Islamski fundamentalisti oteli su u blizini Rima školski razred katoličke dječice, zajedno s njihovim vjeroučiteljem, i nastupa vjerojatno i najopasnija talačka kriza u povijesti čovječanstva. U Vatikanu su za to vrijeme dvojica papa, emeritirani, koji se čudom upravo probudio iz kome, i njegov nasljednik, koji prolazi kroz jednu od onih tipično ljudskih životnih kriza. Probuđeni je mladi dogmat, erotiziran doživljajem vlastitog autoriteta, fantastičan primjer novog fanatika i desničara, čiji su duh i svjetonazor u savršenom skladu s post-postmodernim dobom i svim njegovim političkim, svjetonazorskim, tehnološkim i modnim blagodatima, a u mrak srednjovjekovlja i u martirstvo crkvenih prvomučenika, te u osobu Isusa Krista uživljava se kao u idealnu sliku svijeta. S erotskim užitkom on pristupa striktnome crkvenom moralu i požudno ga primjenjuje.

Njegov nasljednik je, pak, stariji. Aristokrat, dekadentni bonvivan, do kraja uživljen u vlastite formativne, obiteljske i djetinje traume, vrlo talentiran crkveni učitelj i urbani misionar, koji je, legenda kaže, mnoge protestante preveo na katoličku stranu. Vjera i crkvena dogma čine sadržaj njegova aristokratskog i dekadentnog socijalnog i emocionalnog okvira. On je melankolik Crkve privremeno, a možda i trajno odsutnoga Boga.

Dok je ležao u komi, mladi je papa došao na svetački glas. Savršeno je to logičan put, ne samo u dvadesetom i onom sljedećem stoljeću, nego u dvotisućljetnoj povijesti Crkve. Ljudi vole maštati na temu povratka iz mrtvih. Ljudi vole fanatizam i strogost, erotiku kazne. Osim toga, više mu je puta, tako usnulom, presađeno srca. I svaki put njegov je organizam odbacivao novi organ. Ljudi uživaju u demetaforiziranju metafora: srce sveca najednom biva živim srcem! Ljudi, ustvari, i ne razlikuju metaforu od stvarnosti. Na tome se i zasniva vjerski fanatizam.

Svega je toga mladi papa svjestan, i svjestan je što sve može učiniti nakon što se čudom probudio iz kome. I onda gnjevan na islamske fundamentaliste, općenito na one koji su za ostvarenje svojih ciljeva u stanju čovječanstvo ucijeniti dječjim životima, vraća se na tron u punome sjaju, odlučan da islamu objavi rat.

Događa se to u posljednjoj, devetoj epizodi “Novoga pape”, premijerno prikazanoj sredinom veljače 2020, kad Paolo Sorrentino svom zadivljenom gledatelju u samo nekoliko sudbinskih poteza i u nizu savršeno dizajniranih, a tako tačnih i istinitih slika pokaže koliko je ne samo jednostavno izazvati u današnjem svijetu vjerski rat, nego i koliko su forma i žanr vjerskoga rata svojstveni duhu dvadeset i prvog stoljeća, mnogo više nego ozloglašenom i zamračenom srednjem vijeku. I tako gledatelju koji je nešto shvatio, a takvih će, naravno, biti malo, jer ih više nije bilo ni u Emausu, divljenje malo-pomalo prelaziti u užas. Ono što mu je Sorrentino pokazao nešto je što prvi put gleda, i što više nikada neće vidjeti u ovoj formi. Kada sljedeći put to bude vidio, neće se raditi o igranoj televizijskoj seriji, nego o zbilji. Vjerski će se rat povesti zato što će vrhovni autoritet odlučiti da je otmica nevine dječice dovoljan razlog da se svijet gurne u pakao. Otmica nevine dječice, ili neka slična opačina.

Uto stiže izaslanik islamskih fundamentalista, i kaže: ne, mi nismo oteli nikakvu djecu, oteo ih je netko drugi! Kako mu i zašto vjerovati? Ta nemaju li oni savršene razloge da učine baš to? I ne ratuju li oni sve vrijeme upravo protiv kršćanstva? I nije li katolištvo najmarkantniji, ako već nije najčistiji i najmoćniji derivat kršćanstva?

Onom tko nije gledao svih devet epizoda “Novog pape” možda i ne treba govoriti što je bilo dalje i kako se razriješila talačka kriza, tko je u njoj sudjelovao i tko je i zašto pred uplašenom katoličkom dječicom vjeroučitelju ispalio metak u glavu, premda nikakvo razotkrivanje ni prepričavanje ne može škoditi nečemu što snimi Paolo Sorrentino. Pogotovu ne “Novom papi”. Slobodni ste da do u tančine prepričate svih devet epizoda, i to na devet različitih načina, i iz devet različitih uglova, jer u svakoj postoji barem devet različitih ključnih priča, s devet mogućih tema za esejističku raspravu, ili za fikcionalnu rekonstrukciju, i opet, razotkrivajući ovu seriju, nećete razotkriti ništa. Nemoguće je Sorrentina objasniti drugim sredstvima, kao što je nemoguće i prepričati njegove filmove i televizijske serije.

On se, recimo, bavi erotikom autoriteta. Ili se bavi autoritetom erotike. Nakon što je Jude Law sasvim zaludio gledateljstvo u “Mladome papi”, u “Novom papi” Sorrentino ide korak, ili nekoliko koraka dalje, i postavlja svoje pobožno i bezbožno stado pred iskušenje Johna Malkovicha, kojeg nam, negdje odmah na početku, pokaže s fantastično iscrtanim, agresivno našminkanim očima. I gledatelju se učini da je to tako oduvijek moralo biti, i da je naprosto nečuveno što Malkovich i ranije nije imao iscrtane oči, a onda i što muškarci, lijepi, privlačni, dopadljivi muškarci, ne šminkaju oči, jer očito da je to za muškarce mnogo važnije nego za žene.

Naravno da nema potrebe pravdati činjenicu da kandidat za papu, karizmatični engleski kardinal, kojemu na noge, u njegov dvorac stiže zbor vatikanskih mudraca, vladara iz sjene, političara, ne bi li ga nagovorili da prihvati dužnost Petrova nasljednika, ima našminkane oči. Ali nije riječ o tome da je svijet Paola Sorrentina tako stiliziran da su u njemu podrazumijevajuće našminkane muške oči, nego iza ovog svijeta koji oko sebe gledamo, sugerira nam Sorrentino, postoji jedan drugi svijet, kojim upravljaju visokoestetizirane sile. Ljepota, privlačnost, erotiziranost jednako su svojstveni dobru i zlu. Uostalom, možda u svemu tome više i nema dobra i zla?

Još nešto je kod Sorrentina oduševljavajuće. Gledatelj nikada zapravo ne zna na čijoj je strani njegova naklonost, što je, doista, Sorrentinov pogled na svijet. Osjećalo se to u “Velikoj ljepoti” i u “Mladosti”, dok je u Papama čaranje ambivalencijama, zavođenje suprotnostima, dovedeno do krajnjih granica, do subverzije i apsurda. Ove dvije serije – jer nije riječ o dvije sezone iste serije – pokazuju i svu privlačnost fundamentalizma, radikalizma i svega što je, ali na suvremen način, jako desno. Sorrentino je politički savršeno dezangažiran, ali su mu tema politički angažmani, kao dio velike i vrlo slikovite igre.

I sve je savršeno dizajnirano. Ali taj dizajn nije nužno funkcionalan, ne tiče se samo scene, ne tiče se samo filmske ili umjetničke estetike, nego se tiče gledatelja i njegova svijeta. Sorrentino vas uvlači u svoj svijet, pokazuje vam papine cipele, papine kupaće gaćice, sunčane naočale, kao da vas je doveo u neku rajsku robnu kuću, ili kao da je sam Vatikan jedna velika robna kuća, u kojoj se oblače i u kojoj žive samo izabrani, ali koja je, zapravo, izlog svijeta. I još nešto, o dizajnu i o erotici: nije ovo izlog muških erotskih ikona, Lawa i Malkovicha, jer je sve vrijeme u kadru, korak dva iza ili ispred njih dvojice, i predivna Cécile de France, koju Sorrentino uzdiže na način na koji je Fassbinder znao uzdići Hannu Schygullu, tako da se gledatelj kameni pred tom ljepotom i autoritetom spola. A u toj sorentinovskoj vatikanskoj erotici, da ne biste nešto krivo shvatili, nema izbora po seksualnim afinitetima. Načelo je tu: svi za sve. Jer odbijate li erotski zov Sorrentinovih papa, odbijate i njihov autoritet, ne sudjelujete u igri, ne gledate seriju.

Između dvojice papa, mladog koji je pao u komu, i aristokrata, koji se dosljedno snobovski nazvao Ivanom Pavlom III, bio je, međutim, i treći, Franjo II. Priča o tom Franji još jedna je ljupka Sorrentinova subverzija. Izabran kao slabi kandidat, jer je prevelik bio antagonizam među jakima, najednom se, kao da je bez pameti, nadao u bitku protiv crkvene oholosti i bogatstva. Otimao je kardinalima njihovu zlatninu, kitio se drvenim i gvozdenim križevima, i završio život pod sumnjivim okolnostima. Ridikul.

Način na koji se Sorrentino našalio s onim stvarnim papom Franjom zbilja je grub. Ili se, možda, našalio s onim što čini Franjin crkveni kontekst? Ali ništa je to kako je Sorrentino izrugao Meghan Markle, baš po ćeifu i mjeri ovog gledatelja, koji tu Kardašijanku za obrazovane i njenog bljedolikog đuvegiju doživljava kao atak na bolji ukus čovječanstva, atak na civilizaciju.

“Novi papa” je korak dalje u demontiranju naracije, u mikropripovijedanju geste i aluzije, u neodoljivu umjetnost Paola Sorrentina, koju ovaj gledatelj doživljava najsrodnijom umjetnosti Maurizija Cattelana, što kani obrazlagati nekom drugom prilikom.

jergovic