, te, na kraju, i solidariziranje “Akademske solidarnosti”. Pošto je Andrea Zlatar – istina, ne znamo zašto – smijenila savjetnika Živkovića, pomislili bismo da su se svi ti ugledni članovi društva, koji su profesoricu iznijeli do ministarske časti, okrenuli protiv nje.
Ali nije tako. U peticiji, člancima, očitovanjima, izjavama i intervjuima zbog smjene savjetnika Živkovića okrivljeni su: tabloidi, medijske korporacije, Ninoslav Pavić, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, pater Tolj, imenovani i neimenovani tabloidni kolumnisti, dok se o Andrei Zlatar govori kao o “heroini” otpora, koja je, eto, trenutačno “podlegla pritiscima”, pa joj potpisnici i autori članaka pružaju potporu i traže da “preispita odluku” o smjeni savjetnika Živkovića. Čiju odluku? Valjda još uvijek svoju.
Inače, afera s televizijskom glavarinom nije pokrenuta u Jutarnjem listu, kako sugeriraju adoranti Milana Živkovića i heroine Zlatar, nego u Novom listu, čiji urednici i autori ni u međuvremenu nisu preispitali svoje pisanije, nego nastavljaju s neugodnim otkrićima (recimo, Novi list je prvi objavio i to da je ministrica na radiju pričala ono s čime će savjetnik kasnije, kako ona kaže, “izletjeti”…), ali tu činjenicu će branitelji Živkovićevi svjesno previdjeti, neće im na um pasti da Alberta Faggiana optužuju za zavjeru, niti da akademskim kletvama i čaranjima zazivaju propast ovih novina. Dakle, za savjetnikovu smjenu nije kriva ni ona koja ga je smijenila, ni oni koji su pokrenuli javnu aferu, nego su krivci odabrani prema ukusu i afinitetima. Čijem ukusu i čijim afinitetima? Pa, recimo, profesorice Andree Zlatar i njezinoga savjetnika Živkovića.
Nakon što je ministrica u istome danu “preuzela političku odgovornost”, izjavila da je za Živkovićevo postavljenje nadležna Vlada i da ga samo Vlada može smijeniti, da bi pola sata, sat kasnije dotičnoga sama smijenila – a sve to sugerira da je imala neobično buran dan – saznali smo kako nije bila riječ tek o televizijskoj glavarini, nego da je ideja Milana Živkovića bila da se “medijskim porezom” financiraju nezavisni mediji, te da se tako Hrvatska obrani od pošasti tabloidizacije. U tom smislu bio je oformio komisiju od probranih i pouzdanih – u jednom trenutku izgovoreno je i “najboljih hrvatskih novinara” – koja ga je u tom poslu pratila. Cilj je osnivanje lista, koji bi bio financiran novcima medijskog poreza, ne bi bio tabloid, bio bi slobodan i nezavisan, bio bi javni medij.
Ideja zanimljiva, ali zar prije nekoliko mjeseci Vlada nije vrlo hladno, odlučno i bespogovorno likvidirala Vjesnik? Istina, Živković se u to vrijeme još uvijek nije zainteresirao za medije, bio je kazališni redatelj, kopirajter, kreativni direktor, što li, ali Andrea Zlatar je i tada bila ministrica, i nije imala naročitih primjedbi na ukidanje Vjesnika, niti joj je na um palo predložiti da se Vjesnik financira javnim novcem, kao protuteža privatnim tabloidima. Što se u međuvremenu promijenilo? Ništa, osim što je javnost na Vjesnik već zaboravila, što je, valjda, bio i cilj politike koja je taj list sa sedamdesetogodišnjom tradicijom ukinula.
Naravno, Andreu Zlatar i njezina savjetnika nije ni zanimalo nešto poput Vjesnika. Osim što je bio mrtav i neutjecajan, taj najstariji nacionalni dnevni list nije bio dio zajedničkog serkla, društva i plemena profesorice Zlatar, za razliku od, naprimjer, Zareza koji je, također, mrtav i neutjecajan, ali je nepresušni izvor kadrova Ministarstva kulture, imena za peticije, kandidata za imenovanja i postavljenja. Za razliku od Vjesnika, Zarez je intimni projekt i prostor profesorice Zlatar, mjera njezina socijalnog ukusa i interesa, pa je teško ne pomisliti kako bi i taj list za koji se, eto, nastoje porezom prikupiti novci bio dnevni Zarez. Nakon čega bismo, da ne bude greške, dobili i dnevni Vijenac i dnevno Hrvatsko slovo.
Ali zašto su onda Andrea Zlatar, savjetnik Živković i svi njihovi potpisnici toliko benevolentni prema HTV-u? Bilo bi dosljedno da tu televiziju ukinu kao što je ukinut i Vjesnik, pa da se pokrene nova, nezavisna i profesionalna. Andrea Zlatar, kao ni sav njezin šarolik, ali interesno monolitan krug, nikada nisu imali primjedbi na “tabloidni” karakter kulturnog i informativnog programa HTV-a, niti na podložnost korporativnom načinu mišljenja. Nju su na ministarsko mjesto u svojim emisijama isklicale prvakinje septičkoga novinarstva Branka Kemenski i Kolarovićka, njezini su puleni redovni gosti i komentatori u svim formatima, a Hloverka je odabrane iz njezinog kruga kastirala i kastrirala da zarade koju kunu u svakotjednim intelektualnim šou programima. Napokon, HTV Andrei Zlatar i pruža logistiku za izvedbu ovakvih posve nevjerojatnih iluzionističkih trikova, kada smjenjuje vlastitog savjetnika i organizira kampanju protiv onih kojima bi se, po njezinom ministarskom sudu, ta smjena mogla svidjeti. Premda, odakle najednom to da je Milan Živković netko zbog čije će smjene Mladen Bajić i pater Tolj otvarati šampanjac? I tko je sad taj pater Tolj? Tko je sad taj Živković? Tako mnogo likova, a tako malo karaktera. Savršena beskarakternost.
Izvor: Jergovic
