Morate me pustiti da vam ovo ispričam! Muči me godinama. Dakle, kada dlan prinesete dlanu, naslonite ih jedan na drugi, mali prst na mali prst, pa onda dlanovima formirate posudu, korablju, čamac okrenut prema nebu, u tu posudu, u taj čamac možete nasuti brašno, rižu, orahe, ili naliti vode, pa da vam curi između prstiju. Količina brašna, riže, oraha, svejedno čega, koja može stati na tako položene dlanove odrasla čovjeka naziva se – pregršt. Premda se međusobno razlikujemo u veličini šaka – nekom su šake k’o lopate, drugom su šake k’o u djeteta – pregršt je opća mjera nečega što stane u ljudske šake. Odavno već, ako je ikada i bila, pregršt nije službena mjera. Ali od službenih je mjera čovjeku bliža, u životu primjenjivija, jer za mjerilo ima njegovo tijelo. Još je takvih mjera: naramak, stopa, lakat… Kad smo kod lakta, zanimljivo je da se u povijesti mjera razlikovao dubrovački (51,2 cm) od njemačkog (77,8 cm) lakta. Pokušao sam izmjeriti vlastiti lakat. Jedva da je u njemu 45 centimetara. Moja greška sastoji se u tome što sam zavaran suvremenim upotrebom riječi lakat. Kao mjera, lakat se proteže od vrha srednjaka, sve do ramena, što doista jest sedamdeset i koji centimetar. Inače, lakat je isto što i aršin, samo što je aršin turski. U našem jeziku aršin je slikoviti, metaforični sinonim za svaku mjeru. (Jadno je pravosuđe, koje svakome ne sudi po istom aršinu…)
Od svih je mjera projektiranih od dijelova čovjekova tijela, pregršt nekako najljudskija mjera. Zato što se ogledamo u svojim šakama (šake su, metaforično, dlanovi, a dlan je još jedna dužinska mjera), i zato što u trenucima u kojima svojim dlanovima formiramo pregršt ne možemo ništa drugo da radimo. Ruke su nam sasvim obuzete, a naša pažnja i koncentracija bivaju sasvim svedene na taj postupak. Pregršt je mjera našeg srca i naše čovječnosti. Dok tako stojimo, i dok nam među dlanove sipaju rižu ili suhi grah, naša je duša u pregršti.
Ovo danas pripovijedam zato što su upravo novine mjesto na kojemu bi se o pregršti trebalo govoriti. Da sam drukčiji čovjek i da sam si narodio djece, i da svi skupa živimo u nekom dvorcu iz engleskih dramskih serija, izjutra bih im, za doručkom, pričao o pregršti. I o drugim riječima koje se svud naokolo, a naročito na radiju i na televiziji, pogrešno koriste. Godinama se već štrecam slušajući nogometne reportere kako u izvještaju po utakmici govore da je domaća ekipa imala “pregršt prigoda”. Nekad davno, u vrijeme Jugoslavije, dok nije uspostavljen taj kontinuirani mentalni poremećaj po kojem jezična samostalnost treba biti izraz nacionalne, republičke, državne samostalnosti, umjesto “pregršt prigoda” nogometni reporteri Radio televizije Zagreb znali bi reći “sijaset prilika”. Riječ sijaset u našem jeziku, bilo hrvatskom, bilo bosanskom ili srpskom, značila je mnoštvo, premda u turskom originalu znači nešto sasvim drugo (siyaset je politika, uprava, kazna). Ali kako nam turski nije bio materinji, i kako u svih četiristotinjak godina života pod Osmanskim imperijem nismo čestito naučili temeljne jezike carstva, tako je sijaset mogao postati riječ za neko naše upražnjeno, nemušto, bezrječno značenje. Možda nije najuzornije, možda je simptom dubinske nepismenosti, ali mogu se i tako koristiti riječi stranih jezika. Mnogi naši turcizmi znače nešto posve različito od onog što znače njihove turske riječi izvornice.
Ali dok je sijaset turska riječ, kojoj ne dugujemo nježnost pjesnika i govornika, pregršt je hrvatska i slavenska riječ. Osim što su u nju upisane stotine i koja tisuća godina naraštajnog, kulturnog i jezičnog iskustva, osim što su u toj riječi životi i grobovi beskrajnog niza naših stvarnih i metaforičnih predaka, u pregršti su znanja i kompetencije proizašle iz materinjeg jezika. Ne znamo li što je sijaset, ne znamo turski zboriti. Ne znamo li, međutim, što je pregršt, ne znamo govoriti hrvatski. I to ne na način na koji to sugerira iritantna i inervantna jezična policija jezikoslovačke falange, koja već trideset godina rastura hrvatski jezik i jebe ga u svaku riječ, ne bi li se kako uzrazlikovao od srpskom. Ne znamo li što je pregršt, ne znamo govoriti jezik svojih nepismenih predaka, ali ni jezik cjelokupne hrvatske književnosti. Mimo književnosti i nepismenih predaka naš jezik niti ne postoji. Ne samo naš, nego ni bilo koji drugi. U tome pregršt je samo jedna od stotina riječi čije značenje nije poznato onima koji ih izgovaraju ili pišu.
Domaćin, dakle, na protekloj utakmici nije imao “pregršt prigoda”. Kao što se u pregrštima nisu mogli mjeriti kamionski tovari ovog i onog, što se nastojalo izmjeriti u govorenju naših nemuštih i nepismenih javnih govornika. Pregršt je mala i vrlo intimna mjera. Prije nekoliko tjedana na zagrebačkom sam krematoriju gledao kako na sahrani jednoga starog pisca stari književni kritičar korak za korakom prilazi odru i iz posude za to namijenjene šakama grabi ružine latice, pa ih baca za njim. Nakon te pregršti pomislio sam da bi ovo, ipak, vrijedilo napisati. S riječima koje se krivo koriste nije najveći problem što preuzimaju pogrešna značenja. Mnogo je gore što neki važni pojmovi, situacije i stanja ostaju bez svojih riječi. A kako čovjek razmišlja unutar jezika, pomoću riječi i pojmova baš jednog određenog jezika, pamet i osjećaji mu se kreću unutar upravo tog jezika. I onda bez jezika zaglupi i zanijemi. I više ne umije biti ganut prizorom u kojem stari kritičar pregrštom ružinih latica sa svijeta ispraća jednoga svog pisca i jedan njegov hrvatski jezik.
jergovic
