Miljenko Jergović: Poljski putopis od Ernesta Wilimowskog do Roberta Lewandowskog

Sat je pred ponoć, dvanaesti kat hotela Westin u Varšavi. Stojim uz staklenu stijenu pred kojom se pruža moderni grad, poslovni tornjevi, strijele upućene ka nebu, masivne građevine od čelika i stakla u bojama zalaska sunca i nebeske modrine, poredane uz široki bulevar, koje u kasnim satima u sebe primaju odsjaje, lica i raspoloženja noćnoga svijeta. Prije nekoliko minuta završila je utakmica, jedna od onih povijesnih, između Poljske i Njemačke. Završila je bez golova, što ovaj svijet smatra velikim uspjehom, jer, ehej, odigrati neriješeno s Nijemcima nipošto nije mala stvar. Ali ne puca se, nema vatrometa, niti pijanih navijačkih falangi. Mirno je i tiho, u skladu s dnevnim zapovijedima velikog grada, i u skladu s poviješću u kojoj je nogomet samo sitan začin i dodatak, ali nikako nešto što bi moglo utjecati na naravi ljudi i na smjer kretanja unutar poljskog imaginarija.

Nije bilo drukčije ni tokom dana, a ni dan pred utakmicu. Jedva da bi prozujao poneki automobil sa crveno-bijelim barjačićem. Niotkud naroda u nacionalnim dresovima i s budalastim klobucima na glavama. Tek sat pred meč počeli su se okupljati po kafićima i parkovima, nenakićeni, miroljubivi, kao da su pošli na izlet, uglavnom ljudi srednjih godina, poneki otac sa sinom – što je lijepa, mitska slika nogometnog odrastanja. No, s njima mi se nije gledala utakmica. Kao što sam dva sata ranije ljubazno izbjegao ponudu gledanja utakmice s njemačkim veleposlanikom u Varšavi. Koliko god sve to bilo zanimljivo, utakmicu sam naumio gledati sam, iz postelje u hotelskoj sobi. Tako ću je najbolje pamtiti.

Dan ranije s aerodroma sam žurio u biblioteku, gdje je bila prva promocija kratkog romana ili duže pripovijetke “Wilimowski”. Zrakoplov iz Zagreba kasnio je dobra dva sata – rekli su da nešto nije bilo u redu s kotačem – tako da sam se pomalo ošamućen našao pred publikom i pred knjigom koju sam već davno (u zimu 2011.) napisao, i nisam je stigao nanovo pročitati pred putovanja u Poljsku.

Nekoliko sati prije utakmice, u nedoba, u pet popodne smo u Društvu poljsko-njemačke suradnje. Pisci, kritičari i sportski novinari. Oni su roman pročitali, pa bi se skoro reklo da se detalja sjećaju bolje nego ja. Slušam ih s onom vrstom opuštenog zadovoljstva koje čovjek sebi priušti kada je daleko od poznatih. Pogodilo se tako da je ovih dana (23. lipnja) stogodišnjica rođenja Ernesta Wilimowskog. Govornici su redom kompliciranih identiteta, Gornjošlezaci, u istoj koži pomalo Nijemci, pomalo Poljaci, a u stvari sasvim Nijemci i sasvim Poljaci.Malo je uspomena na Wilimowskog. Dokumenata gotovo da i nema. Tek poneka anegdota. Recimo ona kako bi Wilimowski trenirao: na nekom travnatom igralištu u Katowicama zaigrao bi sam protiv tima petnaestogodišnjih dječaka, pazeći da ne bude grub. I tako je, nekako prirodno, priča došla i na druge Nijemce koji su u posljednjih stotinjak godina igrali za Poljsku, a onda na Poljake koji igraju za Njemačku (hoće li Lukas Podolski večeras ući u igru?). Ta ih tema dirne, svi živnu, kao da svaki od mojih poznanika ima svoj vrlo osoban ulog u toj priči. U dvadesetom stoljeću malo što je bilo tako paradoksalno i mučno kao živjeti s jednim Nijemcem i još jednim čitavim Poljakom u vlastitoj koži. Ali o tome se ne govori, to se podrazumijeva, a priča se o tihoj i vedroj pobjedi nad poviješću. I o višestrukim identitetima. Direktor poljsko-njemačkog društva, naš domaćin, pita me ima li među hrvatskim igračima ljudi višestrukih identiteta. Kažem istinu.

Ernest Wilimowski, po narodnosti šleski Nijemac, lipnja 1938, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Brazilu je zabio četiri gola, u utakmici koju je Poljska nakon produžetaka, ipak, izgubila sa 6:5. Za vrijeme rata bio je progonjen od nacista, majku su mu zatvorili u koncentracijski logor, jer je igrao za Poljsku. Poslije rata je ostao u Njemačkoj, a Poljaci su ga doživljavali kao izdajnika zato što je zaigrao za tim Trećega Reicha. Kada je 1974. igrano Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, na kojemu Poljska postiže svoj najveći uspjeh – treće mjesto, Wilimowski je poželio posjetiti svoje zemljake i pozdraviti ih. Nisu ga primili. Vječni izdajnik, lutalica, ahasver.

Ali nisam o njemu pisao roman, nego o jednoj poljskoj porodici koja 1938. negdje blizu Crikvenice, u hotelu koji danas doista postoji, sluša direktni prijenos te mitske utakmice. Dobar slučaj je htio da knjiga prije izađe u poljskome prijevodu nego u jeziku izvornika. Magdalena Petrynska prevodila ju je iz rukopisa.

Sutradan ujutro putujem vlakom u Krakov. Između dva velika i lijepa kolodvora, na kojima se ne vidi više ništa od istočnoeuropskoga sivila i sirotinje, pa su zasigurno sličniji ciriškim, milanskim ili frankfurtskim željezničkim stanicama, nego zagrebačkom ili beogradskom kolodvoru, razvila se kolosalna ljetna bura. Krenula je, kažu na vijestima, gore od Gdanjska, spustila se niz ovu veliku zemlju, i pred mojim očima drveće povijala do zemlje i nosila crepove s kuća – ali bio sam stranac, mislio sam da je to ovdje normalno – da bih kasnije čuo da je od tog vjetra koji bi mi ledio krv u žilama da sam negdje kod kuće, a ovdje mi je kao da ga gledam na televiziji, poginulo troje ljudi. Čudo jedno koliko bi čovjeku bilo lakše da je posvuda stranac.

Nemam puno vremena, jedva da uspijevam obići svoju omiljenu knjižaru na glavnome gradskom trgu, a do Kazimierza ne stižem, jer valja odgovarati na novinarska pitanja, a onda na promociju u novu caffe-knjižaru u kojoj još nisam bio, otvorenu u prostoru koji su vlasnici zakupili od poznate banke. U publici mnogi znaju moj jezik – još uvijek je slavna i živa krakovska slavistika – razgovaramo o knjizi i o nogometu, upravo u vrijeme kada se negdje u Francuskoj igra utakmica između Hrvatske i Češke. Na kraju večeri saznajem što se tamo događalo, a ubrzo i za konstruktivističku reakciju gospođe KGK. Ni dva dana čovjeku nisu potrebna da se odvikne i zaboravi kako se to radi u domovini.

Ernest Wilimowski je, govorim, nakon svega što se dogodilo, za Poljake bio izdajnik i Nijemac, dok je za Nijemce bio izdajnik i Poljak. Teška sudbina, ali se jedino na životopisima takvih ljudi Europa stvarno ujedinjuje. Kao zajednica kultura, a ne kao zajednica banaka. Netko pita za opisivanje nogometne igre u književnom tekstu. Sport i književnost su, kažem, dvije po svemu suprotstavljene discipline. Dok nogomet slavi pobjednike i jedino ga se oni i tiču, književnost se bavi gubitnicima. Najveći poraz socijalističke estetike i naracije, a možda i najveći poraz druga Staljina, zbio se u pokušaju da se književnost i film okrenu pobjednicima. A to ne može. Netko me pita za hrvatsku reprezentaciju i ulogu nogometa u nacionalnoj homogenizaciji. Kažem istinu, pa me poslije malo boli trbuh. Milije mi je o Wilimowskom. Što Robertu Lewandowskom nedostaje da mu bude ravan? Tragika. I strašni dvadeseti vijek. To mu nedostaje.

Ujutro autobus, i put u Katowice, u glavno mjesto svih Gornjošlezaka, tamo gdje se rodio Ernest Wilimowski. Slučaj je htio da roman bude predstavljen u njegovome rodnom gradu, pa još usred Europskog prvenstva. To je razlog i što propuštam utakmice Europskog prvenstva, ali nije mi žao. Nogomet je najprije postao fikcija, a zatim se pretvorio u putopis. Pet dana putovanja kroz Poljsku: autorefleksija, pogled u zrcalo i neka strašna bura s troje mrtvih, viđena kroz prozor vlaka za Krakov.

A Katowice su malo veliko čudo usred Gornje Šlezije, na kraj Poljske i na nekadašnjoj tromeđi velikih carstava. Donedavno rudarsko i industrijsko središte, poput Zenice ili Siska, samo višestruko veće, zagađenije i tragičnije, u međuvremenu je konzerviralo svoju prošlost. Podignut je velebni Šleski muzej, koji se zavlači duboko pod zemlju, u kopove starog rudnika, a tu odmah u blizini je hipermoderna koncertna dvorana radijskoga simfonijskog orkestra koja je koštala preko dvadeset milijuna eura. Nakon popodnevnoga književnog razgovora odlazimo u Nikiszowiec, rudarsku koloniju sa zgradama i velikom crkvom – sve od crvene cigle – remek-djelo industrijske arhitekture s početka dvadesetog stoljeća. Svaka je cigla tu na svome mjestu, svaki je prozorski okvir od onoga istog drveta i one iste bijele boje kao i 1908.

Ujutro dok se spremam za odlazak mislim o poljskom svećeniku i teologu, crkvenom disidentu, koji je nedavno, iziritiran odnosom društva i Crkve prema sirijskim izbjeglicama, predložio narodu da ako već ne žele žive izbjeglice, neka pokažu svoje veliko poljsko i kršćansko srce, pa neka prime sve one tisuće mrtvih, utopljenih i umorenih, stradalih u pokušaju prelaska Mediterana, na putu u slobodu. Neka ih svečano pogrebu i isprate na svoja groblja, jer i to će biti nešto.

Gorkom je ironijom budio narod, koji posvuda, pa tako i u Poljskoj, ružno i neugodno hrče, ali se poljska veličina pozna po riječima onih koji ga bude.

jergović