Prije nekog vremena u trećem dnevniku Hrvatske televizije gostovao je asistent na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, kojem je, tako je sudski utvrđeno, zbog njegove seksualne orijentacije bilo onemogućeno znanstveno napredovanje. Dario Krešić, tako se asistent zove, izrazito je miran i pristojan čovjek, čini mi se da je studirao negdje vani, i nema baš ničega buntovničkog u njegovu nastupu. I da ima, ne bi bio problem, ali, eto, nema. Krešić, pritom, nije nikakav ostrašćeni borac za prava seksualnih manjina, niti je svojim primjerom želio nešto dokazivati. I da jest, bilo bi to legitimno i ispravno, ali, eto, nije. Krešića, sudeći po njegovu nastupu, ne zanima u toj stvari ništa drugo, nego da ga puste da radi svoj posao i da živi svoj život. I da je drukčije, bilo bi savršeno normalno, ali, eto, nije.
Nakon što je sud presudio da je asistent Dario Krešić bio ometan u napredovanju, ali i nakon što su mu se, u ranijem postupku, pojedini kolege, pod prijetnjom suda, ispričavali zbog uznemiravanja na radnome mjestu zbog njegova seksualnog opredjeljenja, čime je bio kršen i Zakon o zabrani diskriminacije – još jedan bez kojega Hrvatska ne bi ni prismrdila Europskoj Uniji – Božidar Kliček, profesor na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu tužio je svoga kolegu, asistenta, jer je javno navodio ono što je sudski i presuđeno – da je bio uznemiravan zbog svoga seksualnog opredjeljenja. Pritom, spomenuo je, javno, Kličekovo ime. Naime, Božidar Kliček je – kako je izjavljivao Krešić – po fakultetskim hodnicima “parodirao” njegov “glas kao ženskast”. A jedan drugi kolega, Krešićev nadređeni, govorio mu je da treba koristiti kondome da ne dobije sidu. Ah, taj hrvatski smisao za humor, ah ta katolička briga za bližnjega…
Profesor Božidar Kliček tužio je Krešića po prilici zato što ga je u jednoj izrazito homofobnoj zemlji – u kojoj je, odnedavno, i poluslužbeni stav skoro cjelokupne parlamentarne opozicije da su “homoseksualci iz Hitlerova okruženja” proveli holokaust – sugerirao da je on, Kliček, ustvari homofob. Kako homofob u Hrvatskoj biti nije nikakva sramota: homofobkinjama zagrebački gradonačelnik dijeli odličja, ističući njihovu borbu za uzvišene ideale, tako ova vrsta tužbe mogla bi imati sljedeći smisao: ili tužitelj nije homofob, i nije istina da je uznemiravao Darija Krešića time što je “parodirao” njegov glas, ili ako je to istina, a ipak ga je tužio, tada tužitelj računa na to da bi mu sudac mogao biti svjetonazorski blizak i da bi mogao presuditi protiv Krešića.
Dogodilo se ovo: varaždinska sutkinja Zlata Dombaj presudila je u korist Božidara Kličeka, naglasivši u usmenome obrazloženju presude kako “nije sporno da je Kliček uznemiravao Krešića, ali da nije smio o tome govoriti u medijima”. Ako je to istina, a sva je prilika da jest i da Iskorak i Kontra nisu krivo citirali sutkinju Dombaj, tada je varaždinski profesor Božidar Kliček dobio upravo ono što je tražio: i potvrdu svoga svjetonazora, koji uključuje i pravo da se po hodnicima svoga fakulteta glasa kako mu je volja, i beskrajno zadovoljstvo jer će, kako je odlučila sutkinja Dombaj, jednoga pedera oderati za trideset tisuća kuna plus zatezne kamate. I pardon, ovo su moje riječi, kojima nipošto ne kanim javno sugerirati da bi profesor Kliček ili sutkinja Dombaj bilo koga nazvali pederom. Bože sačuvaj, to tvrditi javno, u Hrvatskoj bi bilo utuživo.
I presuda Zlate Dombaj, i fragment usmenog obrazloženja, samo potvrđuju kako se u Hrvatskoj primjenjuje Zakon o zabrani diskriminacije, protiv kojega je, ako ste to u međuvremenu zaboravili, ustala Katolička crkva, ali je i on prošao zbog više, briselske sile. Naime, kao i svaki drugi zakon, kojega se ne kani provoditi, tako se i ovaj zakon izravno okreće protiv onih zbog čije je zaštite, tobože, donesen. Naime, da nema Zakona o zabrani diskriminacije, Dario Krešić ne bi tužio svoj fakultet zbog onemogućavanja u znanstvenom napredovanju, a tada Božidar Kliček ne bi došao u prigodu da tuži njega, pa bi ostao kraći za trideset tisuća kuna plus kamate. Sve bi bilo u najboljem radu, i u skladu sa zakonom. Usto, znalo bi se ono što se i ovako zna: u Hrvatskoj je svakome dopušteno da nekažnjeno zajebava Srbe, pedere i manjince svake vrste, a ovi ako se šta pobune, može ih tužiti sudu, i vjerojatno će dobiti proces.
Zakon o zabrani diskriminacije, ako o njemu govorimo na osnovu aktualne varaždinske sudske prakse, ima još jedan razlog, osim briselskoga, zbog kojega je donesen: da se Dario Krešić i svi njemu slični u zakonski paragraf ulove kao u klopku za lisice. Nakon što ga se zlostavljalo u životu, da ga se zlostavlja i na sudu, sve dok ne dođe pameti i zauvijek ne odseli u neku normalnu zemlju. Recimo u Njemačku, gdje je i doktorirao.
Presuda Zlate Dombaj, skupa s fragmentom obrazloženja, nalik je presudama kakve donosi kolektivna svijest, narod, čopor. Ona u sebi sadrži i još jedan vrlo zanimljiv element. Po ovoj sutkinji veće je zlodjelo govoriti javno o tome da si zlostavljan kao homoseksualac, nego zlostavljati nekoga zato što je homoseksualac. Time se sugerira upravo ono što će vam reći i svaki hrvatski homofob, od Adalberta Rebića kada je prizivao kamenovanje prajda u Splitu, do onih koji su kamenje doista i bacali: neka oni u svoja četiri zida rade što im je volja, ali šta se imaju time ponositi i šta imaju o tome javno govoriti. Poruka i pouka njezine presude, kao i cijeloga varaždinskog slučaja je jasna: svega ovoga ne bi ni bilo da Dario Krešić nije osjetio potrebu da živi u skladu s vlastitom intimom, umjesto da se lažno predstavlja i živi sa svojom tajnom. Od Krešića se, naime, u Hrvatskoj kakvu svojom presudom sugerira i Zlata Dombaj, očekuje da živi onako kako bi živio u nekoj orijentalnoj despociji u kojoj bi mu zbog očitovane homoseksualnosti prijetila kazna kamenovanja. Čovjek je ispao malo glup i lakovjeran, povjerovao je u Zakon o zabrani diskriminacije, kao što starinski patrioti obično vjeruju zakonima zemlje u kojoj žive, i to će ga koštati trideset tisuća kuna plus zatezne kamate.
Dario Krešić je, kao što rekosmo, pristojan, miran i beskonfliktan čovjek. Žrtva je loše parodije, ne samo svoga glasa, nego i Zakona o zaštiti od diskriminacije. Ni sutkinja Zlata, ni profesor Kliček nisu se proslavili u tom poslu. Dario Krešić, sudeći po onome što smo čuli na televiziji, ima dubok muški glas. I da nema, loša bi bila njihova parodija, ali, eto, ima.
Izvor: Jergovic
