Tjedan sam proveo u Beogradu, obilazeći knjižare, spavajući i pomalo prijateljevajući. Bilo mi je lijepo, a svo vrijeme sam mislio o nečemu što mi se dogodilo tri dana pred put. U predvečerje – kasno smrkava u ovo doba godine – spuštao sam se niz Kaptol, odsvuda je zvonilo, navirali su katolici i poneki začuđeni japanski turist, i sve je bilo kako u Zagrebu već neko vrijeme biva, otkako se po ulasku u Europsku Uniju nacion oslobodio stega – neki dječaci iza mene su vikali Živio Ante Pavelić, a policajac u odori im se ljubazno smješkao – pa sam se pitao zar mi nije bilo pametnije da sam ostao kući, jer što ću ja, uopće, ovdje na Kaptolu, preko puta Kaptolskoga kolodvora, na koji Filip Latinovicz samo što se nije spustio među svoje? Morao sam preko Kaptola, jer se samo tako moglo do Komedije, gdje je te večeri bila sedamstota izvedba mjuzikla Jalta, Jalta. Došao sam, jer sam bio pozvan. Nepozvan ne idem po kulturnim ni drugim svečanostima.
Predstava je nastajala u još jedno od hrvatskih nedoba. Praizvedba se dogodila 28. prosinca 1971, a svečana premijera 7. siječnja sljedeće godine, da bi u samo nekoliko godina djelo skladatelja Alfija Kabilja i libretista Milana Grgića ušlo u osmoškolske udžbenike glazbenoga odgoja. “Jalta, Jalta” je igrala sljedeće dvadeset četiri godine, sve do završetka još jednoga rata, da bi opet, u novoj postavi i istoj režiji, zaigrala 2010. U međuvremenu je tema komada, naravno, ostala ista, ali se promijenila tema epohe. “Jalta, Jalta” je priča iz vremena hladnoga rata, komentar svijeta koji srlja u globalnu konfrontaciju, atomski rat, apokalipsu, svijeta koji je rođen malo pred kraj Drugoga svjetskog rata, kada su trojica vođa dogovorila granice interesnih sfera. Podijeljeno je sve, osim jedne mrlje na karti, neprimijećene zelene livade na Antakrtici.
“Jalta, Jalta” je mjuzikl u kojemu je Kabiljo, na uzoran brodvejski način, sabrao i skupio muzike svoga vremena. Čuje se džez, glazba revijalnih orkestara, šlageri s jugoslavenskih zabavnih festivala, i sve je sklopljeno u čvrstu i skladnu cjelinu, obojenu autorovim individualnim talentom, ali i snagom žive kulture jednoga vremena. Vrijedne se knjige mogu pisati i u oskudna doba – premda se u nas baš i ne pišu – slikari mogu slikati i u intelektualnim i duhovnim pustinjama, ali neće biti da se u vremenu jada i opadanja pišu i izvode velike kazališne predstave i mjuzikli, niti da umjetnička djela bivaju komentari epohe, da govore o stanju cijeloga našeg svijeta. Zato je “Jalta, Jalta” mogla nastati samo u jednoj kulturno bogatoj, samosvjesnoj i živoj sredini, koja je te zlosretne 1971. mogla komunicirati s Berlinom, Londonom, New Yorkom, i na ravnoj nozi s njima artikulirati stanje i raspoloženje svjetskoga duha. Te godine, Zagreb je mogao biti i nesretan, i neslobodan, i preplašen, mogao je biti poput pseta slomljene kičme, ali taj Zagreb nije bio provincija, ni periferija, i bio je, doista, neusporediv s današnjom svehrvatskom metropolicom.
Na sedamstotoj izvedbi, “Jalta, Jalta” bila je poput neke stare i rashrndane limuzine, koja, međutim, i dalje vozi, čak i kada s nje otpadaju dijelovi. Lijepa, velika predstava. Današnja publika više ne poznaje njezinu priču. U velikoj mjeri je i ne razumije. Komunizma više nema, a svijet se podijelio na druge načine. Granice su se pomaknule prema istoku, baš kao da je Rusija negdje izgubila nekakav rat. A nije ga izgubila. Samo što se to na Zapadu ne želi znati, i onda nastaju mali i krvavi ratovi u Gruziji, Siriji i Ukrajini. Dok smo gledali “Jaltu, Jaltu”, ratovalo se u Ukrajini. Nina Filipovna, Ukrajinka koja će dopustiti da se u nju zaljube sobari velikih sila, Amerikanac, Britanac, Rus, nije više Sandra Langerholz, nego je Sandra Bagarić. Njezin optimizam je utišan.
Ako je 1971. trebalo pronaći svoju zelenu livadu, povlašteni prostor na kojemu ćemo biti sretni, i živjet ćemo izvan interesnih sfera, u nadi da će cijeli svijet jednom biti zelena livada, 2014. se zelena livada pretvorila u metafizičku utopiju, u san i u ništa. Predstava koja je nekada poručivala nešto svijetu, artikulirala politički stav onih koji nisu željeli biti ni u angloameričkoj, ni u sovjetskoj interesnoj sferi, nego su zadržavali svoje pravo na zelenu livadu – ili u nekoj gruboj i banalnoj interpretaciji: na nesvrstanost – u međuvremenu se pretvorila u ljubavnu priču i u bajku, koja se na stvarnost samo posredno referira. Ta je bajka tek danas snažan artefakt neke bolje zagrebačke kulturne tradicije, koja jest, uglavnom, nevidljiva, jer su postojeće dnevne novine prešutjele svečanost sedamstote izvedbe, ali i takva, nevidljiva, ona u svojoj publici tradira neke visoke vrijednosti i ideale. U međuvremenu, Alfi Kabiljo mnogo je veći i značajniji nego što je to mogao biti 1971. Nije umjetnik u međuvremenu porastao, nego se njegov svijet fatalno smanjio.
Pljesak je na kraju bio intenzivan, baš poput završnog songa – Neka cijeli ovaj svijet… – za koji i je jednom davno bilo teško povjerovati da je naš i da je nastao iz naših šumova i tonova, a ne u nekom New Yorku ili barem u Lenjingradu. Nisu to ljudi aplaudirali samo predstavi, koja je po svemu bila neusporediva i veća od njihovih života, kao što mjuzikl to i treba biti, nego su aplauzom pokušavali vratiti svoje izgubljene živote, preokrenuti tok vremena, i naći se u onome trenutku u kojemu je 28. prosinca 1971. “Jalta, Jalta” započinjale. Tada bi znali kako će, i sve bi drukčije učinili. Pljeskali su kao da ih nešto strašno čeka kada prestanu pljeskati, kao da će, kada napokon izađu iz Komedije, propasti u hrvatski bezdan, u kaptolsku Kevinu jamu.
Zašto mi je u Beogradu ova predstava bila toliko važna da sedam dana o njoj nisam mogao da prestanem misliti? I zašto mi je u Beogradu bilo tako dobro dok mi se po glavi vrtilo Grgić-Kabiljovo remek-djelo, sve s glasovima Đanija Stipaničeva i Sandre Bagarić? Jednostavan odgovor: zahvaljujući “Jalti, Jalti” imao sam se nakon tjedna u Beogradu kamo vratiti. Vraćao sam se u grad jednoga mjuzikla. To je smisao živih kulturnih tradicija. Na čas nam stvore iluziju kako se negdje vraćamo i nečemu plemenitom pripadamo. Nije važan profesor Josipović, nije važna nemušta ministrica Zlatar, ni oporba na čelu sa kaptolskim vrhom, ni svi umrli hrvatski velikani nisu važni, kada se čovjek vraća nečemu živom. Sve dok predstava ne izblijedi, i ponovo ne ostanemo sami među njima, kao ljudi koji se vraćaju iz tehničko-administrativnih razloga. Poput pasa koji se vraćaju gospodaru koji ih svakodnevno mlati. Bez ljubavi i nade, praznih srca.
Izvor: jergovic
