Njujorčanin, muškarac u zrelim četrdesetim, rastavljeni otac dvije djevojčice, naravno podstanar, profesionalni stand-up komičar. Čovjek u svakodnevnoj depresiji, bez ozbiljnijih izgleda da bi mu ikad moglo biti bolje. Umoran je od toga da svake večeri mora biti duhovit, istraumatiziran i opterećen time što ljudi od njega očekuju da i izvan pozornice bude smiješan. Proćelav je, riđokos i riđobrad, debeljuškast, sasvim antisportski tip. U špici, na početku svake epizode, vidimo ga kako se penje uza stube na izlazu iz metroa, šeta niz neku od onih slikovitih njujorških avenija, i s nogu jede picu…

Otkriće ovog lika (zahvala Nenadu Polimcu) jedan je od važnijih mojih gledateljskih i čitateljskih doživljaja u proteklih nekoliko godina. Pa iako sam sretno bezdjetan, nisam stand-up komičar, nisam Njujorčanin, niti sam proćelav i riđobrad, malo kad sam se, a zapravo nikad, na takav način identificirao s nekim fikcionalnim, televizijskim ili filmskim likom. Premda je krajnje upitno je li Louis C.K. fiktivni lik, ili igra samoga sebe. U pet sezona, koliko već traje serija dvadesetminutnih igranih epizoda, stvarni Louis C.K. stvorio je televizijsku autofikciju koja, doista, nema presedana niti mogućnosti usporedbe u suvremenoj kulturi, televizijskoj, filmskoj, pa ni književnoj. Iako je u književnosti i bilo pisaca, uglavnom komičara, poput Ephraima Kishona, koji su znali u nastavcima fikcionalizirati svoju privatnu svakodnevicu, i preko toga secirati širu zajednicu i društveno-političke prilike, ali niti su svoje kolumne i humoreske pretvarali u filmove, niti im je na um padalo da glume sami sebe.

Rodio se kao Louis Székely (Washington 1967.), po ocu unuk madžarskog Židova i Meksikanke, a po majci unuk Irca i Njemice. Do sedme godine s roditeljima je živio u Mexico Cityju, pa mu je prvi jezik bio španjolski, nakon čega se sele u Massachusetts. Otac mu je bio ekonomist, majka kompjuterska programerka. Nakon srednje škole pomalo je nevoljko pokušavao upisati umjetničku akademiju u New Yorku, ali mu se nije dalo. Najprije se zaposlio kao kuhar u KFC-u. (U jednoj od epizoda serije vidimo ga kako koristi stečeno znanje i tranšira pile i peče ga fritezi punoj ključalog ulja.) Poslije je radio u videoteci i bio automehaničar. A zapravo je od rana htio biti pisac i komičar. Prvi stand-up pokušaj imao je 1984, u Bostonu. Pružili su mu priliku za petominutni nastup, ali on je imao samo dvije minute programa. To ga je gadno ojadilo, pa sljedeće dvije godine nije pokušavao. (Biti na pozornici, a nemati programa jedna je od njegovih milijih tema.) Tek krajem osamdesetih, kad naraste bostonska stand-up scena, započinje njegova komičarska karijera. U to vrijeme druži se s Jerryjem Seinfeldom, kojeg će iskoristiti u vjerojatno najšokantnijoj epizodi televizijske serije, u kojoj će Jerry Seinfeld glumiti teškog negativca, hulju i gada, po imenu Jerry Seinfeld.

Tokom devedesetih i dvijetisućitih njegova karijera se razvija i raste, u nekom čudnom, posve američkom spoju marginalnih i zvjezdanih elemenata. Silno marljiv, egzistencijalno ucijenjen i traumatiziran, Louis nije učinio gotovo ništa da komercijalizira svoj talent. To nije mogao učiniti iz jednoga vrlo prostog razloga: čvrstih i jasnih uvjerenja. Svoju biografiju pretvarao je umjetnost, svoja sjećanja u život. Prezime mu je, uglavnom, bilo neizgovorivo: Székely se kod nas, obično, izgovara kao Sekelji ili Sekeli, a Amerikanci su to čuli kao SiKej, pa je Louis to prihvatio i prozvao se Louis C.K. Jednostavnije bi mu, naravno, bilo da je promijenio prezime, ali to bi bilo protivno njegovim uvjerenjima. Sve mora biti istinito. I sve može biti predmet komedije, pripovijesti, priče, depresivne i gubitničke, mračne i sentimentalne, ali pred kojom je gledatelj uvijek – osmijehnut. Taj osmijeh, smijeh ili grohot nikada se neće pretvoriti u cerek, u zajedljivost prema drugim i drukčijima, ili prema životu. Gledajući ta dvadesetminutna igrana čuda, koja se snagom doživljaja mogu mjeriti s najboljim Čehovljevim pričama i humoreskama, čovjek se ne može oteti dojmu kako gleda dokumentarni film, i kako je baš sve to istina. A kada usporedi autorovu biografiju s biografijom njegova fiktivnog lika, vidi da to i jest, uglavnom, istina.

Louis C.K. u zbilji, i u seriji, dijete je rastavljenih roditelja, i rastavljeni otac dvije kćeri. Ima vrlo kritičan odnos prema kapitalizmu, gnjevan je prema restriktivnoj imigrantskoj politici, prema Bogu je vrlo sumnjičav, iako su ga odgajali u katoličkom duhu, i vazda spreman da se naruga američkoj i svakoj drugoj ksenofobiji. U jednoj epizodi leti u Afganistan, gdje zabavlja američke vojnike. Nejasno je kako je ta epizoda uopće snimljena, ali ona se doista događa u Afganistanu. Američka kultura u proteklih petnaestak godina, koliko traje američki rat protiv muslimanskih zemalja, te se razvijaju i bivaju sve fantastičnije predrasude i holivudski stereotipi o islamu i onima koji ispovijedaju tu vjeru, nije uspjela proizvesti nešto tako sućutno, blagonaklono i ispravno u odnosu na muslimane kao što je ta mala, kratka epizoda serije u kojoj je Louis C.K. i scenarist, i redatelj, i glavni glumac, i koješta drugo.

Kolovoza 2012. premijerno je emitirana epizoda u kojoj dvojica prijatelja sami sahranjuju Barneya Rossa, vlasnika kluba u kojem su nastupali. Drugi su pokojnika odavno zaboravili, zamjerio se svima i svima ostao dužan, ali njih dvojica su, eto, tu. I prema njima je Barney bio loš, ali su mu, ipak, iz svojih razloga došli na sprovod. Scena na groblju snimana je u crno-bijeloj tehnici, a cijela je epizoda ovog gledatelja iz nekih njegovih razloga podsjetila na priču Danila Kiša “Posmrtne počasti”. Nakon pogreba, prijatelji odlaze da zaliju Barneyjevu smrt. I sve bi to bilo skoro pa obično, e da nije Robina Williamsa, koji igra Robina Williamsa, jednog od dvojice prijatelja. Dvije godine kasnije, istog kolovoza, ubio se Robin Williams, i teško da je moglo biti boljeg nekrologa od ovoga pomalo zagonetnog televizijskog filma. Zašto zagonetnog? Zato što djeluje poput testamenta dvojice ljudi, od kojih je jedan i dalje, srećom, živ.

Louis C.K. jedan je od onih zapravo rijetkih umjetnika našega vijeka koji se jednako beskompromisno odnose prema vlastitoj intimi, identitetu i biografiji, kao i prema društvenoj zajednici, naciji i državi. Način na koji to radi je, istovremeno, veoma europski i sasvim američki. Europski je po nekoj uzvišenoj, gospodstvenoj samoći koju sučeljava svijetu i svim njegovim totalitarizmima, a američki je po vrsti i širini svojih interesa i preokupacija. Na kraju, on gledatelju pokazuje da Amerika i New York nisu ono što se može vidjeti na televiziji i na filmu, niti ono što se može čuti od Baracka Obame ili Donalda Rumsfelda. Njegova svjetonazorska, politička i poetička sloboda je neusporedivo šira i kompleksnija. Gotovo jednako kompleksna kao Louisovo porijeklo, sa svom njegovom množinom zavičaja, jezika i identiteta.

Louis Székely je govorenjem o sebi cijeli jedan televizijski ep, ravan onim velikim, identitetskim američkim spjevovima, poput “Vlati trave” ili “Antologije Spoon Rivera”, posvetio ljudima koji svoje po svemu neusporedive živote žive u New Yorku i u svim drugim njujorcima, ne nadajući se da će itko ikad naučiti kako se izgovaraju njihova neizgovorljiva prezimena. Ova je serija pohvala ljudskoj običnosti i ustrajnosti, pohvala svim našim strahovima, traumama i nesavršenostima, našim neskladnim tijelima, krivo nasađenim glavama i svemu onom što je u tim glavama još nesavršenije i neskladnije. Ovo je ispovijest o postbračnom životu, o romantičnim prijateljstvima i o jednoj nimalo romantičnoj, lijepoj i čudnoj muško-ženskoj ljubavi, o nepoznatim ženama koje se užasno lako rasplaču, o muškarcima kojima nikakva iskustva ne pomažu da postanu bolji tješitelji. Louis C.K. je čudo od čovjeka i od televizijske serije.

jergovic