Prije nekog vremena, niste to zaboravili, skupina entuzijasta iz južnih pokrajina detonirala je ručno sastavljenu bombu na Trgu bana Jelačića, tik uz spomen tom borcu za hrvatsku samobitnost. Uhićeni su svi do jednoga, uključujući i onoga brižnog roditelja koji ih je stručno podučio kako se sastavlja eksplozivna naprava, da djeca, ne daj Bože, ne izgube prste pri svom domoljubnom i katoličkom činu. Policija nije mogla izbjeći njihovo uhićenje, jer su ih sa svih strana snimile nadzorne kamere, ali je odmah započela akcija njihove moralno-političke rehabilitacije. Na televiziji Radmanuši rečeno je da se radi o “pripadnicima zlatne mladeži”, o “obijesnim mladim ljudima” koji nisu znali što čine i nisu imali nikakvih političkih motiva. Dan ili dva kasnije, teze urednika Škovrlja i inih eksperata za demontiranje i onesposobljavanje već eksplodiranih bombi potvrdio je i načelnik Policijske uprave zagrebačke Goran Burušić, postavljen, kao i imenjak mu Radman, po novoj vlasti, koji se u objektive televizijskih kamera kleo kako bombaši nisu imali drugih motiva osim obijesti.
Što bi se, međutim, dogodilo da “obijesnu” mladež iz Vodica, među kojima i jednoga uglednog člana HDZ-a, koju je u međuvremenu u obranu uzela i javnost iz njihova rodnog mjesta (ili nam se tako moglo učiniti iz informativnih emisija na Radmanuši), nisu snimile nadzorne kamere? Tojest, što bi se dogodilo da su u svojoj inspirativnoj akciji predvidjeli nazočnost tog svevidećeg oka, pa da su ga pokušali nekako izbjeći? Što bi bilo da je samo pukla bomba, a da se odmah, u izravnom prijenosu, nije znalo tko ju je postavio?
Za početak, pokušajte pratiti tu prostu misao narodnih masa, koju artikuliraju kolumnisti i izvještači Večernjega lista, urednici Radmanove televizije, cirkusanti u freak showu predsjednice hrvatskog P.E.N.-a: ako je bomba postavljena na središnjemu trgu svih Hrvata, na Jelačić placu, pod središnjega hrvatskog konja i konjanika, tko ju je onda mogao postaviti? Nipošto oni koji su, avaj, otkriveni zahvaljujući nadzornim kamerama, mladi domoljubi, nogometni navijači, desničari, cvijetak hrvatske mladeži… Banova su konja u pegaza mogli pretvoriti, a hrvatske simbole u komadiće raznijeti, samo ljevičari, pederi, bezbožnici, ćiriličari, partizani… Njima bi, da kojim slučajem mladi entuzijasti nisu otkriveni, bio posvećen sljedeći mjesec ili dva promidžbe na najvišemu nivou. Na trgu bi, u obranu Hrvatske, demonstrirali ratni dragovoljci, predsjednik Josipović bi davao izjave o bombi, Škovrlj bi za nepoznate počinitelje tražio smrtnu kazne, i nikome, pa ni Goranu Burušiću, načelniku Policijske uprave zagrebačke, ne bi na um palo da govori o “obijesti”, kao motivu za postavljanje bombe. Obijest se mogla pojaviti kao argument, objašnjenje i razlog samo zahvaljujući tome što za postavljanje bombe nisu osumnjičeni oni kojima su bombu kanili podmetnuti mladi vodički entuzijasti, Hrvati, domoljubi, katolici. Eh, da, kad smo kod katolika: zar ne mislite da bi se i Biskupska konferencija oglasila povodom ovoga bestijalnog čina, e da su kojim slučajem zatajile nadzorne kamere ili da je ustaški Rajhstag detoniran dovoljno stručno?
Prošloga tjedna, dogodilo se nešto iz istoga društveno-političkoga žanra. Aktivisti Građanske akcije naumili su predati Goranu Radmanu svoju zahvalnicu u povodu heroizacije Jure Francetića u programu HTV-a. Da stvar ne prođe nezapaženo, odlučili su se prikladno i odjenuti, pa su, valjda iz nekoga kazališnog ili filmskog depoa, posudili povijesne odore Hrvatskih oružanih snaga, u narodu poznatije kao – ustaške uniforme. Svoju su akciju prijavili kao umjetnički čin, nisu ih snimile nadzorne kamere, ali su hitrom intervencijom hrvatske policije uhićeni i privedeni, prije nego što su predali prigodnu zahvalnicu.
Zašto je hrvatska policija uhitila pripadnike Građanske inicijative? Čulo se da su to učinili da spriječe “uznemiravanje javnosti”. Čime je javnost, konkretno, u ovome slučaju mogla biti uznemirena? Odgovor bismo mogli potražiti, opet, na Jelačić placu, desetak mjeseci ranije, točnije u srijedu, 10. travnja 2012, negdje oko podne. Tada su se, u organizaciji jedne izvanparlamentarne stranke, na tom mjestu pojavili entuzijasti u nakani da obilježe dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Bilo ih je, možda, pedesetak – ne manje nego u onom kamionu koji je, pod okriljem noći, sedamdeset i jednu godinu ranije – stigao iz Italije, mahali su zastavama na kojima je bio grb s početnim bijelim poljem, a u gornjem kutu, do barjaka, stajalo je, kako je i red, slovo U. Neki od njih imali su nepotpune i vrlo neuredne dijelove ustaške odore, uglavnom kape, drugi majice s likom Jure Francetića. Navodno su, čuli smo tada na radiju, pokušali prijaviti svoj skup, ali im je policija odbila prijavu. Taman posla, da do Bruxellesa stigne glas…
Na Jelačić placu su se, za vrijeme trajanja kratkoga ceremonijala proslave, uz pjevanje i skandiranje, mirno šetkala trojica-četvorica hrvatskih policajaca. Nezainteresirano su promatrali skup, i nisu učinili ništa. Dakle, 10. travnja 2012. nije uhićen nitko, niti je uznemirena javnost. Da je zaviriti u policijske dnevnike i izvještaje, vjerojatno ne bismo ni našli spomena ovom događaju. Fotografije, srećom, postoje: hrvatskih policajaca među ustašama.
E sad, u čemu je razlika, zašto se privode aktivisti Građanske akcije u ustaškim uniformama, a ne privode se ustaše u istim uniformama? Odgovor na ovo pitanje opet je jednostavan: Bruxelles. Da bi zadovoljili Bruxelles, uhićuju glumce ili performere u povijesnim odorama, a da bi zadovoljili vlastite sentimente, strahove ili oportunitete, ne uhićuju one koji u tim uniformama slave 10. travanj. Ili, zlobno rečeno, uhićuju one koji se rugaju ustaškim odorama.
Goran Burušić svojedobno je, ima tome više od deset godina, prikrivao pijanstvo u prometu zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića. U međuvremenu se opametio: nakon što je bombaše proglasio obijesnom i apolitičnom mladeži, predomislio se i demantirao samoga sebe. Demanti skoro nitko nije čuo, ali je ostao službeno zabilježen. Tako je zadovoljio i jedne i druge. Nakon Zvonimirovog prokletstva, domoljubnu je Hrvatsku stiglo prokletstvo nadzornih kamera.
