Nedostojno je i nemuževno od Andreja Plenkovića što, da bi se dodvorio Crkvi, nastoji zabraniti rad nedjeljom. Nedostojno je i od Crkve, djetinje, besposličarsko, neduhovno i budalasto, što takve darove prihvaća. I tu bismo mogli stati. Pa se vratiti u prošlost, i u vrijeme kada nedjeljom ništa nije radilo, osim dežurnih kioska i apoteka, malobrojnih benzinskih pumpi i kina. Bilo je to sivih sedamdesetih, u socijalističkoj Jugoslaviji, baš kada je, nakon tridesetak godina prosperiteta, odmicanja od propasti, njemačke okupacije i godina strašnoga građanskog rata, sa slomom Hrvatskog proljeća i smjenom srpskih liberala vrijeme malo-pomalo poteklo unatrag. Vraćali smo se, a da toga još uvijek nismo bili svjesni, u 1941. Vraćali smo se nacionalizmu i klanju, premda se, još uvijek, svake godine živjelo bolje nego prošle. Rastao je nacionalni dohodak, Slovenija i Hrvatska po životnom su standardu bile blizu Zapadu, a Jugoslavija je još uvijek, u prosjeku, bila bogatija, recimo, od Italije. Ali vikend je izgledao ovako: radni je tjedan završavao u petak oko tri, pošto je uobičajeno radno vrijeme administracije, kao i prve smjene u tvornicama i radnim pogonima, bilo od sedam do tri. Samo su škole radile od osam, ili od pola osam. Oko četiri bi se petkom punile kvartovske birtije, kavane i tombole – koje su, uz državnu lutriju, bile jedini legalni oblik kockanja, a narod se predavao dvodnevnoj besposlici. Sutradan, u subotu prije podne, nastupilo bi žurno kupovanje po tržnicama, samoposlugama, dućanima s konfekcijom i knjižarama – da, u socijalizmu se itekako kupovalo po knjižarama, jer se sloboda među narod spuštala preko sumnjivih knjiga i književnih časopisa, da bi zatim, tačno u dva, sve bilo zatvoreno. Svake subote u dva se, po gvozdenim propisima samoupravnog socijalizma, o kojima nitko zapravo nije razmišljao, niti je ikome bilo na kraj pameti da ih pokuša mijenjati, zatvaralo sve trgovine, te je započinjalo vrijeme sporta i razonode. Popodne su se igrale utakmice košarkaškog prvenstva Jugoslavije, i jedna utakmica – ona koja se prenosila na televiziji – Prve savezne nogometne lige. Ali većina svijeta je, u bijegu od čamotinje i praznine pustoga grada, bježala u okolne planine, ili na more, ako more nije daleko od grada, gdje se marljivo radilo na izgradnji vikendica, ladanjskih kuća, pravih malih dvoraca, u čiji bi nastanak građanin, i cijela obitelj, ulagali sve svoje životne snage i sve svoje vikende, i zbog kojih bi se štedjelo na hrani, na odjeći, na svemu. Staviti vikendicu pod krov, opremiti je u potpunosti i pretvoriti u alternativni dom za neki alternativni život bilo je svetom obavezom svake socijalističke obitelji. U vikendici je smisao života, ali vikendica je za većinu građana i način da se nekako ubiju šesti i sedmi dan u tjednu. Istina, valja i ovo znati: nije vikendica izum jugoslavenskog socijalizma. Tko god je putovao po europskom istoku, mogao je vidjeti, recimo u okolici svih poljskih gradova, minijaturne ograđene parcelice, s kućercima od tri-četiri kvadrata – tek da se nešto stavi pod krov, oko kojih su maleni, gusti povrtnjaci i cvijetnjaci. Tih parcelica na istom mjestu, usred neke otužne blatne ravnice, bude po nekoliko stotina. Eto, to su bile vikendice po mjeri i na način realnog socijalizma. Tu su ljudi iza željezne zavjese – iza koje nas, suprotno kokošjoj pameti bivše hrvatske predsjednice, nikad nije bilo – provodili svoje vikende i neradna popodneva, i tu su ubijali u sebi prevelike i preambiciozne misli o slobodi. Posvuda u istočnoj Europi, od moskovskih predgrađa do dalmatinskih otoka, vide se tragovi te kulture i tog svijeta.
Dakle, od ranih popodnevnih sati pa sve do nedjelje predvečer jugoslavenski su građani, među njima i oni iz Socijalističke Republike Hrvatske, vrijeme provodili u teškom radu na izgradnji svojih alternativnih domova. Od kraja šezdesetih svaka od tih kuća je, u slučaju ambicioznijeg tlocrta, morala imati građevinsku dozvolu. Bez dozvole se, uglavnom, nije gradilo. Ta će navada nastupiti u relativno bespravno postsocijalističko vrijeme, ili već u drugoj polovici osamdesetih. Malo je po gradovima bilo tako siromašnih ljudi koji nisu gradili baš nikakvu vikendicu. Višom srednjom klasom smatrani su oni koji su imali po dvije vikendice: jednu u neposrednoj okolini grada, drugu na moru. Između plaće radničke sirotinje i dobrostojećeg visokoobrazovanog građanina odnos je bio 1:2, a u osamdesetim čak i 1:3. Takav je odnos kod ljudi stvarao bijes. Ova tema nije bila politički tabu. O njoj se vrlo slobodno govorilo, mnogo slobodnije i otvorenije nego što se danas govori o plaćama. Od polovice sedamdesetih je, slijedom priča o velikoj razlici u plaćama, te o legalnom i ilegalnom bogaćenju pojedinih drugova, pokrenuta zanimljiva društvena akcija, povodom koje je osnovana Komisija za istraživanje porijekla imovine. U to vrijeme, istina zakratko, svi službeni automobili opet su morali imati crvene registarske pločice. Da ne bi bilo njihove zloupotrebe u privatne svrhe. Sve su to bili načini na koje su Partija i republičke vlasti u svakoj jugoslavenskoj mini državi pokušavale nadvladati čamotinju, neraspoloženje i emotivno reakcionarstvo sve većeg broja građana. Zemlja je već bila smrtno bolesna, a da vladari još uvijek nisu znali što joj je.
Međutim, od subote popodne pa do ponedjeljka ujutro, po starim tko zna kad usvojenim i prihvaćenim pravilima, nije radilo ništa. Osim što su, naravno, radile sve birtije i kavane, punom parom su radila kazališta, kina su svaka dva sata davala projekcije, od jedanaest ujutro do devet navečer, održavani su koncerti po omladinskim klubovima i koncertnim dvoranama, odvijala su se natjecanja u svim loptačkim i neloptačkim sportovima… Društveni je život, kulturni i sportski, bio neusporedivo življi nego danas. Osim što su sportska natjecanja bila publici zanimljivija i imala su više smisla, jer su se odvijala u mnogo jačoj i izazovnijoj konkurenciji, socijalističke su vlasti vodile računa o bogatstvu kulturnog života, koji je pritom imao gotovo potpunu političku i poetičku autonomiju. Nisu postojali filmovi koji bi se prikazivali na Zapadu, a da su u Jugoslaviji zabranjeni. Nije bilo važnih knjiga – govorimo o beletristici – koje se u nas nisu mogle prevesti. Vikendi su, dakle, obilovali događanjima, a svejedno je vladala pustoš, vladalo je sivilo zajednice u regresiji i propadanju, nešto nikako nije bilo u redu. A to što nije bilo u redu zbog nečega je postajalo najvidljivije i najprisutnije upravo vikendom. Subotom, i još više nedjeljom.
Jesu li Jugoslaviji nedostajale otvorene trgovine u subotu popodne i nedjelju? Sumnjam da jesu. Premda nas je, ipak, obasjalo lažno i varljivo sunce kapitalizma kada se početkom, a naročito od sredine osamdesetih, nedjeljom počelo raditi. Činilo nam se, naivnim i obmanutim propagandom sa Zapada, da se u našim životima nešto pozitivno mijenja, otvara se, biva šerenije i ljepše, kada su se najprije pojavili dragstori – samoposluge koje su radile subotom i nedjeljom, i to do ponoći, a ponegdje i cijele noći – da bi se zatim, stidljivo i oprezno, malo-pomalo otvorilo sve, a subota i nedjelja izgubili su svoju svečanu prazničku auru, auru smrtne dosade, i stopili se s drugim danima u tjednu.
Onda se, od sredine osamdesetih, počelo događati nešto što bi, vjerojatno, moglo zainteresirati nedostojnog i mlitavog Andreja Plenkovića. Vječni su plašljivci i oportunisti demonstrativno nedjeljom krenuli u crkvu. Vikendice su, valjda, bile već sagrađene, ambicije u Savezu komunista Jugoslavije su usahnule, a junačenje je postalo gesta slabića. I gesta nečistih savjesti. Ranije se u crkvu išlo po selima i malenim gradovima, gdje su živjeli socijalistički autsajderi. Ali sad se svijet okupio ispred katedrala, biskupskih i nadbiskupskih dvora, čije su uzoritosti radosno i s osmijesima širile ruke u zagrljaje, u koje su, pak, skrušeno upadali dojučerašnji udbaši. Tako je nedjelja od sredine osamdesetih počela mijenjati svoje obličje i ozračje. Zbilo se to u vrijeme kada su trgovine već radile i kada je zakratko vladala opća sloboda izbora.
Netko u Crkvi misli da bi se to moglo ponoviti. Misli da bi, Andrejevom odlukom, i odlukom njegove partije, životi svih građana Republike Hrvatske u tom jednom danu u tjednu mogli pripasti Crkvi, da njima raspolaže, kao što mesar u mesnici raspolaže životinjskim mesom. To se, međutim, više ne može dogoditi. Riječ je o povratku u sivilo socijalizma, iz kojeg ljudi, koliko god bili maltretirani, u duši neslobodni i tjeskobni – jer nedjelja je dan unutrašnje čovjekove tjeskobe, izlaz neće tražiti u crkvi. Možda će opet poželjeti vikendice, možda će se ubiti, jer će zbog Andrejeve odluke ostati bez posla. Ali u crkvu će poći samo po svojoj slobodnoj odluci, ili po nekoj unutarnjoj potrebi, nevolji, nelagodi. Preduvjet za svaku slobodnu odluku je, međutim, sloboda. Nikako nije zabrana. No, sumnjam da mogu to shvatiti nedostojni Andrej i očevi biskupi.
