Moja nona imala je jedan veliki strah, koji ju je u starosti držao na nogama i u dobroj kondiciji – da ju ne damo u starački dom. Zbivalo se to prije četrdesetak godina, u vrijeme kada smo po životnom standardu bili najbliži Zapadu što ćemo ikada biti, ali još uvijek su, srećom po nas djecu, bile vrlo žive forme tradicionalnih obiteljskih zajednica. Živjelo se u obiteljima, koje su u većini slučajeva obuhvaćale tri, ponekad i četiri generacije, manjina su bili oni koji su živjeli bez djedova i baka, i to oštećena i ojađena manjina. Staračkih domova, domova umirovljenika, bilo je malo, i u njima su, uglavnom, boravili starci koji su ostali bez ikoga svog, ili su ih se njihovi mladi nezahvalno odrekli. Nije bilo goreg ni ružnijeg, nego za nekoga reći da je oca, mater, babu, strica dao u starački dom.
Danas je, čini se, drukčije. Domova je na sve strane, svih vrsta i za svaki džep, i svejedno ih je malo. Unuci odrastaju mimo djedova i baka, neiskusni ih roditelji podižu u paničnom strahu od života i od zajednice. Starci žive napušteni i nepotrebni, u tim staračkim getima, pomalo i kao figure jednoga prošlog vremena. U novom se, tako vjeruju mladi, ne bi ni snašli.
S nailaskom korone otežana je, ometena, a u pojedinim razdobljima i sasvim prekinuta i ona tanka njihova komunikacija sa svijetom. Bolest je diskriminirajuća: ubija starce, dok je njihovi unuci i praunuci najčešće i ne osjete. To se zajednici čini logičnim, stariji su obično i bolesniji i osjetljiviji. Ali ne mora tako biti. Kao što je španjolska gripa prije jednog stoljeća kosila uglavnom mlade, tako je i u budućnosti sasvim vjerojatna epidemija koja će moriti unuke, a štedjeti bake i djedove. Njihova tijela su stekla imunitet, jer se sjećaju nekih starih virusa ili bakterija…
No, prije nego što naiđe ta buduća epidemija, morali bismo se ozbiljnije pozabaviti onim što donosi i što odnosi ova. Svijet je uglavnom prestravljen ekonomskim posljedicama. I zabrinut zbog posrednog negativnog djelovanja epidemije na stanje demokracije u Europi i svijetu. Starci nisu gospodarski produktivni, oni ne stvaraju novu vrijednost, nisu ni jamac demokracije. Lakomislena i nepametna mladost čak se zna i razgnjeviti na njih: zašto bismo mi morali živjeti u krletkama, zašto bismo se odricali provoda, maturskih putovanja i ljetovanja, zato što je virus smrtonosan za starce? Ili: kako ćemo živjeti, hoćemo li uopće imati priliku da doživimo starost, ako se zbog današnjih staraca zaustavlja svjetska ekonomija?
U isto vrijeme, zatvoreni u staračkim domovima, uglavnom bez mogućnosti da ih bližnji posjećuju, žive starci. Uglavnom šute, ili nešto kažu u ganutljivim novinskim ili televizijskim prilozima, koji se opet ne objavljuju zbog njih, nego zbog podrške duboko neprincipijelnoj i nedosljednoj politici Beroša, Capaka, Markotićke i inih epidemioloških komesara, ali njihovi životi, životi tih naših staraca, savršeno su irelevantni sa stanovišta elementarne logike liberalnog kapitalizma. Oni nisu ciljana skupina niti za jedan proizvod, nisu ciljana publika niti za jednu javnu manifestaciju. Živimo u svijetu u kojem više ne osjećamo da smo nečiji unuci. Ostali smo siročići, bez djedova i baka, a da toga ni u jednom trenutku nismo postali svjesni.
Postoji, međutim, i život, veoma važan dio čovjekova života i života zajednice, koji se odvija mimo logike svetoga liberalnog kapitalizma. To je isti onaj život koji se odvijao mimo logike komunističkog sistema, i mimo svih sistema koji su mu prethodili, život neovisan od svih političkih uređenja, od vlasti i od vlastodržaca. U tom životu s odlaskom svakog devedesetogodišnjaka, bez obzira na sve njegove komorbiditete, bez obzira na stanja u mirovinskim fondovima i broj slobodnih postelja u hrvatskim bolnicama, naše zajedničko sjećanje biva sve siromašnije, nestaje kolektivnog iskustva zajednice, a jedno se prethodno povijesno vrijeme pretvara u fikciju i u historijski dokument.
Dok svakodnevno čitam godišta onih koji su ovih dana i mjeseci umrli s covidom-19, muškarce i žene iz 1926, 1930, 1932, 1938…, osjetim tugu za sve te uglavnom nepoznate ljude, pa mi se učini kao da se spaljuju stare knjige i rukopisi. Kažu, bit će više mjesta za nove. Kažu, sve je prolazno, ljudi umiru. Ali što se dogodilo s nama i sa svijetom ako ne pružamo otpor tom prolaženju i umiranju? Ili ako umiranje počinjeno opravdavati logikama liberalnog kapitalizma?
Nama i ne može biti gore vijesti od one o ulasku korone u domove za stare i nemoćne. Ali ne samo zato što je za te ljude bolest najpogubnija, nego zato što svih ovih mjeseci nije učinjeno skoro ništa da se ciljano oni štite. I da se štite umirovljenici, stari ljudi, djedovi i bake po njihovim kućama i stanovima. Osim što oni više nisu dužni da ginu za liberalni kapitalizam, niti da se bave fizičkim održavanjem zajednice – a upravo to je ono za što bi se, što god oni mislili o tome, morali u razumnoj mjeri žrtvovati građani radne dobi – stari ljudi dragocjeni su za duhovno, mentalno i emocionalno funkcioniranje zajednice. Kuku svijetu koji se odrekne staraca! Odrekao se vlastite budućnosti, odrekao se svoje djece i njihove dobrobiti. Jer kuku unucima koji nisu upoznali djedove i bake!
Ovih dana naokolo se raspravlja o tome koga bi, kad dođe cjepivo, najprije trebalo cijepiti. Uplašila me ta rasprava, jer mi se od prvih dana epidemije podrazumijevajućim činilo da prvo treba cijepiti sve stare ljude. Kapitalistička logika drukčije govori. U ovakvim je slučajevima kapitalistička logika smrtonosna. I po starce, i po zajednicu.
jergovic
