Epidemija covida-19 u Hrvatskoj je počela onoga dana u veljači, ili je to već bio početak ožujka, kad još nije bilo nijednoga službeno inficiranog, ali su mediji objavili kratku vijest da su domaći ljudi u jednome našem gradu kamenjem gađali skupinu kosookih turista, vičući: Kinezi, Kinezi… Divljaci, reći ćete, primitivci, ne može se po njima mjeriti cijela zajednica! No, jesu li ti koji su kamenovali nepoznate Kineze, Koreance, a možda i Japance, baš toliko različiti od nas ostalih? Ne bih da se uvrijedite, ali meni se čini da nisu. Evo i zašto:
Otkako je uvedeno pravilo da se po trgovačkim centrima i ostalim zatvorenim prostorima nose maske, ljudi se, promatrano sa strane, mogu podijeliti u dvije skupine. Jedni maske nose onako kako i nalažu propisi, a onda ih, čim izađu van, stavljaju u džep, spuštaju ih ispod brade, nose ih oko podlaktice, ili tako da im vise o jednom uhu, dok drugi, možda uplašeniji, možda neurotičniji, a možda i oprezniji, s maskama hodaju i na otvorenom. To, međutim, ne znači da oni pravilno navuku masku, tako da im zaklanja usta i nos. Veliki broj ljudi i u zatvorenom i na otvorenom nose ispod nosa. I osjećaju se sigurnim, premda ih u fizičkom smislu maska ne štiti. Ali štiti ih na način koji je njima važniji: u metafizičkom, duhovnom, simboličkom smislu. Oni su ljudi s maskama, ljudi jedne vjere, i ne daj Bože da zaborave masku pred izlazak iz kuće. Oni se maskom služe kao krunicom, kad je objese o retrovizor.
Ali čak i ako je ispravno nosimo, ako ozbiljno shvaćamo objašnjenje, vrlo racionalno i sasvim razumljivo, da maska fizički otežava razmjenu daha i pljuvačke između nas i svijeta, zanimljivo je pred kime se njome štitimo, a pred kime masku skidamo. Štitimo se od ljudi u prolazu, na tržnici, u samoposluzi, na poslu, dok se pred bližnjima, bez obzira na to što ne živimo s njima u istom domaćinstvu, i razgaćimo, i demaskiramo, i razmijenimo dah i pljuvačku. Zbog nečega smo uvjereni da nam bližnji neće prenijeti bolest, bez obzira na to što sve statistike pokazuju da se većina ljudi zarazi preko kontakata u domaćinstvu. A ja, ako mi dopustite, pretpostavljam da se ostali zaraze preko prijatelja, rođaka, ljubavnika, djece i unuka. Ako načas zaboravimo na svadbe i sahrane, gdje se naši ljudi po tradiciji grle i ljube, moja je slobodna pretpostavka da se apsolutna većina ljudi u nas zarazi preko bliskih i poznatih. Ili, preciznije rečeno, zaraze se preko onih za koje postoji vjerovanje da ne šire zarazu i ne nose virus. Kada se čuvaju, kada poštuju odluke stožera, kada se ponašaju u skladu s epidemiološkom situacijom, ljudi se uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, štite od – stranaca.
Dok ovo govorim, naravno da govorim i o sebi. Premda nisam prestravljan virusom, premda me epidemija nije mentalno i emotivno preobrazila, i sam se, sasvim instinktivno, više čuvam od nepoznatih, nego od poznatih. Racionalno sam svjestan koliko je to besmisleno, budući da respiratorni virus, ovaj ili bilo koji drugi, jednako mogu pokupiti onaj koga poznajem i onaj koga ne poznajem. Nije riječ o sifilisu ili triperu, pa da se pouzdajem u higijenske i spolne navike bližnjih. A od toga što ja činim, izbjegavajući nepoznate i vjerujući poznatima, do kamenovanja Kineza, Koreanaca, a možda i Japanaca, nije daleko. I u jednom i u drugom slučaju postoji iracionalni, sumanuti strah od stranaca. Ksenofobija, u najširem smislu riječi.
Problem je tim veći što se i stožeraši, gospoda Božinović, Beroš, Capak i Markotić, bez obzira na specifična medicinska znanja ili visoko obrazovanje, ponašaju potpuno u skladu s etikom ljudi s kamenovima u rukama. Samo što oni strance od bližnjih razlikuju po nekim drugim kriterijima. Jedno od njih, vi ćete se sami sjetiti koje, nakon jedne ne prevelike manifestacije na kojoj su sudjelovali homoseksualci, izjavilo je da je riječ o epidemiološkoj prijetnji, i da će se za desetak dana vidjeti posljedice. Isto mu nije na um palo nakon nekih drugih javnih manifestacija. Ili ovo: na utakmicu u Maksimiru između Hrvatske i Francuske stožeraši su 14. listopada pustili sedam tisuća navijača, bez maski, distance i svih onih ceremonijala namijenjenih običnim smrtnicima na nekim drugim javnim manifestacijama. Tog je dana u Hrvatskoj bilo 748 novozaraženih, od čega u Zagrebu 211. Deset dana kasnije, 24. listopada, bilo ih je 2242, od čega u Zagrebu 798, dakle više nego u cijeloj Hrvatskoj na dan utakmice.
Ovu okolnost nisu komentirali mediji, niti je o njoj ikad išta izreklo ijedno od uglednih stožeraša. Bila je to žrtva koja se naprosto podrazumijevala. Lasno je zaraziti se na tako važnoj utakmici, lasno je poginuti od svoga, loše bi bilo poginuti od stranca. Problem je, međutim, što je vrlo očigledno da stalno ginemo od svojih. A još je veći problem što oni koji su zaduženi da vode računa o narodnom zdravlju imaju na vlas iste fantazije, strepnje i očekivanja kao svaki drugi građanin, i što im njihova epidemiološka znanja ne utječu na intelektualni i emocionalni obzor. Utakmica s tradicionalno neugodnom Francuskom važnija im je od virusa. Ili im je toliko važna da skok zaraženih od skoro tristo posto uspijevaju ukalkulirati u svoje protuepidemijske planove.
Na vrhuncu epidemije, stožeraši su donijeli odluku koja praktično izuzima vukovarski memorijalni ceremonijal, kao i sve slične buduće događaje, od protuepidemijskih pravila. Doktorica Markotić vrlo se jezgrovito izrazila: “Svi znamo što je Vukovar!”. Vjerojatno to zna i virus. Ili možda ne zna? Ili to možda nije ni važno? Ili virus prenose samo oni koji ne znaju što je Vukovar?
Da bi se epidemija zaustavila bilo bi nužno da gospođa Markotić i njezini zaborave na razliku između bližnjih i onih koji im to nisu.
jergovic
