Oni koji češće dolaze na Prisavlje to vjerojatno ne primjećuju, ali stanište Hrvatske radio televizije ima oblik koncentracijskog logora. Posjed je sa sve četiri strane ograđen i nadziran. Kule stražare, ali ne u obliku mitraljeskih gnijezda nego portirnica, nalaze se na uglovima, odakle postoji pregled nad nadziranim prostorom. Tu čuvari kontroliraju ulaske i izlaske ljudi i vozila. Naravno samo onih koji nisu dio inače prekobrojnih logorskih službi. To je mjesto brojnih anegdota, vrlo živahnog društvenog života, jedne velike hrvatske povijesti iz posljednjih trideset godina. Tu na jednoj od stražara, podignutoj u obliku običnoga limenog kioska, ili dublje, u unutrašnjosti, na jednoj od pravih, velikih porti, spektakularnih, možda ironičnih naziva – veća i važnija se, zamislite, zove Mramorna porta – odvija se proces razvrstavanja hrvatskih građana, stanovnika i državljana, kako bi to Kolinda rekla. Tu koješta čovjek sazna o vlastitoj podobnosti i tu su, recimo, toliki nevoljnici krive nacionalnosti ili krivog političkog uvjerenja saznavali da više nisu dio logorske službe. Takva je žalosna sudbina hrvatske kulture: koncentracijski je logor u Hrvatskoj katedrala duha.
Na tom se mjestu, pretpostavljam ispred jednoga od tih kioska, neke od devedesetih godina građaninu Otokaru Levaju, to saznajemo iz antologijskog intervjua Lane Kovačević objavljenog upravo u ovim novinama, dogodilo da ga mladi stražar, zagledan u njegovu osobnu iskaznicu, upita: “Vi ste Židov?” Na hrvatskom jeziku izgovoreno, kao i na njemačkom, ili na većini europskih jezika, ovo je pitanje neobično uzbudljivo, jer sugerira izbor između života i smrti. I sugerira da je logor savršena maskirna građevina. Razotkrivaju ga samo stražari i portiri. “Ne”, odgovorio je Levaj, “ja sam glumac.” Premda bi zanimljivo bilo znati kako bi stražar reagirao da je građanin Levaj odgovorio drukčije. Uostalom, Židov i jest svatko koga upitaju je li Židov.
Podlac, vesela hulja, hohštapler, snob, izdajnik, dvostruki agent, malograđanin najviše razine, to je Otokar Levaj. Ustvari, to je Relja Bašić, ali kako je Bašić na trajnom dopustu u vječnosti, ostaje nam Levaj. Bašić je, istina, još bio idealtipski zagrebački gospodin, zavodnik kojemu nije dobro vjerovati, samuraj gradskosti i stranstvovanja, koji se u tome mogao savršeno nositi sa Stevom Žigonom. Njegova karizma nije se ticala samo njegova glumačkog dara, nego i privatne osobnosti, mentalne snage, ljubazne suzdržanosti i građanskog odgoja. Ali obje ove hulje i hohštapleri, ljubavnici kojima nije za vjerovati, prevaranti i nikogovići najvišeg nivoa, Bašić i Levaj, zapravo su gospoda građani. Oni su taj visoki stil, taj nepokoreni Zagreb, veliki mali grad, i ta autsajderska, raznorodna, višerodna i šarena, židovska i srpska, dostojanstvena pred portirima kao i pred ubojicama, velika Hrvatska.
Levaj, naravno, nije glumac tog formata. Njegov talent je drukčiji. On je, za razliku od Bašića, lik iz drugog plana, epizodist i sporedna figura. Ali za gospodu građane uloga je tim izazovnija. Njega nekakav mladić na porti, perspektivni logorski stražar, koji je, vjerojatno, daleko dogurao, jer sve se, čuli smo, zbivalo slavnih devedesetih, i može pitati, ono za što se, zapravo, sumnjičilo i Relju Bašića, samo što se njega ne bi pitalo: “Vi ste Židov?” Jer što bi gospodin građanin i mogao biti nego Židov?
Glumci su čeljad epohe. Od svih umjetnosti najviše će njihova, glumačka umjetnost ovisiti o povijesnim okolnostima, o politici, o ratu i miru. Pisci u zlu i nevolji procvjetaju. Književnosti se kali u diktaturi, u logorima i oko njih, među manijacima, luđacima, nastranim moralistima i admiralima – kraljevskim regentima. Što je piscima gore, to je književnosti bolje. Tamo gdje se umire, tamo se najbolje piše. Slično je s muzikom. Šostakovič je u opsađenom Lenjingradu pisao svoju veličanstvenu Sedmu simfoniju, koja će u Americi više učiniti za sovjetsku stvar nego sva Staljinova diplomacija. Pod mukama crtači bolje crtaju, slikari bolje slikaju, i sve umjetnosti cvjetaju, osim umjetnosti glume. Razlog je djelomičan u tome što se za povijesnih nevolja i pod diktatorskim režimima ne postavljaju velike predstave i ne snimaju igrani filmovi. Istina je, međutim, i u tome da se glumiti ne može u muci i od muke. Gluma je gesta slobodnog čovjeka. U ropstvu se ne glumi. U ropstvu se piše i pjeva.
E, tako je karijera Otokara Levaja, i cijele njegove hrvatske generacije, bila zagušena famoznim devedesetim. Najprije je bio rat, da bi zatim uslijedilo iskušenje autorefleksije. Pokušavalo se reći, pokušavalo se ispričati što se to u ratu dogodilo, ali i što zapravo znači biti Hrvat. Otokar Levaj je, saznajemo, u to vrijeme mogao sinkronizirati crtane filmove. Takav je bio njegov doprinos hrvatskoj autorefleksiji. I igrao je u filmu “Vrijeme za”, za koji veli da je najgori film u kojem je igrao, a i najgori uopće. U ime općenarodne pedagogije i za dobro zajednice, “Vrijeme za” trebalo bi prikazivati svake večeri na HTV-u. E, ne bi li se narod nečemu naučio. Levaj, za razliku od nekih drugih, nije bio likvidiran iz nacionalnog glumišta – ipak se izborio za to da pred portirom bude glumac, a ne onaj drugi – ali je brutalno sveden na mjeru epohe. No, za razliku od tolikih svojih suputnika i supatnika, on je izvanredno dobro shvatio što se dogodilo. Gospoda građani to mogu. Bez imalo ogorčenosti, s puno ironije i predsmrtne vedrine, onako kako to čine odabrani.
Naravno, lako je njemu da tako govori kad on danas živi kao penzioner na Floridi. Ima li išta luđe, rajskije i pomaknutije, nego biti penzioner na Floridi? E, tu je Otokar Levaj doista nadmašio, nadglumio i nadživio Relju Bašića. Ali u krivu ste, nisu njegova lakoća, mudrost i sloboda, svojstvena kakvom starom profesoru etike, posljedica egzistencijalne okolnosti da svoje umirovljeničke dane provodi na Floridi, nego je Levajevo umirovljeništvo na Floridi posljedica činjenice da je on nakon svega ostao slobodan čovjek. Pritom, gospodin građanin, podrijetlom iz te imaginarne velike Hrvatske, koja se vazda širi prema unutra, a ne prema van, stvari oko sebe razumije bolje nego svi ti mali, a ustvari veliki Hrvati, koji svakodnevno rade na smanjivanju i poništavanju svoje zemlje. Besmrtnih je tih nekoliko rečenica o Trumpu, što ih je Levaj izgovorio Lani Kovačević, bilježim ih u svoju bilježnicu s junacima: “A Amerika danas? Danas Amerika živi svoje postmiloševićevsko razdoblje. Ne, nisam se zabunio, jer Trump je doista američki Sloba, koji je pustio nacionalističkog i rasističkog duha iz boce sve pod parolom antibirokratske borbe. Kako će to završiti, još se ne zna.” Je li još tko u Hrvatskoj, recimo netko od tih čuvenih zagrebačkih politologa, ambasadora u Washingtonu i slične bjelosvjetske posluge, primijetio tu očiglednost o kojoj govori glumac Otokar Levaj, da je Donald Trump u Americi proveo antibirokratsku revoluciju i da smo finalna zbivanja na Capitolu već gledali, istina uz malo drukčije rezultate, za jogurt revolucije u Novom Sadu 1988?
U seriji Vinka Brešana – valjda jedinoj hrvatskoj seriji snimljenoj za epidemije – koja je, makar u skici, zanimljiva dekonstrukcija Golikova klasika “Tko pjeva zlo ne misli”, Otokar Levaj je, nastupivši kao Fulirov brat, dobio nemogući zadatak da zamijeni Relju Bašića. Premda nije imao čvrst narativni okvir, i premda je scenaristička zamisao vrludala po rubovima filma, a redatelj je nesigurnost priče nadomještao prejakim karikiranjem sporednih likova, Levaj je svoju ulogu dobro odigrao. Stvorio je lik, i ispleo legendu oko tog lika, koja će neko vrijeme potrajati u javnosti i ispuniti društveni život gradskih tržnica, birtija, tramvajskih i autobuskih stajališta tokom proljeća i ljeta 2021. O njemu će se i njegovom Fuliru govoriti, popravljat će se i poravnavati u tom uličnom nadopričavanju neravnine iz serije, i slavit će se tako, bez viška velikih riječi, glumac Otokar Levaj. Posljednji čovjek na zemlji koji je mogao odigrati ulogu Relje Bašića.
