Prije nekoliko noći sam na dnevniku jedne od regionalnih televizija – koje gledam da ne bih gledao HTV – vidio scenu iz Hrvatskog sabora: zastupnik tobože ujedinjene tobože opozicije pokušavao je govoriti o cijeni banana na hrvatskome i širem europskom tržištu, ali mu tobožnji smijeh nije dao da o tome išta smisleno kaže, pa je tokom svog petominutnog izlaganja uglavnom, tobože, pucao od smijeha. Događalo se sve to u dva po ponoći, a u sklopu oporbene kampanje govorenja gluposti i trivijalnosti, iskanja saborskih stanki i iznalaženja drugih načina da se saborska sjednica do u nedogled produži, e ne bi li se na takav način postigao nekakav politički ili proceduralni učinak, ne znam, na žalost, kakav. Vjerojatno me ne bi ta stvar uopće zainteresirala, previše je u njoj bilo svekolike tobožnosti, da nisam osjetio nelagodu pred činjenicom da taj čovjek nije u stanju improvizirati na temu banana. Primoran je hiniti pucanje od smijeha, e samo da se ne primijeti kako o bananama zapravo nema što reći. Pritom ga nitko o njima nije ništa pitao, nego je sam, iz razloga koji se lako daju objasniti, naumio da o njima i njihovoj cijeni nešto kaže.
Legenda o bananama u cijelosti je nastala u dvadesetom stoljeću. Ali ni njezina prisutnost u našoj kulturi i civilizaciji nije puno dužeg vijeka. Do Europe je, vjerojatno, došla s nekim od dalekoistočnih karavana, najranije u sedamnaestom stoljeću, a 1753. imenovao ju je botaničar Carl von Linné, osnivač i prvi predsjednik švedske Akademije nauka i tvorac danas prihvaćene, botaničke nomenklature, prema kojoj – kako smo to mogli naučiti iz gimnazijskih udžbenika biologije, ali smo u međuvremenu mogli i zaboraviti – svaka biljka ima dva imena. Prvo označava rod, drugo vrstu, tako da u biljnome svijetu vlada madžarski red imenovanja: najprije prezime, onda ime.
Carl von Linné rod jednosupnica iz porodice bananovki nazvao je musa, a banana koju obično jedemo je musa acuminata ili musa balbisiana. Obje vrste potječu iz jugoistočne Azije, odakle su se naknadno, uglavnom u kolonijalna vremena, proširile po svijetu, duž klimatskog pojasa u kome uspijevaju. Banana je, inače, jedna od povijesno prvih pripitomljenih voćki. Čovjek ju je priveo svojoj prehrambenoj svrsi najkasnije osam tisuća godina prije Krista. Ali naravno da je ta činjenica bez utjecaja na našu kulturu i mitologiju, budući da su i musa acuminata i musa balbisiana opisane u knjizi botaničara Luigija A. Colle objavljenoj 1820. u Torinu.
Uostalom, prema našem kulturnom iskustvu, banane uopće i nisu iz Burme, Kine, Kambodže, Laosa ili Tajlanda, odakle zapravo jesu, nego su banane iz Afrike, gdje ih, ovakvih kakve jedemo, nije zapravo bilo sve do dvadesetog stoljeća. Prema europskome, a bogme i američkom kulturnom iskustvu, banane potječu iz Konga, odakle ih je pred naše oči donio Tarzan. Iako nije izvjesno da se to može vidjeti i u jednom njegovom filmu ili stripu, prema našem vjerovanju Tarzan se, kako je to naučio od majmuna, hrani bananama. Prizor Tarzanove čimpanze Čite, koja guli i zatim jede bananu, uz svoje veselo majmunsko glasanje, jedna je od onih popkulturnih pra-slika, kakva se, međutim, u stvarnosti nije mogla dogoditi. Čimpanze od banana dijeli nekoliko desetina tisuća kilometara i barem jedan ocean. Tek zahvaljujući Hollywoodu postala je moguća džungla u kojoj će se napušteni dječak socijalizirati među čimpanzama i hraniti bananama. Ali naše je povijesno i kulturno iskustvo u dvadesetom stoljeću u najvećoj mjeri holivudsko.
Desničari s nogometnih tribina već tridesetak godina imaju običaj da na teren na kojem ugledaju kakvog tamnoputog igrača afričkoga podrijetla ili prapodrijetla bacaju banane. Ta budalasta i infantilna navada, koja za cilj ima da ponizi i omalovaži crnog čovjeka i da ga prikaže kao majmuna, posljedica je neinformiranosti. Priličnije bi bilo Kineze gađati bananama, ali kako kad u Kini čimpanzi nema izvan zooloških vrtova? Nije lako biti rasist, pogotovu u svijetu koji ne poznaje samo jednu, konzistentnu stvarnost, nego stvarnosti postoje barem tri: virtualna, mitološka i botanička. Mimo Tarzana, Crnci s bananama jedva da imaju više veze od Eskima.
Bananama se, istina, poslužila i Josephine Baker, američka i francuska plesačica i pjevačica, koja je skandalizirala ćudorednike i ćudoredare između dva rata. Već je 1929. posjetila Zagreb, prenoćila u Esplanadi, gdje ju je fotografirao Franjo Mosinger, ali ipak nije nastupila u svom najskandaloznijem kostimu, koji će ju proslaviti tokom tridesetih: gola u haljetku načinjenom od šesnaest banana. Samosvijest Josephine Baker, način na koji se u vlastitu korist poigrala stereotipima, njezina superiornost pred rasističkom ruljom, onovremenom i ovovremenom, sve su to teme za neki budući feljton o tome što je u jednoj bezazlenoj voćki stvorilo toliki i takav simbolički naboj.
U našim su krajevima banane nakratko viđene u onih posljednjih nekoliko predratnih godina. Moric Gaon i Tolentino, trgovina kolonijalnom robom na veliko, u Sarajevu je, kako izvještava Jugoslavenski list, izložili su u “izlogu svojeg dućana divovski grozd plodova egzotična voća”, što će, kako je najavljivano, uskoro biti prodavan u svakoj sarajevskoj zelenari (kako se tamo nazivahu voćarnice, piljarnice, dućani s voćem i povrćem…), no do tog vremena će proći trideset uglavnom krvavih i gadnih godina, za kojih će nestati Morica Gaona i Tolentina, kao i skoro cijeloga njihova roda. Banane će se tek 60-ih pojaviti u ovdašnjim voćarnicama te u njima uskoro postati i najprisutnije voće, kojeg ima baš u svako doba godine. I to im je, barem što se tiče starijeg i konzervativnijeg svijeta, bila i najveća mana.
Još se 70-ih godina prošlog stoljeća živjelo i hranilo u skladu s kalendarima. Znalo se kad je vrijeme od jabuka i krušaka, kad od grožđa, a kad od jagoda i trešanja. Svaka je voćka i povrćka imala svoj stađun, te su se u skladu s tim stvarali dnevni jelovnici, koji su, naravno, imali mnogo šire kulturne, običajne i svjetonazorske reperkusije. Bilo je to još uvijek doba od zimnice, kada su se u svakoj boljoj građanskoj kući kuhali kompoti i pekli džemovi, kiselio se kupus i u staklenkama se pripremale zimske salate i turšije u desetak različitih izvedbi. Temeljni smisao tog zahvata nije bio da se uštedi novac, niti da se obitelj izbavi od predstojeće gladi, nego je smisao bio u tome da se izbjegne jednoličnost vremena u kojem ništa ne rađa i ne daje plodove. I kako se vodilo računa o datumima kada se sprema zimnica, tako se, tokom godine, neprestano mislilo o tome kad je čemu vrijeme i kad što rađa. (Danas, osim za ljubitelje divljih šparoga i artičoka, skoro da je svejedno u kojem smo godišnjem dobu…)
Moglo bi se reći da je banana prva narušila diktat kalendara. I zato je među starijim svijetom omrzuta i sumnjičena. Govorilo se da nije zdrava, da u njoj nema ničega osim škroba i da je – tako dođosmo i do hrvatske saborske teme – banana užasno skupa. Istina, još u sedamdesetima kila banana bila je barem duplo skuplja od kile onih sitnih i šugavih domaćih jabuka, ali čim se tržište globaliziralo i čim su, već osamdesetih, nakupci preplavili sve naše tržnice s tonama kalibriranog i bezukusnog uvoznog voća, cijena banana se najprije izjednačila s cijenom jabuka, a onda su od nekih doba banane došle jeftinije od jabuka. Tih uvoznih, jednako krupnih, kao da ih je oblikovala ista štanc mašina, i jednako jarko crvenih, suncokretno žutih i Beneton zelenih, kao da ih je farbao isti pop-art slikar.
Ali i nakon toga jednako su banane ostale na lošem glasu. Sve dok polako nije počela izumirati borbena generacija naših djedova i baka, sve dok se nije raspao kult zimnice, a ljudi zaboravili živjeti u skladu s kalendarima. Danas, banana je socijalizirana među voćkama, ne razlikuje se od nekad sakrosanktne jabuke, jednako mila asketama i poguzijama, rasistima i antifašistima.
Danas, kao i prije pedeset godina, banane uglavnom rastu tamo gdje ih nikada ranije nije bilo i uvoze se iz Latinske Amerike. Njihova cijena na svjetskom, kao i na lokalnim tržištima, važna je kao ekonomska i politička referenca. Banane su kao nafta, samo ljepše i pitomije. I zbog nečeg – šaljivije. Nije to samo zbog Tarzana i majmunskih konotacija. Banana je zbog svoga specifičnog oblika i erotski simbol. Usto, ona je savršeno vajarsko djelo prirode. Njezinu grafičku upečatljivost i žutu ljepotu ovjekovječio je Andy Warhol. Na kraju, banana je pojam iz lično moje definicije pojma nostalgije, koju sam dugo čuvao za neki esej o nostalgiji. Ali sam tako dugo odlagao pisanje tog još uvijek nenapisanog eseja da mi se definicija uščula pa je ne mogu u eseju koristiti: “Nostalgija je stanje u kojem čovjek vjeruje da banane nigdje nisu tako slatke kao u njegovom zavičaju. Ili kao što su bile u njegovoj mladosti.”
Nije lako zemlji čiji političari ni u dva po ponoći ne znaju što bi rekli o bananama.
jergovic
Legenda o bananama u cijelosti je nastala u dvadesetom stoljeću. Ali ni njezina prisutnost u našoj kulturi i civilizaciji nije puno dužeg vijeka. Do Europe je, vjerojatno, došla s nekim od dalekoistočnih karavana, najranije u sedamnaestom stoljeću, a 1753. imenovao ju je botaničar Carl von Linné, osnivač i prvi predsjednik švedske Akademije nauka i tvorac danas prihvaćene, botaničke nomenklature, prema kojoj – kako smo to mogli naučiti iz gimnazijskih udžbenika biologije, ali smo u međuvremenu mogli i zaboraviti – svaka biljka ima dva imena. Prvo označava rod, drugo vrstu, tako da u biljnome svijetu vlada madžarski red imenovanja: najprije prezime, onda ime.
Carl von Linné rod jednosupnica iz porodice bananovki nazvao je musa, a banana koju obično jedemo je musa acuminata ili musa balbisiana. Obje vrste potječu iz jugoistočne Azije, odakle su se naknadno, uglavnom u kolonijalna vremena, proširile po svijetu, duž klimatskog pojasa u kome uspijevaju. Banana je, inače, jedna od povijesno prvih pripitomljenih voćki. Čovjek ju je priveo svojoj prehrambenoj svrsi najkasnije osam tisuća godina prije Krista. Ali naravno da je ta činjenica bez utjecaja na našu kulturu i mitologiju, budući da su i musa acuminata i musa balbisiana opisane u knjizi botaničara Luigija A. Colle objavljenoj 1820. u Torinu.
Uostalom, prema našem kulturnom iskustvu, banane uopće i nisu iz Burme, Kine, Kambodže, Laosa ili Tajlanda, odakle zapravo jesu, nego su banane iz Afrike, gdje ih, ovakvih kakve jedemo, nije zapravo bilo sve do dvadesetog stoljeća. Prema europskome, a bogme i američkom kulturnom iskustvu, banane potječu iz Konga, odakle ih je pred naše oči donio Tarzan. Iako nije izvjesno da se to može vidjeti i u jednom njegovom filmu ili stripu, prema našem vjerovanju Tarzan se, kako je to naučio od majmuna, hrani bananama. Prizor Tarzanove čimpanze Čite, koja guli i zatim jede bananu, uz svoje veselo majmunsko glasanje, jedna je od onih popkulturnih pra-slika, kakva se, međutim, u stvarnosti nije mogla dogoditi. Čimpanze od banana dijeli nekoliko desetina tisuća kilometara i barem jedan ocean. Tek zahvaljujući Hollywoodu postala je moguća džungla u kojoj će se napušteni dječak socijalizirati među čimpanzama i hraniti bananama. Ali naše je povijesno i kulturno iskustvo u dvadesetom stoljeću u najvećoj mjeri holivudsko.
Desničari s nogometnih tribina već tridesetak godina imaju običaj da na teren na kojem ugledaju kakvog tamnoputog igrača afričkoga podrijetla ili prapodrijetla bacaju banane. Ta budalasta i infantilna navada, koja za cilj ima da ponizi i omalovaži crnog čovjeka i da ga prikaže kao majmuna, posljedica je neinformiranosti. Priličnije bi bilo Kineze gađati bananama, ali kako kad u Kini čimpanzi nema izvan zooloških vrtova? Nije lako biti rasist, pogotovu u svijetu koji ne poznaje samo jednu, konzistentnu stvarnost, nego stvarnosti postoje barem tri: virtualna, mitološka i botanička. Mimo Tarzana, Crnci s bananama jedva da imaju više veze od Eskima.
Bananama se, istina, poslužila i Josephine Baker, američka i francuska plesačica i pjevačica, koja je skandalizirala ćudorednike i ćudoredare između dva rata. Već je 1929. posjetila Zagreb, prenoćila u Esplanadi, gdje ju je fotografirao Franjo Mosinger, ali ipak nije nastupila u svom najskandaloznijem kostimu, koji će ju proslaviti tokom tridesetih: gola u haljetku načinjenom od šesnaest banana. Samosvijest Josephine Baker, način na koji se u vlastitu korist poigrala stereotipima, njezina superiornost pred rasističkom ruljom, onovremenom i ovovremenom, sve su to teme za neki budući feljton o tome što je u jednoj bezazlenoj voćki stvorilo toliki i takav simbolički naboj.
U našim su krajevima banane nakratko viđene u onih posljednjih nekoliko predratnih godina. Moric Gaon i Tolentino, trgovina kolonijalnom robom na veliko, u Sarajevu je, kako izvještava Jugoslavenski list, izložili su u “izlogu svojeg dućana divovski grozd plodova egzotična voća”, što će, kako je najavljivano, uskoro biti prodavan u svakoj sarajevskoj zelenari (kako se tamo nazivahu voćarnice, piljarnice, dućani s voćem i povrćem…), no do tog vremena će proći trideset uglavnom krvavih i gadnih godina, za kojih će nestati Morica Gaona i Tolentina, kao i skoro cijeloga njihova roda. Banane će se tek 60-ih pojaviti u ovdašnjim voćarnicama te u njima uskoro postati i najprisutnije voće, kojeg ima baš u svako doba godine. I to im je, barem što se tiče starijeg i konzervativnijeg svijeta, bila i najveća mana.
Još se 70-ih godina prošlog stoljeća živjelo i hranilo u skladu s kalendarima. Znalo se kad je vrijeme od jabuka i krušaka, kad od grožđa, a kad od jagoda i trešanja. Svaka je voćka i povrćka imala svoj stađun, te su se u skladu s tim stvarali dnevni jelovnici, koji su, naravno, imali mnogo šire kulturne, običajne i svjetonazorske reperkusije. Bilo je to još uvijek doba od zimnice, kada su se u svakoj boljoj građanskoj kući kuhali kompoti i pekli džemovi, kiselio se kupus i u staklenkama se pripremale zimske salate i turšije u desetak različitih izvedbi. Temeljni smisao tog zahvata nije bio da se uštedi novac, niti da se obitelj izbavi od predstojeće gladi, nego je smisao bio u tome da se izbjegne jednoličnost vremena u kojem ništa ne rađa i ne daje plodove. I kako se vodilo računa o datumima kada se sprema zimnica, tako se, tokom godine, neprestano mislilo o tome kad je čemu vrijeme i kad što rađa. (Danas, osim za ljubitelje divljih šparoga i artičoka, skoro da je svejedno u kojem smo godišnjem dobu…)
Moglo bi se reći da je banana prva narušila diktat kalendara. I zato je među starijim svijetom omrzuta i sumnjičena. Govorilo se da nije zdrava, da u njoj nema ničega osim škroba i da je – tako dođosmo i do hrvatske saborske teme – banana užasno skupa. Istina, još u sedamdesetima kila banana bila je barem duplo skuplja od kile onih sitnih i šugavih domaćih jabuka, ali čim se tržište globaliziralo i čim su, već osamdesetih, nakupci preplavili sve naše tržnice s tonama kalibriranog i bezukusnog uvoznog voća, cijena banana se najprije izjednačila s cijenom jabuka, a onda su od nekih doba banane došle jeftinije od jabuka. Tih uvoznih, jednako krupnih, kao da ih je oblikovala ista štanc mašina, i jednako jarko crvenih, suncokretno žutih i Beneton zelenih, kao da ih je farbao isti pop-art slikar.
Ali i nakon toga jednako su banane ostale na lošem glasu. Sve dok polako nije počela izumirati borbena generacija naših djedova i baka, sve dok se nije raspao kult zimnice, a ljudi zaboravili živjeti u skladu s kalendarima. Danas, banana je socijalizirana među voćkama, ne razlikuje se od nekad sakrosanktne jabuke, jednako mila asketama i poguzijama, rasistima i antifašistima.
Danas, kao i prije pedeset godina, banane uglavnom rastu tamo gdje ih nikada ranije nije bilo i uvoze se iz Latinske Amerike. Njihova cijena na svjetskom, kao i na lokalnim tržištima, važna je kao ekonomska i politička referenca. Banane su kao nafta, samo ljepše i pitomije. I zbog nečeg – šaljivije. Nije to samo zbog Tarzana i majmunskih konotacija. Banana je zbog svoga specifičnog oblika i erotski simbol. Usto, ona je savršeno vajarsko djelo prirode. Njezinu grafičku upečatljivost i žutu ljepotu ovjekovječio je Andy Warhol. Na kraju, banana je pojam iz lično moje definicije pojma nostalgije, koju sam dugo čuvao za neki esej o nostalgiji. Ali sam tako dugo odlagao pisanje tog još uvijek nenapisanog eseja da mi se definicija uščula pa je ne mogu u eseju koristiti: “Nostalgija je stanje u kojem čovjek vjeruje da banane nigdje nisu tako slatke kao u njegovom zavičaju. Ili kao što su bile u njegovoj mladosti.”
Nije lako zemlji čiji političari ni u dva po ponoći ne znaju što bi rekli o bananama.
jergovic
