Bog je čovjeku pružio slobodu izbora. Ili su kršćani povjerovali u Boga koji im nudi slobodu izbora. Prvo što će vam u vezi toga na um pasti jest da je tu riječ o izboru između dobra i zla. Moralni princip, dobrota, ispravnost, pa na kraju i ljubav, mogući su i postoje samo ako postoji izbor: dobra ima samo ako čeljade zna za zlo, ispravno je jedino ono što nije krivo i neispravno, ljubavi može biti jedino tamo gdje se ljubavlju suprotstavljamo moru neljubavi. (Čuj, moru neljubavi! Ali znam odakle mi je to došlo, od stiha pjesnika i partizana, jednog od urednika prijevoda Biblije, Jure Kaštelana: “Jer ti si nošen morem nosio more ljubavi”. Ali meni se svo vrijeme čini – vi bolje znate pa ćete me ispraviti – da je pitanje slobode izbora šire od razabiranja između dobra i zla, i da se, na primjer, tiče izbora između razuma i ludosti. I tiče se izbora između vjere i praznovjerice. Obično se praznovjericom smatra obraćanje lažnim božanstvima, vjerovanje u pogibelji crne mačke kad ti pređe put, nevolju broja trinaest, blagoslov djeteline sa četiri lista… Ali to, zapravo, nisu praznovjerice, nego su to, ipak, inovjerstva. Koliko god blesavo djelovalo, čovjek koji vjeruje u crnu mačku, vjeruje u nešto što treba poštovati. Praznovjerica je, iz kršćanske perspektive, svako izbjegavanje slobode izbora. A onda, pretpostavljam, i molitva Bogu da, slijedom naše vjere i molitve, popravlja nešto što smo nakanili učiniti, premda je krajnje ludo i nerazumno. Na primjer, praznovjerno je prisloniti si napunjen pištolj na sljepoočnicu, potegnuti okidač, i očekivati od Boga da skrene metak. Nema te vjere koja bi skrenula taj metak. Kao što nema vjere koja bi zaustavila virus, kad sune iz nečijih usta ili nosa. U onome u čemu čovjek ima slobodu izbora praznovjerno je očekivati intervenciju Boga. A bezbožničko je huljenje, ako mi dopustite to reći, od Boga očekivati da povlađuje ludovanju i lakrdijašenju čovjeka, koji je, eto, baš sad odlučio odbaciti to što ga je Svevišnji nadahnuo razumom pa se uzdavati u Boga, jer mu je to naprosto lakše nego pametno postupati i nešto raditi. Takav ne bi gradio most preko rijeke, nego bi da mu Bog u ime njegove vjere omogući da zrakom pređe rijeku. Nije Bog cirkusant. A nije ni epidemiolog.

Nisam teolog. Čitatelj jesam. Služim se imaginacijom. Promatram ljude. Pitanje vjerujem li pritom, ili ne vjerujem u Boga, u ovoj je stvari promašeno. Kome se na njega odgovara: crkvenjaku kod kojeg je ključ i koji se brine da zamijeni pregorenu žarulju u crkvi, ili svetima Petru i Pavlu, rimskome papi, kad opet dođe u posjet, beskućniku pred vratima, drugome ili sebi; i je li, na koncu, taj odgovor vazda isti? Pitam to kao nevjerni kršćanin. Vjera nije partijska knjižica, pa da nadležni provjeravaju je li plaćena članarina. Ali svidjela mi se veoma odluka riječkog nadbiskupa koadjutora, a biskupa dubrovačkog Mate Uzinića da ove godine odgodi podjelu sakramenata prve pričesti i krizme. Najprije, postupio je razumno, a ne ludo. Postupio je u skladu sa čovjekovom slobodom izbora, ali ne oko sakramenata. Jer njih nije, ne daj Bože, ni ukinuo, ni zabranio, nego ih je samo odgodio. A to je dopušteno, to se često činilo. Biskup Uzinić odabrao je da će sebe i svoj puk, u skladu s razumom i mimo svih ludosti, štititi od koronavirusa. Nije biskup praznovjeran, pa da zaštitu išće od viših instanci. Ali nisam preko toga u biskupu prepoznao nekoga tko bi mi mogao biti blizak i s kime bi se za djetinjstva ukrcao u isti kaić i išao loviti ribu. Svidio mi se jer je svoje stado nastojao poučiti ljudskoj solidarnosti. I još nečemu što bi za kršćane trebalo biti važno: nisu drugi, oni koji ne vjeruju, ili oni koji vjeruju u nešto drugo, dio kršćanske zajednice, nego su kršćani dio zajednice kojoj pripadaju i svi drugi. U skladu s tim morali bi imati poštovanja, ljubavi i razumijevanja za njih, mnogo većeg i dubljeg nego što ga ti drugi imaju za kršćane. Kršćanima to nalaže njihova vjera, a protivno je svakoj praznovjerici, ali to im nalaže i činjenica da su u Hrvatskoj najbrojniji. Razumijevanje većine za manjinu, kao i solidarnost većine s manjinom, morali bi biti bezmjerno veći, sadržajniji i dublji od razumijevanja manjine za većinu. Kada većina poziva manjinu da se s njome solidarizira, onda je poziva na poslušnost. Solidarnost se traži samo od sebe i svojih, kao što se ljubav nudi samo drugima. Kod biskupa Uzinića, kada se poziva na solidarnost, tako i jest.

Ovako je to njegovim riječima: “Ograničenja nisu nikad bila cilj. Ona su uvijek sredstvo. Je li to najbolje sredstvo, ne znam. Ali znam da nam u ovom teškom vremenu to sredstvo omogućuje pokazati svoju kršćansku solidarnost sa svima drugima u društvu kojemu i mi kršćani činimo dio. Ograničenja koja ponizno i u ljubavi za druge prihvaćamo su naš vjernički doprinos da se teška situacija s pandemijom koju proživljavamo s cijelim svijetom stavi pod kontrolu, kako bi zdravstveni sustav mogao funkcionirati i moglo biti spašeno što više ljudskih života.”

Pritom, nitko ne može reći da je biskup ograničio ili odložio njegove “duhove potrebe” – kako tu stvar naziva infektologinja Markotić. On je odložio ceremonijale, mimo kojih se normalno odvija vjerski život pojedinaca i zajednice, zadovoljavaju se “duhovne potrebe” vjernika. Čin solidarnosti je u tome dvojak: Uzinić poziva vjernike da se solidariziraju s ljudima izloženim virusu, bili oni kršćani ili inovjerci, te s ljudima u zdravstvenom sustavu, ali ih, što je u ovom slučaju još mnogo važnije, poziva na “kršćansku solidarnost sa svima drugima u društvu”, a to onda znači i solidariziranje po pitanju “duhovnih potreba”. On, naime, ne demonstrira onu krajnje odbojnu tupost stožeraša, ponajprije Markotićke, Capaka i Božinovića, oko “duhovnih potreba” svih pripadnika zajednice koji nisu prakticirajući katolici, ili koji svoju duhovnost, makar bili i katolici, prakticiraju i izvan crkve. Ono što su za katolika misa, molitva, pričest ili krizma, “svima drugima” u društvu nešto je drugo. Važno je što biskup Uzinić – za razliku od Capaka ili Markotićke, neka ih se još jednom spomene – prema tome ima poštovanja. Osim što doprinosi harmonizaciji zajednice, njenom kultiviranju i oslobađanju, takvo biskupovo držanje i iskazivanje pouka je u temeljima kršćanske vjere. A posredno i pouka o razlikovanju vjere i praznovjerice. Bog je čovjeku pružio slobodu izbora. Praznovjerica je da virus neće u crkvu, da neće na vjerujućeg kršćanina i katolika. Praznovjerica je, na kraju, koja ujedinjuje budale među vjernicima i nevjernicima, bogobojaznima i ateistima, da virus covida-19 uopće ne postoji, nego su ga izmislili Bil Gates, Židovi, iluminati, masoni, Kinezi…

O Mati Uziniću često se, krivo i neoprezno, po novinama i inim glasilima piše i govori kao o crkvenom liberalu i ljevičaru, koji se po tome, kao, razlikuje od većine hrvatskih biskupa. Možda on jest liberal i ljevičar, ali mi to nismo imali po čemu da zaključimo. Njegovi stavovi oko pitanja koja su konfrontirajuća u odnosima između crkvenoga i svjetovnog dijela zajednice, te općenito Crkve i Republike, nisu takvi da bi ga se nazivalo liberalom. Liberalno je, lijevo i slobodarski kada svećenici i biskupi u Austriji na crkvama u znak protesta prema konzervativnim stavovima vlastite Crkve ističu barjake LBGT zajednice, ili kada se za tekovine političke ljevice, te za opća ljudska prava angažiraju onako jasno i otvoreno kao što se u nedjelju 25. travnja, u svojom propovijedi prenošenoj na HTV-u za militantnu desnicu, a protiv Hrvatskog sabora, parlamentarne demokracije i Srpske pravoslavne crkve, angažirao katolički svećenik kojemu nisam upamćivao ime. U Crkvi u Hrvata toga nema, pa je nepametno biskupu Uziniću pripisivati nešto u čemu on ne sudjeluje. Njegova pouka jednostavna je: kršćanin koji se solidarizira s drugim je kršćanin.

Ono u što je on mene, međutim, uvjerio jest da je kršćanin i da vjeruje u Boga. Nezgodno je po Crkvu u Hrvata ako ga upravo to dovodi na glas kao liberala i ljevičara. Osim toga, Mate Uzinić dobro i jasno govori, umije artikulirati svoje misli i stavove, jasno razlikuje svoje stado i širu zajednicu. I niti svoje stado ucjenjuje hrvatstvom, niti zajednicu utjeruje u Crkvu i pod crkvenu hijerarhiju. Kada se smije, lice mu se otvara svijetu. Dar za smijeh lijep je i tajanstven. Nije od ljudi čijeg se smijeha plašite, koji kada se smiju izgledaju kao da im se pokrenuo kamen u bubregu.

jergovic