U nedoba nam se, opet nenajavljena, vratila korona. Dočekivali smo je s uvjerenjem da je bolja nego što je bila, da je mutirala. Prije toga nam se činilo da joj smeta sunce, otopi se, nesretnica, na vrućini, kao da je grudva domaćeg maslaca, a ne virus. Međutim, čini se da njoj, kao ni nama, ne smeta sunce, i da nije mutirala s ciljem da nam se prilagodi. Ista je onakva kakva je bila i u ožujku i travnju, ali mi, po svemu sudeći, nismo isti. Ono što nam se tada doimalo kao dosad nezabilježena prijetnja, sad nam je nešto s čime imamo namjeru živjeti. No, kako nam je strah isti, i živimo s njime kao s jetrom, slezenom i dva bubrega, on se samo premjestio, transferirao, refokusirao, i više nismo toliko zabrinuti hoćemo li pomrijeti od Covida-19, nego je sad taj isti naš strah, u istoj količini i jednakom kapacitetu, okrenut prema tome hoće li nam doći barem poneki turist i hoćemo li u sljedećih godinu dana imati od čega da živimo.
U ona rana vremena dalmatinskog cimerfraj turizma, kada je Nimfa u Živogošću bila jedini pravi, ogledni hotel između Graca i Makarske, pa još i malo prije Nimfe, sredinom i krajem šezdesetih, neposredno nakon što se pod potresom narod iz podbiokovskih sela spustio na more, pitanje dolaska i nedolaska nekoga konkretnog Hansa i njegove konkretne Stake bila je za konkretnu ugostiteljsku obitelj u Drveniku najvažnije životno i egzistencijalno pitanje u kalendarskoj godini. A Hans je bio šećeraš, vozio je NSU 1100 (čuvenog princa), oniži, vrlo glasan sredovječan njemački muž, koji je natucao naš jezik i sudjelovao u ratu, naravno kao neprijateljski vojnik, a to se vidjelo i po tome što bi se u veljači sav sretan skinuo u kupaće i uskakao u ledeno more. Nije bio bogat čovjek, tipičan poslijeratni Nijemac, ali od takvih kao što je bio on kreće legenda o dalmatinskom turizmu. Nakon godina koje je proveo kod te jedne obitelji, koja je strepila nad njegovim i Stakinim zdravljem, jer ako se Hansu što dogodi, propala je sezona, kupio je komadić zemlje, postavio kamp kućicu i odomaćio se. Time je preko Hansa u Drveniku Europa ušla u nas, i mi smo ušli u Europu.
U međuvremenu su na njegovo mjestu u cimerfraj došli neki drugi Nijemci, sistem se razradio i unaprijedio, na kućama se podigao još po jedan kat, pa su baba i dida poslani gore, a u prizemlju su dozidana još po tri apartmana. Usporedo s tim, između Gornje i Donje vale niče vikendaško naselje, koje, početkom sedamdesetih, većinski grade Bosanci, uglavnom Sarajlije, i tek poneki Beograđanin i Novosađanin, u Drveniku niču dva manja radnička odmarališta – naravno bosanska – te u cimerfraj turizam pristižu Česi, Madžari, Francuzi, Austrijanci, Talijani, a novouređeni se kamp puni avanturistima sa svih strana.
Turistička politika tog ranog doba vodi se na dvije razine: na državnoj i na lokalnoj. Ono što je u to vrijeme bitno jest da država postavlja stalna ograničenja: ljudi ne mogu graditi koliko bi htjeli i gdje bi htjeli, guši se prevelika privatna inicijativa. Kada sredinom osamdesetih stege popuste, Drvenik će narasti trostruko veći, sve će biti betonirano, a dalmatinski će turizam ostvariti svoje povijesno najveće rezultate, te samim tim ubiti samoga sebe. Bit će to, na neki način, samoubojstvo turizmom. Samoubojstvo monokulturom.
Kada su se šezdesetih, pred potresom, spustili na more, i kada su otkrili što im i koliko im donosi izdavanje soba, ljudi su malo-pomalo, iz generacije u generaciju, zaboravljali kako se sadi krumpir, kako se dovlači zemlja u gladni kameni dolac, kako se hrane kokoši, svinje i krave – još uvijek je to vrijeme kada su koze po političkoj odluci zabranjene. Početkom sedamdesetih oni strašljiviji i oprezniji još preko zime rade, uglavnom kao fizički radnici u Pločama i Makarskoj, ali se većina okreće životu iz dva materijalna izvora. Drugi, perspektivniji, je turizam, a prvi, sigurniji, su boračke penzije. Između Makarske i Graca samo najgora sirotinja, poneki doseljenik, luzer i čudak nemaju boračke penzije. Svi drugi su borci ili prvoborci, sa Sutjeske i Neretve, s Biokova, Visa, iz El Šata… Oni su ti prvi turistički radnici iz sredine i s kraja šezdesetih, koji strepe hoće li im neki njihov Hans i ove godine doći.
Problem je, međutim, nastao u vrijeme kada su se mijenjale paradigme, pa je Hrvatska od države u Jugoslaviji postala država po sebi. U euforiji samobitnosti i preobrazbe identiteta i vlastitih prošlosti i povijest i – ne znam sjećaju li se u Drveniku samih sebe iz onoga vremena? – zanemareno je i uništeno sve ono što je prethodno postojalo, osim cimerfraj i hotelskog turizma. Najednom više nisu samo dobri naši teta Senka i barba Tomislav čekali svoga Hansa, nego tog jednog Hansa čeka četiri milijuna, uglavnom uplašenih, Hrvata, na čelu s premijerom, njegovom vladom i predsjednikom Republike, kao, izgleda, glavnim cimerfraj iznajmljivačima. I to je naprosto loše, jer se tako i od toga ne može živjeti. Osim ako nemaš dvije žive babe i dvije njihove prvoboračke penzije.
Nakon prvog straha da ćemo svi pomrijeti od obostrane upale pluća, izazvane Covidom-19, stigao je, dakle, drugi strah da ćemo pomrijeti od gladi, jer Hans neće zbog korone doći na more. I sad bismo, kada bi to ikako bilo moguće, golim prsima dočekivali virus i primali ga, umjesto Hansa, na sebe, samo da nam ne upropasti ova dva ljetna mjeseca. Pritom, riječ je o vrlo osebujnom shvaćanju života u kapitalizmu. Naime, dok nije bilo virusa, dok su se još lani obarali svi turistički rekordi, profit je pripadao samo vlasnicima kapitala, a kada se pojavio virus, i kada se već činilo da od turizma neće biti ništa, gubitak je postao naš zajednički. Uposlenici se o poslovanju korporacije obavještavaju samo kad nastupe gubici i kada bi, prema zamisli vlasnika kapitala – a premijer i predsjednik vlasnici su simboličkog kapitala Republike Hrvatske – svi trebali podnijeti žrtvu za dobrobit tvrtke. Ali kad nema virusa, i kada su dobri financijski rezultati, tada se to uposlenika ne tiče, jer, zaboga, nije ovo socijalističko samoupravljanje. A zapravo: dok je dobro, živi se u kapitalizmu, čim je loše, eto ti socijalizma.
Pitanje od čega ćemo živjeti na jesen ako turizma ne bude – a sva je prilika da ga neće biti – trenutno je najveći i najdublji izvor kolektivnog straha. Što da se čini nakon što Hans ne dođe? Na ovo pitanje, na različite načine, odgovaraju već generacije onih koji se rađaju u ovim krajevima. Ali još nikada nije bilo vlasti ni Republike koja bi se odvažila o njemu misliti. I to ne samo u svjetlu mogućih katastrofa, kakvu predstavlja i ovaj jedan ubitačno dosadni i iritantni virus, ova sitna pokora cjelokupnog čovječanstva. Došli smo, naime, na kraj turizma, sve je u Drveniku i svim našim drvenicima betonirano, oboreni su svi pozitivni i svi negativni turistički rekordi, i sad bi trebalo učiniti nešto sa sobom i s ovom zemljom.
Na republičkom, na globalnom planu rješenja nema, niti ima koga da o njemu misli. A na lokalnom planu, preostaje samo odlazak nekamo gdje postoji neka ideja o zajedničkom životu, o budućnosti u kojoj se neće ovisiti o tome hoće li Hans i Staka doći. Krajem devetnaestog stoljeća je, prema statistici, devedeset posto stanovništva u Dalmaciji živjelo od vinove loze. I onda je 1894. naišla filoksera, koja pustoši vinograde sve do njihova potpunog uništenja i do kraja Velikog rata 1918, kada povijest započinje ispočetka. Tada Dalmaciju napušta cijeli jedan narod, sa svojom kulturom i civilizacijom, i razilazi se po svim amerikama ovoga svijeta. Ali krivo je misliti da su oni otišli zato što ih je pobijedila filoksera. Otišli su zato što nisu znali što će drugo, nisu imali izbora, ubila ih je monokultura, ubilo ih je to što se nisu bili u stanju refokusirati.
Filoksera je model, ali i metafora svakoga ovdašnjeg propadanja. Covid-19 je, iz hrvatske perspektive, isto što i filoksera. Samo što ne uništava vinovu lozu, nego uništava turizam. I ne zahvaća samo Dalmaciju, nego cijelu Hrvatsku. Nije riječ o tome tko će, i hoće li se tko razboljeti od tog virusa, jer to je nešto čime se bavi cijeli svijet, nego je riječ o tome hoćemo li znati živjeti nakon virusa, ili ćemo se iseliti u neku zemlju gdje će nam reći kako da živimo.
jergovic
