Najvažnije je, je li tako, da budeš u skladu s onim što jesi i da, na kraju krajeva, budeš ono što jesi. Ali problem je što to ponekad istovremeno znači i da si ono što nisi. Jer, recimo, shvatit ćeš da nije najvažnije gdje si se rodio, nego od čega si se rodio. A to od čega si se rodio obično nije u skladu s tim gdje si se rodio. I onda ti život poteče, djetinjstvo potrošiš, a poneko i mladost, na taj očajnički pokušaj usklađivanja onog što je neuskladivo. Jer ti nitko nije rekao da trebaš živjeti u neskladu i u paradoksu, i da je to što si se rodio kao, recimo, Egipćanin u New Yorku, ustvari u Queensu, nikada neće biti skladna i normalna stvar. I ne treba biti skladna i normalna stvar.
Na dvije sezone serije “Ramy”, koja je dostupna na HBO, upozorio me je filozof Ivan Milenković, prijatelj naravno, porukom u kojoj je bila i jedna vrlo čudna rečenica. Objavit ću je, premda je krajnje privatna: “jer ti čitavog života pišeš o onome što jedan momak iz Njujorka upravo otkriva”. Da, bio sam počašćen – voli čovjek da je na televiziji, pa još američkoj, nešto što mu je lična opsesija, a nekako sam i pretpostavljao koja bi to opsesija mogla biti – ali sam svejedno bio poprilično iznenađen uvidom i osjećajem Milenkovićevim po kojem svijet jednoga Njujorčanina egipatskog ima veze sa svijetom jednoga kuferaša sarajevskog, presađenog u Zagreb. I onda sam seriju gledao kroz tu usporedbu i kroz tu, pokazat će se, vrlo važnu Milenkovićevu rečenicu.
I odmah ću to reći: niđe veze između Ramyja Youssefa, koji je u seriji Ramy Hassan, i onoga što se, recimo, zbiva u knjigama “Rod”, “Selidba” i “Sarajevo, plan grada”, jer Ramyjeva je životna strategija da neprestano pokušava postati ono što misli da jest, dok je životna strategija lika pripovjedača u spomenutim knjigama da od sebe otkloni posljedice onog što jest. Ali ni jedan ni drugi nikako da se posluže lukavstvom ostatka svijeta, pa da se prave da ne primjećuju što jesu, nego da lijepo budu dio većinskog stada, i još da potajice manipuliraju stadom saznanjima proizašlim iz svoga tajnog manjinstva.
Sve što Ramy pokušava, i što u meni uglavnom izaziva čudan spoj nelagode i divljenja, meni je poznato. Ili u tome vidim sebe, nekadašnjeg sebe, ili vidim lik pripovjedača iz spomenutih knjiga, ili vidim ljude s kojima sam odrastao, s kojima se srećem po Zagrebu, ili s kojima odavno već ne govorim, jer se između nas stvorilo neprijateljstvo identiteta. Ako u Sarajevu, ili u Zagrebu, iznenada otkrijete da ste nešto što prethodno niste znali da jeste, recimo ako otkrijete u sebi vjernog muslimana i Bošnjaka, sljedeće što će vam se dogoditi, ne znam je li to vašom voljom, ili je riječ o nekakvoj spoznajno-identitetskoj nužnosti, bit će da ćete u meni prepoznati smrtnog neprijatelja. Možda i zato što znam, gledao sam to među ljudima koji su mi bivali bliski, da se pokušaji autoislamizacije, otkrivanja muslimana u sebi, nimalo ne razlikuju, i što je šokantno isto preobražavati se u muslimana kao Njujorčanin, podrijetlom iz Egipta, i Zagrepčanin, podrijetlom iz Bosne.
Bezbeli, Ramy Youssef je, za razliku od mojih bivših drugova i poznanika, genije. Po profesiji je stand-up komičar, što je, također, neka nedovoljno objašnjena, našim provincijama vrlo udaljena stvar. Biti stand-up komičar u New Yorku je danas, izgleda, ono što je početkom osamdesetih bilo biti punker ili rocker u Jugoslaviji, ili širom Europe. To znači pripadati jednoj kulturi, vladati specifičnim jezikom i sustavom izražajnih sredstava, i vlastite dramske situacije kondenzirati u jezgrovite i svedene forme: ono što je za punk bila dvominutna pjesma, to je za Ramyja, ili za drugog genija žanra, Louisa CK, dvadesetominutna egzistencijalna drama. Ramy je uvjetno govoreći komičar: da, vrlo je duhovit, umije nasmijati čovjeka, ali u cjelini gledajući, njegove dvije sezone, pogotovo druga, mnogo su bliže tragediji nego komediji i mnogo više emocionalno potresu čovjeka, istresu ga iz njegova vlastita života, ili ga dovedu do te tragične spoznaje da je njegov život, zajedno sa životima njegovih suzemnika i zemljaka, beznadno tumaranje između sebe i slike o sebi, nego što se tu nađe šege, šale i zajebancije, farse, satire i komedije.
Ramy Youssef nigdje se i nikad – ili skoro nikad – ne bavi odnosom “pravih” Amerikanaca prema islamu, niti možebitnom diskriminacijom svoga svijeta u njihovom svijetu. Premudar je on za takvo što jer on, uostalom, i jest taj pravi Amerikanac. Kao što je i njegov lik pravi Amerikanac. Problem njegove drame nisu većinci, problem je u nemogućnosti vlastite manjinske artikulacije. Istina, biva u seriji i Jedanaestog septembra – strašnog djetinjstva na taj dan – još više biva Donalda Trumpa – odlična je epizoda u kojoj Ramyjeva majka nakon pola svog života u Americi stječe američko državljanstvo samo zato da bi mogla glasati protiv Trumpa, biva tu svega onog što proizvodi nelagodu života muslimana na Zapadu, ali Ramy Youssef priču nikad ne ispriča tako da Amerikanci budu krivi, a da muslimani budu pravi. Ne ispriča je onako kako se manjinske priče pričaju u aktivističkom ključu. On nije aktivist, nije ni politički korektan, ne poštuje tabue, Ramy Youssef je proizvođač gorkog otrova za sve svoje identitete. Njegov pripovjedač i ujedno glavni lik u seriji nevino je samoživ, amoralan na način cijele jedne posthladnoratovske generacije, snažno uživljen u ideju da mu njegovo muslimanstvo – premda on, zapravo i nije baš siguran što bi to bilo biti musliman – pruža pravo moralne nadmoći nad nemuslimanskom većinom među kojom živi, on je dogmat u pokušaju, ali se taj njegov dogmatizam neprestano sukobljava i s njegovom pitomom i mekanom naravi, i s načinom na koji ga je kulturološki oblikovala Amerika, a naročito američka svakodnevica. Ramy je nevjerojatno upečatljiv i važan lik, istodobno sasvim američki, i naš mondijalistički i lokalni na način svih naših provincija, i svih naših manjinaca. Gledatelj, ako ima ikakva manjinska iskustva, identificirat će se s Ramyjem, i identificirat će sebi bliske manjince s njim.
Ramy Youssef, kojeg je u svakom trenutku važno razlikovati od njegova lika, kao što bi i svakog pisca autofikcije bilo uputno razlikovati od pripovjedača u njegovu djelu, izvanredan je pripovjedač. Njegovi likovi raznovrsniji su, dovršeniji i upečatljiviji nego u autofikcijskom serijalu Louisa CK, on je klasičniji pripovjedač, udaljeniji i od monomanske naravi stand-up žanra, i od filmskog pričanja o sebi, koje je davno patentirao i životom ovjerio Woody Allen.
Ramyjev otac predstavnik je one generacije ekonomskih emigranata, gastarbajtera, koji su uvijek nastojali da se prilagode i srode, da se što manje razlikuju od zemlje u koju su došli. On pije alkohol pred šefom s posla da šef slučajno ne pomisli kako on – ne pije alkohol. Majka je, pak, po naravi otvorenija, Palestinka koja govori francuski, starinski je romantična, starinski naivna. Dok je otac doktrinarno konzervativan – jer misli da takav mora biti – ona je dubinski konzervativna, jer je svijet njene konzervativnosti autentičniji nego njegov, i lišen je svake političnosti.
Ujak Naseem, kvartovski tajkunčić, antisemit, trumpovac, rođeni zlostavljač i gad, a pritom čovjek s tajnom, jedan je od ključnih likova koje je u ovoj seriji kreirao Ramy Youssef. I nama ovdašnjima daleko najbliži. Iskazi ujaka Naseema o životu, o stvarnosti, o Americi, o Židovima i o kapitalizmu, u velikoj su mjeri iskazi balkanskih ujaka o svemu i o svima nabrojanima.
Ramyjevi prijatelji ljudi su koje poznajem. Osim Stevieja, njegova tjelesno deformiranog, u velikoj mjeri obestjelovljenog prijatelja, koji priču istovremeno čini autentičnom i nevjerojatnom. Samo zbog njega valja gledati ovu genijalnu televizijsku seriju. Ramy Youssef bavi se, na vrlo životan i uvjerljiv način, gotovo svim tabuima koji vam mogu na um pasti, od incesta preko prijateljske masturbacije – u kojoj nema ama baš ničega od gay sentimenata, što je onda čini krajnje šokantnom – do svega onog do čega čovjeka mogu dovesti, i do čega ga dovedu, njegovi nesređeni, suprotstavljeni i trajno uznemirujući i unesrećujući identiteti.
Na kraju, mogu reći samo to da mi je ozbiljan kompliment Ivan Milenković udijelio samim tim što sam mu uopće na um pao dok je gledao ovu seriju. Gledajte “Ramyja”. Čovjeku treba nešto što će drugima objasniti njegov život. Najbolje je kad se to objašnjenje razlikuje od života.
jergovic
