U godinama u kojima se život više ne započinje ispočetka arhivist György Korin rasprodaje sve što ima, a nema mnogo, kupuje avionsku kartu i praznih ruku, samo s novcem ušivenim u postavu kaputa, odlazi u New York. Tamo nikoga nema, a engleski ne zna, niti bilo koji drugi jezik koji bi aerodromski i carinski službenici mogli znati, a odmah im postaje sumnjiv, jer putuje bez ikakve prtljage, samo s madžarskim pasošem. Korin im, ni uz pomoć prevoditelja, ne može objasniti zašto dolazi u Ameriku, ili nitko među njima nije u stanju shvatiti njegova vrlo razložna i logična objašnjenja, ali ga, ipak, puštaju da pređe granicu. Misle da je čovjek lud, Korin vjerojatno i jest lud, i čitatelj tako misli, ali ga pomalo zbunjuje, možda i zabrinjava, što su mu Korinovi nazori, pogledi na svijet, pa i postupci, vrlo bliski. Nakon nekoliko prvih epizoda, već u zrakoplovu ili na aerodromu, pred policajcima i carinskim službenicima, čitatelj je posve identificiran s glavnim likom romana “Rat i rat”, i tako se veže za Krasznahorkaijevu priču da je može čitati na svakom mjestu u kući, dok se vozi autobusom ili dok hoda, dok je svud okolo buka i dok ga uznemiravaju u čitanju. Jedna je to od onih priča za koje nije potreban mir ni čitateljska koncentracija. Ustvari, tu koncentraciju stvara sam tekst, obuzimajući i osvajajući čitatelja na način nekoga opasnog i netestiranog psihofarmaka.
Korin, kao što ste već mogli shvatiti, nema namjeru živjeti u Americi. On je u godinama kada se život ne započinje ispočetka. Ali opsjednut je njegovim svršetkom, i u New Yorku pokušava pronaći mjesto za svoju smrt. I pokušava ispričati priču koju je kao arhivist otkrio, priču koja je, kao i sve što Krasznahorkai piše, narativno vrlo koherentna, ali u njoj ne postoji jedinstvo vremena i prostora. Korinov je život sličan noćnoj mori: općenito, ima li ičega strašnijeg od samoće madžarskoga jezika, na nekom američkom aerodromu, u zemlji u kojoj čovjek nikoga ne zna i ne razumije ga nitko? Piše li to, možda, Krasznahorkai o svome strašnom snu? Ili piše o strukturama ludila, o konzistentnim psihičkim pomaknućima, koja Korina dovode u stanje savršene samoće? U ovih nekoliko knjiga koje smo dobili u našim jezicima (još “Melanholija otpora” i “Posljednji vuk”) već nam se moglo učiniti kako je ludilo vječna Krasznahorkaijeva tema, ili to i nije ludilo, nego ovaj pisac piše upravo o onome što bi ljudi najradije izbjegli, o čemu ne bi mislili, pa im se to onda uvlači u snove?
Korin – uz pomoć prevoditelja, koji je zbog njega izgubio posao, ali ga za dobre novce prima kao podstanara – kupuje prijenosno računalo i pretvara se u pripovjedača. Njegova priča je, naravno, neograničena vremenskim kauzalitetima, ali fascinantno dosljedno i precizno, ona Korina vodi njegovu kraju… To je finale potresno, snažno kao Beethovenov tuš, grmljavina posljednjeg takta, ali ne smije ga se prepričavati. Zapravo, ne smije se ništa, osim uvoda, prepričati iz romana “Rat i rat”, iako čitatelja vuče da to čini, i da vlastitu fascinaciju prenosi na drugoga na taj najprostiji i najljudskiji način, kojim se pričači i pripovjedači služe već tisućama godina. Činjenica da ga Krasznahorkai, najednom, vuče da krene prepričavati njegov roman vrlo je, međutim, važna i signifikatna. Prepričava se, naime, samo ono što u sebi sadrži tradicionalno postavljenu priču, ona proza koja je velika u svojoj naraciji i koja se, na kraju krajeva, može svesti na svoj usmeni ekvivalent. Andrićevu “Travničku hroniku” lasno je i privlačno prepričavati, dok se prepričavanjem Krležinih “Zastava” ne dobiva ništa… Unutar ovoga čitateljskog iskustva, i s ovim romanom, László Krasznahorkai je začudno tradicionalan pripovjedač. I to je, naravno, dobro.
Ovo je roman u osam naslovljenih poglavlja, u kojem je svaka rečenica označena brojem. Rečenice su, uglavnom, krasnahorkajevski duge, ulančane, bujne, tako da bi ovoga pisca smio prevoditi samo drugi pisac. Viktorija Šantić je ulogu toga drugog pisca izvanredno odigrala. Njezina hrvatska proza izvanredno je moćna, toliko dobra da čitatelj ne bi ni osjetio da čita nekakav prijevod, eh kad ne bi znao da čita Lászla Krasznahorkaija. Evo jedne cijele Viktorijine rečenice po Krasznahorkaiju: “Među bliskim stvarima postoji čvrsta povezanost, a među udaljenim slaba, dok među jako udaljenim stvarima povezanosti nema, i to je bog, rekao je Korin nakon dugog razmišljanja, pa kako u tom trenu nije znao je li to izrekao naglas ili samo u sebi, nekoliko je puta pročistio grlo te, umjesto da se smjesta vrati prekinutom izlaganju, dobar dio vremena nije rekao ništa, samo je osluškivao šuštanje papira dok je prevoditeljeva ljubavnica prelistavala reklamni katalog.” Toliko finoga rečeničnog ritma, dobroga stila i jezične tačnosti rijetko se pročita i čuje u tekstu koji za sobom ostavljaju suvremeni, ali i manje suvremeni, hrvatski pisci. Koliko je u tome jezičnoga i pjesničkog talenta same prevoditeljice, a koliko je kroz nju, kao kroz medij u prizivanju duhova, progovorio veliki pisac, o tome bi zaludno bilo naglabati. A što je Bog, po Korinu? Bog je odsutnost veze između jako udaljenih stvari. Romani, a ni književnost općenito, zacijelo ne služe tome da iskazuju posljednje ili teško iskazive istine o svijetu. Tome je, davno, služila filozofija, dok danas tome služi selfhelp literatura, uključujući priručnike za menadžere. Ali svejedno, čitatelj će pamtiti da je od jednoga luđaka iz Krasznahorkaijeva romana čuo najbolju, a moža i najutješniju, definiciju Boga. Ili boga. Definiciju koja istovremenu uključuje božansku prisutnost i odsutnost. Boga ima jer ga nema, kaže Korin.
“Rat i rat”, kao i druge dvije pročitane knjige ovoga pisca, nije prozni tekst izvan vremena i prostora. Krasznahorkai piše vrlo situirano, lokalno, ovovremenski, ali istovremeno na način velikih pisaca, unutar tradicionalnog shvaćanja veličine i važnosti književnoga posla. On je velik kao Musil, Kafka, Thomas Mann, i na način takvih pisaca on osjeća potrebu da piše o sudbini svijeta, svoga madžarskog jezika i kulture. Iz žalostive, pustinjačke perspektive ovoga čitatelja, ali i žive književnosti u kojoj je cjelokupnu njezinu vrijednost moguće zaliti jednom jedinom kantom govana, a čiji živi ostatak cio u tu kantu stane, pojava Lászla Krasznahorkaija je, poput one Sebaldove, Bolañove, Bernhardove, ravna čudu lične i nedodirljive ljudske slobode.
Neka žena upitala je Korina je li on Madžar, da, ja sam iz Madžarske, odgovorio joj je, i imao je potrebu da doda kako Madžari više ne postoje. Madžarska postoji, da, ona je tu, ali Madžara više nema, nestali su do posljednjega. To se dogodilo prije sto i pedeset godina, možda malo manje, nestali su Madžari na posve nevjerojatan način, neprimjetno, tako što ih samo više nije bilo, i “nije se očuvao nijedan izvoran, cjelovit spomen na to kakav je to osobite, veličanstven, ponosan, nezaustavljiv narod ovdje obitavao, jer bio je upravo takav, i to unutar jako divljih i jako čistih zakona, narod kojega je budnim držalo neprekidno ostvarivanje isključivo velikih djela, bili su to barbari koji su polako izgubili interes spram svijeta podešenog za mala djela, i koji su na kraju nestali, degenerirali, izumrli i pomiješali se, i od kojih je ostao samo jezik, pjesništvo i ponešto neznatnog…” Tako je Korin govorio ženi, a ona se čudila, snebivala se, govorila nešto kao pa je li to moguće, dok je Korin samo klimao glavom, i nastavljao, iritantan i lud, nezaustavljiv i sklon samo velikim i fatalnim idejama. Baš kao da je Madžar. Posljednji Madžar.
Nešto bi trebalo reći, nekako bi trebalo pohvaliti nakladnika OceanMore, ustvari nakladnicu, jer je kovanica OceanMore samo u jednu riječ spojeno ime i prezime Gordane Farkaš Sfeci, i mogli bismo potvrditi, Korin bi tako rekao, da je OceanMore plavokosa vječno mlađa žena, uglavnom s naočalama, a možda i bez njih, i da mimo toga nikakvog OceanMora nema. Obično se o ovome nakladniku, tojest nakladnici, govori tako da se istakne kako ona objavljuje buduće nobelovce. To je imbecilno, i važno je reći da je takav govor imbecilan, jer se ni na koji način ne tiče knjiga i njihovog sadržaja. I ne tiče se izdavača. Gordana Farkaš Sfeci bila bi zarađivala kao proročica u Delfima, ili bi svoja izdanja prodavala u milijunima primjeraka, kada bi, doista, mogla predvidjeti tko će dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Ona, međutim, samo objavljuje neke jako dobre knjige, koje rijetko tko čita. I još gore: malo tko ih kupuje. Simbolički je važno da je baš ona objavila “Rat i rat”, jedan od najuzbudljivijih romana koje je njezin vjerni čitatelj na svome jeziku pročitao. Da bi čovjek među govnima bio sretan, mora samo začepiti nos i čitati Lászla Krasznahorkaija. Naravno, sreća je uvijek u tekstu i u knjizi. U životu sreće nema, kao što bi rekao stari ciganski pjevač.
Izvor: jergovic
