U ožujku i travnju opirao sam se maskama. Znam i zašto: nisu bile dovoljno lijepe, nije stvoren običaj njihovog nošenja, a naokolo su s maskama tumarali kojekakvi paranoici, stožeraši i štablije, zabranjujući i ograničavajući ovo i ono. Osim toga, maska u mojoj glavi postoji u dvije simbolične slike, u dvije priče: prva je bolnička, moj otac naokolo je jurio s maskom preko lica kada bi situacija na njegovom hematoonkološkom odjelu bila baš dramatična, a ja naletio po tjedni džeparac; druga je drvenička, kada bi početkom sedamdesetih iz Makarske stigla sanitarna ekipa sa cisternom, jer se nekome u našem malom mistu prelila septička jama, govna su usisavali radnici u trlišima i sa zaštitnim maskama, vrlo sličnim, ako ne istim ovim maskama s ventilima, kakve je u modu uvodila doktorica Alemka Markotić. Ni jedna ni druga slika mi nije bila draga, ili ni jednu ni drugu nisam mogao primijeniti na epidemiju covida-19, pa zato su mi maske proljetos bile mrske i neprihvatljive. Osim toga, nije li Svjetska zdravstvena organizacija u to vrijeme promovirala mišljenje da maske ničemu ne služe, i nisu li otprilike tako govorili i naši stožeraši?
A onda se, početkom ljeta, sve promijenilo. I prije nego što će nam se s početkom turističke sezone vratiti brojanje novozaraženih, maske su posvuda u svijetu postale in. S novim epidemijskim valom, u srpnju, počelo ih se i kod nas nositi po trgovačkim centrima. Tada se promijenilo i nešto u mojoj glavi, i u mom doživljaju maske. Premda i ne razmišljam o tome koliko nas maske štite od infekcije i premda mi je vrlo blisko mišljenje glavnoga švedskog epidemiologa da su maske dijelom i kontraproduktivne, jer se ljudi pod maskama, vjerujući da ih one štite, više ne distanciraju, nakon prvotne zbunjenosti svidjela mi se konfekcijska moda, koja se ubrzo razvila iz tog delikatnog medicinsko-protuepidemijskog asesoara, ali mi se, više od toga, svidio element socijalne igre, diskrecije i skrivanja ljudi pod maskama. Najednom smo od mimike i međusobnog kreveljenja prešli na gestualnost, na ples, balet i koreografiju. A to je nekako ljepše, svježije i drukčije. Jeste li primijetili da oko sebe više ne gledate toliko namrgođenih lica i da se susrećete s mnogo više očiju? A ljudske oči su, za razliku od čovjekove njuške, gotovo uvijek lijepe. I najednom smo, hodajući naokolo pod maskama, slobodni da po vlastitoj volji postupamo sa svojim licima, da se ljudima beljimo i kreveljimo, ili, ako nam je tako u duši, da plačemo. Ako niste primijetili, maska pokriva i plač, čak i kada oči procure.
Ali vratimo se pretvorbi maske iz medicinskog u modni asesoar. Mislim da je u Hrvatskoj tu najzaslužniji bio Varteks. Oni su vrlo rano iskrojili, sašili i u velikim serijama pustili u prodaju prve modne maske, koje su u početku bile neutralne, bijele i crne, da bi se nakon toga pojavile u različitim, vrlo slobodnim i vizualno atraktivnim dezenima. Varteks svoje maske kroji u različitim veličinama – što je vrlo važna stvar – tako da čovjek masku ne osjeća na licu, ne diže mu se preko očiju pri saginjanju, ne spada mu, ne pomiče se, nego je tu kao da je cijeli život bila i kao da je sasvim prirodno naokolo hodati pod maskom, kao što je, recimo, prirodno, naokolo hodati u propisnim gaćama i hlačama, a ne gol. U svojoj garderobi imam dvije Varteksove maske, šarene, s delikatnim dezenima, koji su u skladu s mojom prirodom, estetskim nazorima i društvenim položajem. Ovo što govorim možda je pretjerivanje, a možda i nije. Svaka konfekcijska moda igra je s čovjekovom prirodom, estetskim nazorima i društvenim položajem.
Veliki broj ljudi oko mene nosi, međutim, one standardne medicinske maske. Mnogo ih je i koji naokolo idu s takozvanim izraelskim maskama, u koje je, navodno, utkan bakar, koji, opet navodno, tamani viruse. To su oni koji se najviše plaše covida-19, ili se covida-19 najviše plaše oni koji i ne izlaze iz kuće? Sve manje je, primjećujem, ljudi pod maskama s ventilom. Zašto? To još nisam otkrio. A dame, one mlađe, naokolo rado pronose Adidasove lateks maske, koje, možda, najmanje štite, ali najzanimljivije izgledaju. Pod njima se lica pretvaraju u izvanredne skulptorske radove, na prelazu iz figuracije u apstrakciju. I većina djevojaka pod njima je, pretpostavljam, ljepša nego što jest. Jer ne može biti da su baš sve tako lijepe. Naiđe i poneki frajer s Adidasovom maskom. I to mi je drago vidjeti. Općenito, uvijek sam bio malo ljubomoran na žene, jer im je dopušteno nositi mušku odjeću i koristiti muške parfeme, dok je u obrnutom smislu to ne samo skandalozno, nego i nekako estetski neprihvatljivo. Adidas maske, pak, dobro stoje i mladim muškarcima.
Svijet pod maskama možda će bolje razumjeti žene pod hidžabom, pod velom i feredžom, pod nikabom, muslimanke koje skrivaju lice, kosu i obrise tijela, samo kosu, ili lice i kosu. Možda ćemo sad shvatiti kako se osjećaju i zašto to, mimo vjere, zapravo čine. U društvenom pogledu, to naprosto ima smisla. Oči su najljepše na čovjekovu inače ne baš lijepom licu, ako ga uspoređujemo s licima tigra, psa, lava, vuka, mačke…
Ali kao i u svakoj modi, tako i u ovoj postoje oni koji su nedovoljno modno osviješteni. Jer se samo tako može objasniti to da mnogi svoje maske naokolo pronose ispod nosa. Ne zanima me sad tu Capakova perspektiva, čak ni ne mislim da je ona najvažnija, ali može li čovjek sebe gore nagrditi, može li biti ružniji, nego kad masku spusti ispod nosa? U tom trenutku nos prestaje biti nos i počinje sličiti na onaj anatomski dodatak po kojemu se muški razlikuju od ženskih, a ne raste na licu. Kažete, teško je disati pod maskom? A kako je liječnicima, kako je bilo mom ocu? Osim toga, nemojte mi reći da je teže cijeloga dana biti pod maskom, nego na deset centimetara štikli, ili u preuskim hlačama, koje režu po međunožju…
Kada ih nemaju na licu, jedni maske nose ispod brade, što je ružno i nagrđujuće, a drugi ih nose oko podlaktice, što je delikatno i zanimljivo. Prizor maske na podlaktici slika je koja najbolje potvrđuje da su maske postale modni asesoar. Važno je i dobro je da je tako, maska nije oblik terora državno-medicinskih organa nad građanima, nego način života. A možda zaista i pomaže.
jergovic
