Miholjsko je ljeto, usred listopada. Dolje na jugu, u Cavtatu, ljudi su se ovoga vikenda kupali. Gledao sam ih s tarace restorana kod Bobića, i sjećao se Drvenika 1970. Tog smo se ljeta posljednji put okupali na 15. novembra (da ga krivo ne nazovem – studenim), da bi dan kasnije jugo okrenulo na buru. A zatim je pljusnula prva jesenja kiša, i u manje od dvadeset četiri sata premetnulo se iz ljeta u kasnu jesen. Miholjsko ljeto, to rijetko kalendarsko međudoba, koje doživimo u njegovoj začudnoj ljepoti, u mirisima i u bojama prirode kakve se inače viđaju samo na starome kolor filmu, tek svakih desetak godina, ili samo nekoliko puta u životu, podsjeća nas na onaj predsmrtni čas u teških bolesnika, kada se probude iz kome, živnu, raspričaju se, povesele se zajedno s nama, i odmah zatim umru.
Imao sam sreću što sam možda i posljednje dane ovogodišnjega miholjskoga ljeta proveo na putu. Krenuli smo prema Sarajevu, na jedno posebno, gotovo mistično putovanje. Šalio sam se, govoreći kako idem na suočenje sa svojom mrtvom majkom. Ili se nisam šalio. Govorio sam ozbiljno, ispunjen strahom i nelagodom pred svima i svakim tko bi mi se, živ ili mrtav, mogao naći na putu. Išao sam prozračiti njezin stan, proći kroz dom u kojemu sam odrastao, i razabrati memorabilije i fotografije što ću ih ponijeti sa sobom. Posljednjih mjeseci intenzivno sam se bavio dokumentiranjem, katalogiziranjem i arhiviranjem srušenoga porodičnog stabla mog pradjeda željezničara i banatskoga Švabe, i prababe, rođene u Škofjoj Loki, koja ni sama nije znala je li podrijetlom Njemica ili je Slovenka, je li Johanna ili je Ivana. U Bosnu su došli sudskom odlukom o progonstvu iz Dubrovnika, i u njoj su izumrli, kao što izumre rijetka biološka vrsta. Moja majka, samostalni računovođa u penziji, bila je posljednja živa unuka Karla Stublera. Sa smrću unuka odumiru porodične loze.
Dalje smo, prema jugu, nastavili već sutradan. Cestom preko Konjica, Jablanice i Mostara, prema Pločama i Dubrovniku. Pčelarskim, planinskim krajem, u zelenilu, ruju i rumeni bogate bosanske jeseni, dolinom Neretve, okomicama sedimentnih stijena, ponizni i puni divljenja prema tom čudu od ljepote i od uspomene, putovali smo, puni zahvalnosti što je suočenje dobro prošlo, i što nas je izvan Zagreba zadesilo ovo miholjsko ljeto, fantastično kao u prozama Nenada Ešpeka i Vitomira Lukića, dvojice profinjenih pisaca našega jučerašnjeg svijeta.
Na jug smo u noć stigli, prošli Neum i Dubrovnik, i došli u jedan od onih mojih odabranih zavičaja (Istra, Konavle, Trst…), kojih je onoliko više, koliko je doma i domovine manje. Tu smo na tri dana, da kuhamo i pripremamo mantalu. Nagnut nad loncem u kojemu se kuha varenik od mladoga mošta – njegove mi se pare ljekovito zavlače u sinuse, i miješaju se s mirisima cimeta, mlade pšenice, kupljene u Sarajevu, i svježih oraha – kuhačom miješam smjesu koja se polako zgušnjava, i mislim o muškarcu kojeg sam danas gledao, kako se sprema da skoči u more. Ne znam trebam li mu zavidjeti, i gubim li nešto time što sam se posljednji put u moru za miholjsko ljeto okupao 15. novembra 1970, i što su me sva naredna miholjska ljeta mimoišla. Čovjek se, dakle, kupa u samrtnom času ovogodišnjega kalendara, a ja se bavim mantalom. Koji je od nas dvojice na većem dobitku? Rijetko bi mi se tako jasno znalo učiniti da je meni bolje nego drugima. I to je, također, divota miholjskoga ljeta. Tad je svakome najbolje, i tad svatko živi kao da se zatekao izvan zbilje, u vlastitoj uspomeni.
Mantala je slatka zimnica, koja se nekad spremala na cijelome području Dubrovačke Republike. Najdekadentniji kolač koji se da zamisliti: od najfinijega crnog mošta, od kojega bi se moglo načiniti pedesetak litara dobrog vina, načini se slatko, koje ima strukturu sira od dunja (kontonjate, kitnkeza), a zatim se suši na novembarskim i prosinačkim burama. Načima se za Božić, a najbolja je na Svetoga Vlaha. Malo je se može izjesti, zahlada za pod zub, uz rakiju, lozovaču ili travaricu.
Meni je, međutim, najuzbudljiviji ceremonijal pripravljanja mantale. Zato zadnjih sedam-osam godina svakoga listopada po nekoliko dana provodim na jugu, gdje miješam varenik, koji se gusne grubo izmljevenim pšeničnim brašnom, i slijedim proceduru tek malo prilagođenu novome dobu, ali koja se, u osnovi, nije mijenjala od davnih doba kada je Dubrovnik, pod milošću turskih sultana i uz dogovore sa susjedima, bio mudri i dogovorima skloni izuzetak od ovoga poganog svijeta. Mantala je vjerodostojan simbol njegove dekandencije. Gospodski je bilo zarad mantale prezreti vino.
Prvi put nas je, otkako sudjelujem u kuhanju mantale, dočekalo miholjsko ljeto. To čudo od ljepote ne bi smjelo potrajati dugo. Jer nama treba zima, našoj će mantali zatrebati bura, da je osuši i dovrši je. Bez bure bi sve bilo uzalud. Čovjekov su život, civilizacija i kultura određeni kalendarom. U našim kalendarima piše da miholjsko ljeto treba biti rijedak izuzetak, i da je dobro ako se vrijeme premetne u jednome danu, i da dođu zima i bura. Blage i tople zime donose kugu. Zima mora biti oštra i snježna.
U intervjuu za novopokrenuti, sjajno postavljeni portal www.autograf.hr, profesor Ivo Josipović, s dužnosti predsjednika Republike, govori o mojoj kolumni o domovima i o domovinama, i uglavnom polemizira s onim što nisam napisao, a ignorira ono što sam napisao. Postupak je u hrvatskoj javnosti uobičajen, ja mu ne bih oponirao. Nije zbilja ono što je stvarnost već je zbilja ono što se negdje odluči da je zbilja. I neka bude tako. Ali mi je nešto, ipak, zasmetalo. Profesor Josipović kaže: “Gospodin Jergović je sjajan pisac, ne uvijek osobit politički analitičar.” Kakav sam pisac, o tome se, srećom, u Hrvatskoj već neko vrijeme ne odlučuje. Ali da sam sjajan – to profesor nije mogao čuti na Hrvatskoj televiziji, ni pročitati u hrvatskim novinama. Ali lako bih prešao preko tog komplimenta, ne mogu se pomiriti s onim drugim. Za razliku od kolege profesora Josipovića, cijenjenog profesora Raspudića, s kojim profesor dijeli ne samo akademsku čast, nego i sudjelovanje u propagandnoj kampanji za popis stanovištva u susjednoj državi, nisam politički analitičar. Kao što nisam obavještajac, šuster ili čuvar koncentracijskoga logora. To mi je važno naglasiti, jer bi čitatelji profesora Josipovića mogli krivo pomisliti. Dopuštam da me svatko u svojoj zbilji koristi kako mu je volja, ja na to ne mogu utjecati, ali za mene razgovor o domovima i domovinama bosanskih Hrvata, ili ljudi općenito, nikada neće biti politička analitika. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu i odnarođujući bosanske Hrvate akademik Tuđman nije se bavio politikom. To mi je stalo da poručim profesoru Josipoviću u ovo lijepo miholjsko nedjeljno popodne.
Izvor: Jergovic
