Može biti da je od toga prošlo već i deset godina, kadli su ono naši Pakleni osvojili nekakvo prvenstvo u ručnome nogometu, i kadli ih je na Jelačić placu dočekalo svekoliko pučanstvo. Tada je, sjećate se sigurno, po želji kapetana reprezentacije, na dočeku nastupio Marko Perković Thomspon. Naši rukometaši stajali su odostraga na bini, a pjevač je ispred njih zapjevao Čavoglave. Počeo je na onaj svoj originalni način, usklikom: Za dom! I odgovorom puka i nazočnih uglednika: Spremni! Sve to, naravno, uz podignutu desnicu do visine prečke neprijateljskoga gola. A budući da je postojala bojazan da netko baš i nije najbolje čuo pozdrav Paklenima, ili da se među nazočne uvukao kakav srpski, vlaški ili cincarski uljez, koji će pokušati da izbjegne odziv i koreografiju, još je dvaput sve ponovljeno: i zadom i spremni i desnica u zrak…
Zanimljivo je bilo tada gledati hrvatske prvake. Jedni su djelovali mrko, kao pod Staljingradom, u zimu 1942, drugi su izgledali kao maloumnici, koji su se najeli bunika i dodatno ništa ne razumiju, trećima – čini mi se onoj dvojici nacionalno susprektnih imena i prezimena – kao da je bilo i pomalo neugodno. A kapetan, koji je poželio da Pakleni budu baš ovako dočekani, bio je ponosan, baš kao da se kroz jednu kolektivnu metaforu ispunila njegova osobna, na žalost neostvariva, životna i profesionalna težnja. Taj ručni nogometaš zvao se Slavko Goluža.
Nogomet je, bio ručni ili klasični nožni, za jedne samo igra fizički vještih, za borbu osposobljenih mladih ljudi, u kojoj se, kao i u većini drugih, zanimljivih i zabavnih igara, ponekad pobjeđuje, a ponekad gubi. Za druge, nogomet je metafora društvenih prilika, međudržavnih odnosa, porodične i nacionalne povijesti, te na kraju - istrebljenja neprijateljske žive sile, i rata. Tako se onda zna dogoditi da jedni protiv drugih zaigraju timovi, obično nacionalne reprezentacije, koje na radikalno različit način doživljavaju igru. Eto, recimo, kada Francuzi igraju protiv Hrvata. Konkretno, protiv Goluže. Dok je njima, Francuzima, ručni nogomet samo jedna od mnogobrojnih fizičkih aktivnosti, a rezultati nogometnih utakmica na marginama su javnoga interesa njihove moćne i velike kulture, Hrvatima je ručni nogomet, naročito nakon poraza u nožnom nogometu, često i jedini oblik kolektivnog samopotvrđivanja i nacionalne kohezije. Ono što su velikima jezik, kultura i književnost, malim i nedovršenim nacijama je nogomet. Hrvati igrajući nogomet rješavaju svoje neriješene životne probleme, pobjeđuju u davno izgubljenim ratovima, ispravljaju povijesne nepravde i čine sve ono što je na umu Slavku Goluži kada poželi Thompsona da mu kliče na Jelačić placu ono što su, kao mladi ustaše, kliktali naši stari. I zato su Hrvati, s vremena na vrijeme, tako uspješni u nogometima. Dok Francuzi, Poljaci, Česi, Slovenci, Madžari, Rumunji, Nijemci, Danci ili Grci samo igraju, naši ginu u svojim bitkama, mijenjaju povijesne tijekove i nadoknađuju gubitke. No, u tome leži i razlog zašto je tako mučno navijati za Slavka Golužu ili Davora Šukera. Naime, iako si Hrvat, pa si još u životu, za razliku od te dvojice nogometaša, imao i stanovitih problema zbog dida ili babe i njihovih simpatija za Poglavnika, malo ti je mučno biti dio Golužine metafore. Bolje ti je biti sam.
Desetak godina nakon evokacija na Jelačić placu, Slavko je Goluža izbornik hrvatskih ručnih nogometaša. Na Olimpijskim igrama u Londonu sa svojim je timom pobijedio reprezentaciju Srbije. Nakon pobjede izjavio je da mu je u svakom trenutku utakmice na umu bio film “The Storm”. Pa iako mi nemamo blage veze koji je to i kakav film, dobro znamo na što je Goluža mislio, jer poznajemo njegovu povijesnu i političku metaforiku. Također, jasna nam je i ta dirljiva kriptičnost i dovitljiva tajnovitost naših sportskih heroja, naših Paklenih, koji su se u međuvremenu prozvali Kaubojima, jer da ime Pakleni nije u suglasju s njihovim katoličkim svjetonazorom. Goluža nam je, naime, svojim riječima nakanio reći kako je utakmica sa Srbijom zapravo stilizirana, metaforična, evokacija vojno-redarstvene akcije iz 1995. Pa kao što je tada gotovo cjelokupna zatečena srpska nacionalna manjina otpravljena na traktorima u pravcu Srbije, valjda bi sad, po ideji hrvatskoga izbornika, sportska eliminacija reprezentacije Srbije trebala biti neka vrsta igrokaza u znak sjećanja na taj slavni događaj iz nacionalne povijesti. A Goluža je, eto, osvetnik hrvatskih generala zatočenih u Haagu.
Povijesni uvidi Slavka Goluže, kao i snaga i vrsta njegove metaforike, zgrozili su glumicu i aktivistkinju za ljudska prava Angelinu Jolie. Naši su gnjevno, kao onomad Srbi, na tu “kurvu” poskočili, jer odakle bi Angelina mogla, a valjda i smjela, znati za Golužine izjave? Mora da je, opet, u pitanju zavjera protiv Hrvata i Hrvatske, čiji je cilj da se u pitanje dovede higijenska besprijekornost naših vojno-redarstvenih i nogometnih pobjeda. Tebi je i danas, kao i prije desetak godina, zanimljiv samo proces koji se razvija u glavi Slavka Goluže, i uz koji se, uvijek spremno, za dom spremno, sudjeluje u mentalnim olujama ljudi koji svoje nogomete doživljavaju kao pripremu za neki od ratova što su završili prije sedamdeset, sto ili petsto godina. Ili kao pripremu za nešto što se dogodilo nedavno, prije sedamnaest kolovoza, kada je Golužinoj mašti postalo široko i komotno na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske. Ne bi da i sam budeš proplamsaj Golužina uma. Pa pepeo i ništa.
Izvor: www.jergovic.com
