Kada se početkom pedesetih Franjo Rejc, uz potpise svih stanara u nacionaliziranoj zgradi gospođe Heim, proširivao na tavan, tamo je, među starudijom zaostalom iz ratnih i predratnih vremena, našao drugi i treći tom Hrvatske enciklopedije. Bilo je to još doba prije Staljinove smrti, nije se navršila ni desetogodišnjica Mladenove pogibije – u uniformi neprijateljskog vojnika – moji nikada nisu bili nešto naročito junačni, niti spremni da se uskopiste pred režimom (gotovo da je i svejedno kojim), ali je svejedno, bez puno riječi, odlučeno da te dvije podebele knjižurine budu sačuvane. Istina, ne na oku poštaru, inkasatoru ili nekom trećem špijunu, ali ipak dovoljno vidljive i prisutne da budu sljedećih šezdeset i koju godini čitane.
Počeo sam ih čitati, onako po redu, kako se u djetinjstvu i u borhesovskom svijetu i čitaju enciklopedije, kao desetogodišnjak. Započevši s Automobilom, a svršivši s Clevelandom, prostirao se svijet opasnih saznanja. Godinama sam, sve do gimnazije, kada su se te dvije knjige već našle u prvome redu i na najvidljivijem mjestu u kućnoj biblioteci koju sam sada ja slagao i uređivao, vršljao po njima, uživao u njihovome teškom papiru i u tisku kakvog više nema, a u kojem se činilo da su fotografije trodimenzionalne, i usput tražio zloriječi i zlomisli. Tražio sam tačku u kojoj bi se te knjige slile i stopile s vremenom u kojem su nastale i s državom u kojoj su nastale. Ta mi tačka nije bila potrebna iz nekih etičkih razloga, niti sam za njom tragao poput policijskoga inspektora ili komesara. Želio sam je naći zato što bi ona bila prozor u maštu. Kroz nju bih se, kroz tu tačku na kraju neke zlokobne rečenice ili natuknice, mogao preseliti u 1941. i sljedeće četiri godine. Ali nisam je našao. I nije mi bilo jasno kako su takve knjige mogle izlaziti u državi u kojoj je bio Jasenovac, u kojoj su bile ustaše. Poslije sam, kao odrastao, zaključio kako i nije baš važno da shvatim kako je to bilo moguće. Ali važno je da znam da je bilo moguće.

Danas postoje dvije Hrvatske enciklopedije. Druga mi je ponekad i koristila, ali je nikad nisam posjedovao, niti sam za nju osjetio živu strast. Onu prvu kolokvijalno nazivamo – Ujevićeva enciklopedija. Prvi i četvrti tom nikad nisam nabavio, a peti je rijetka dragocjenost među bibliofilima. Dovršen je drugoga svibnja 1945. i zadnja riječ u njemu je Elektrika. Suvremena Hrvatska enciklopedija ima praktičnu svrhu – premda se lijenčine i nepismena čeljad masovno koriste wikipedijom, čijoj bi hrvatskoj inačici lijepo pristajao onaj pridjev koji uz Ujevićeve knjige nikako nije išao: ustaška – dok ona prva Hrvatska enciklopedija služi čitanju.

Mate Ujević, a o njemu je, naime, riječ, on je i ta enciklopedija i živa poveznica dva, a možda i tri doba tokom kojih su se u Zagrebu enciklopedije sastavljale, rođen je 1901. u Krivodolu pokraj Imotskoga. Studirao je komparativnu književnost, francuski i južnoslavenske književnosti u Zagrebu, a diplomirao u Ljubljani. Zaposlio se kao profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, usput se bavio novinarstvom (kao zagrebački dopisnik ljubljanskog katoličkog dnevnika Slovenec), pisao književne i umjetničke kritike te se okušavao kao pjesnik i prozaist. Znatiželjan, široko obrazovan, u svakom pogledu živa duha, Ujević je pripadao onoj grani hrvatske katoličke inteligencije koja nam biva nevidljiva, jer je iz današnje perspektive teško možemo i zamisliti.

Kada je 1939. uspostavljena Banovina Hrvatska, te je time politički izvojštena nacionalna autonomija, neki su onodobni Hrvati umjesto da osnuju nogometnu reprezentaciju, povješaju barjake na svaku banderu, otvore tvornicu čokolade ili na neki takav način potvrde svoju samobitnost, odlučili pokrenuti Hrvatsku enciklopediju. Mate Ujević udružio se s Dragutinom Schulhofom, direktorom Tipografije, osnovan je Konzorcij Hrvatske enciklopedije, i započelo se s poslom za koji nije bilo prethodnih uzora. Pripreme su trajale dugo, vjerojatno manje iz organizacijskih razloga, a više stoga što je valjalo uspostaviti jasne kriterije, one koji se tiču važnosti i vrsnoće sadržaja. Ujević je u plakativnim iskazima insistirao da enciklopedija treba biti – hrvatska. Ali za razliku od onih koji su taj pojam shvaćali na ekskluzivan i isključujući način, i koji smatraju da se posao na uspostavi kriterija o hrvatstvu sastoji u trijebljenju i odstranjivanju svega što nije hrvatsko, Mate Ujević je bio Europljanin. Ono što je dobro u svijetu i za svijet, to mora da je dobro i za Hrvate. Njegovo je hrvatstvo bilo inkluzivno, uključujuće, temeljeno na kriterijima.

Prvi tom Hrvatske enciklopedije objavljen je mjesec dana prije Hitlerovog napada na Jugoslaviju. Odlukom ustaških vlasti iz kolovoza 1941. Konzorcij Hrvatske enciklopedije pretvoren je u Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, velikog državnog izdavača koji će uz Hrvatsku enciklopediju do kraja rata objaviti i niz zanimljivih monografija, spomenica, atlasa, mahom nefikcionalnih knjiga, te poneku memoarsku knjigu, koje se i danas lako nalaze po zagrebačkim antikvarijatima, pošto su, očito je, tiskane u velikim nakladama. Redom je riječ o zanimljivim, dobro uređenim i izrađenim knjigama, koje su, uglavnom, izmicale ustaškoj propagandi, ali i idealima na kojima je država bila zasnovana: antisemitizmu, rasizmu, mržnji prema Srbima… O onome o čemu se nije moglo ni smjelo govoriti, o tome se kod Mate Ujevića, uglavnom, šutjelo. U HIBZ-u su skrovište nalazili kojekakvi proturežimski elementi, uglavnom građanske provenijencije, britanski simpatizeri, nabijeđeni masoni i sav onaj svijet koji ili nije imao hrabrosti da ide u šumu ili se sa svojim uvjerenjima našao u procjepu između dvije dogme. Možda je u sastavljanju enciklopedije dok naokolo gori svijet, krivovjernici se bacaju u jame i punom parom rade koncentracijski logori, bilo i bježanja od stvarnosti, guranja glave u pijesak, neprimjerenog eskapizma i koječega drugog što će budući osloboditelji ispostavljati kao grijeh onima koje oslobode, ali je činjenica da je Mate Ujević tim radom mnogim vrijednim i pametnim ljudima naprosto spasio glavu.

Meni se, ipak, čini da je još i važnije ono drugo: u ta je nedoba Ujević gradio kriterije. Kulturne i estetske, naravno. A za etičke nije imao prerogativa. Ali u vlastitim ćemo se životima učiti nečemu čega do posljednje konsekvence bivamo svjesni baš zadnjih dana i godina: kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima, ali bez njih svaki je moral živa nakarada. Kriteriji u kulturi – koja je knjiga dobra, a koja loša i zašto je Miroslav Krleža veliki pisac, a netko nije – spašavaju društvo, ali i spašavaju glave ljudima. Eto, recimo, prekršimo i taj tabu: da u NDH, toj drugoj najstrašnijoj među strašnim državama Hitlerove Europe, vrhovni zločinac Ante Pavelić nije imao estetske kriterije, kao što ih nemaju njegovi današnji adoranti, ali i oponenti, koja bi čarolija bila potrebna da Krleža preživi rat?

Da osloboditelji iz 1945, ili njihovi komesari i komandanti, nisu imali estetskih ili kulturnih kriterija, tko zna bi li i Mate Ujević pronosao svoju pametnu glavu. Ne daj Bože da su doživjeli 2017, i da se u toj 2017. onako zarati kao 1941., ne bi živi ostali ni jedan, ni drugi. Ova konstatacija ne umanjuje ničije zločine iz prošlosti. Samo upozorava u što bi nas mogli odvesti ljudi bez kriterija, estetskih ili kulturnih. Nas kao društvo i civilizaciju. A možda i nas kao Svijet.

Što se dalje događalo, to je uglavnom široko poznato. Mate Ujević je odmah nakon rata radio neke važne i odgovorne poslove – za komisiju koja se bavila razgraničenjem Jugoslavije sa susjedima načinio je knjigu o Burgenlandu, ne bi li Ministarstvo vanjskih poslova imalo argumente u dokazivanju kako je Gradišće južnoslavenski kraj, da bi ga 1950. Miroslav Krleža kooptirao u Jugoslavenski leksikografski zavod. Prvo izdanje na kojemu je Ujević potpisan kao glavni urednik Pomorska je enciklopedija iz 1954, osmosveščano izdanje koje se, opet, čita kao dobra književnost. Godinama sam ga držao posuđenog, a onda sam ga, avaj, pred rat vratio vlasniku, koji je s prvim granatama napustio Sarajevo i svoj stan, pa tko zna što je s tim knjigama bilo…

Dana 6. siječnja 1967. umro je Mate Ujević. Dan poslije, baš ove subote, 7. siječnja 2017, o pedesetoj godišnjici njegove smrti, kiparica Marija Ujević u svom je ateljeu sazvala kulturni skup. Odlazim tamo naravno zato što sam pozvan, ali i zbog jednoga mnogo važnijeg razloga. Mnogo više od sjećanja na živoga čovjeka Matu Ujevića, ovo je podsjećanje na kriterije u kulturi.

U “Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža”, koji baštini Ujevićevo djelo, obljetnice se nisu sjetili. Cvijet hrvatske sinekuristike koji tamo stoluje šestoga siječnja koncelebrira svoje novogodišnje mamurluke. Mate Ujevića nisu se sjetili ni drugi, Sveučilište, Sabor, Akademija… Dobri su oni koji psuju i seru po ulicama i trgovima. Nema gore nekulture od nekulture sjećanja.

jergovic