U Superknjižari u Savskoj svako malo se odnekud pojave na prodaju katalozi prošlih izložaba. Tako se prije nekoliko dana u izlogu našla dvojezična hrvatsko-francuska knjižica od pedesetak stranica, kojom je bila popraćena izložba Stipana Tadića, održana početkom veljače u Muzeju Matije Surjenog u Zaprešiću. Prateći tekst, naslova “Motivi iz okolice”, napisao je Feđa Gavrilović. U njemu kontekstualizira Tadićeve radove – koje autor žanrovski određuje kao ilustracije – i stvara im svojevrsni biotop unutar hrvatske suvremene kulture i umjetnosti.
“Motivi iz okolice” trideset su crteža, svojevrsnih likovnih bilješki, načinjenih na putovanjima po zagrebačkoj periferiji i obližnjim gradićima i selima. Demerje, Goranec, Popovec, Ježdovec, Čučerje, Odra, Vukovina… Mjesta koja većina Zagrepčana zna po priči i vicu, ili po relacijama onih prašnjavih prigradskih autobusa. Istina, tamo žive neki ljudi, a neki tamo imaju vikendice i kleti, ali u mnogo čemu taj svijet, ta mikrocivilizacija, svijetu je s Jelačić placa dalji od Splita, Osijeka i Zadra, pa na neki način i od Graza, Beča i Frankfurta. Razlike koja nastaje kada se zađe tamo iza američke ambasade u Buzinu ili kada se s obilaznice skrene prema Bistri i Zaprešiću, svjesni su oni koji tamo zalutaju tražeći autolakirera ili vulkanizera, ali, recimo, i sve brojniji biciklisti, koji, makar i usput, upoznaju svijet drvenih turopoljskih kuća i crkvica, traktora s kraja osamdesetih, kukuruzišta i svinjaca, čiji nas vonj podsjeti koliko je čovjek blizak rod krmku. U tom zagrebačkom kolobaru nađe se i Toskane, i rodinih rajeva po telegrafskim stupovima i kućnim sljemenima, i sjenčenja maglom sa slika Josipa Vanište, i ljepote kakva se nigdje osim tu ne može vidjeti, zbog koje bi se uplaćivali turistički aranžmani, samo da je malo udaljenija, a ovako ostaje uglavnom neviđena.
Ali ne bavi se Stipan Tadić ljepotama. On crta ljude ispred mjesnog dućana koji se još uvijek zove Prehrana, staricu koja s unukom pod rukom nabada po zaleđenom pločniku, trojicu crvenih noseva koji na jednom od onih seoskih autobuskih okretišta, na samom kraju prigradske linije, razgovaraju o politici, raskoljenu svinju – kao da je među braćom podijeljena – u dvorištu ispred kuće, nekog novembarskog vikenda, psa iza metalne ograde nad kojom je bodljikava žica, automobilsku prikolicu kakve imaju ljudi koji vazda imaju puno toga za prevući s jednoga na drugo mjesto… On bilježi taj svijet onakav kakav on danas jest, kakav je početkom dvadeset i prvog vijeka, i njegov bi se umjetnički postupak u neko drugo vrijeme mogao nazvati društvenom kritikom. Danas, to je svojevrsni likovni komentar epohe bez društvene kritike. I povratak elementarnom smislu figurativnog prikazivanja svijeta i precrtavanja stvarnosti, dakle realizma u najširem smislu riječi, te svega onog što je poteklo iz realizma.
Ljudi su crtali i slikali da bi zaustavili vrijeme. Ili da bi ga poništili. Crtali su da bi mogli vidjeti kako izgleda svijet kada je nacrtan. Nakon otkrića fotografije toga je na neko vrijeme, na stoljeće-dva, nestalo. Dugo se, naime, vjerovalo, a ponegdje se još i danas vjeruje, da fotografski objektiv može ispuniti svrhu prikazivanja svijeta. Istina je, međutim, da on može zaustaviti vrijeme, uhvatiti idealan trenutak, ubiti sliku kad je najtačnija i najistinitija, ali fotografija – osim u rijetkim slučajevima i kod velikih umjetnika žanra – ne pripovijeda o svijetu i ne obuhvaća cjelinu slike. Fotografija je objektivni prikaz stvari, a gledatelj bi nešto drugo. Recimo, njihovu subjektivnu bit.
Stipan Tadić ovim je radovima načinio pomalo ironičnu – možda i autoironičnu – posvetu Krsti Hegedušiću i njegovim Podravskim motivima. Preuzeo je maniru primitivne umjetnosti, zaljuljao perspektive i proporcije, i pokušao na stvari gledati diletantskim okom. Njegove slike su naivno pretrpane, na njima nije zabilježen samo jedan trenutak, nego iskustvo jednoga dužeg kadra ili scene, sve što se tog jutra zbilo. Tako se, recimo, na slici “Sajam”, zabilježenoj na Hreliću, istovremeno vide ljudi koji su iznijeli robu na prodaju, a iznad njih oni jakuševački galebovi, žderači gradskoga smeća, koji su tu kada se vreva smiri, pa dimnjaci novozagrebačke toplane iz kojih kulja mazutni dim… Na jednoj slici, na “ilustraciji”, vidljiva je dinamika svijeta kojim se Stipan Tadić bavi. Majstorski je na njoj obuhvaćena cjelina, onako kako su to činili Krsto Hegedušić i George Grosz (na kojeg se Gavrilović referira u svom tekstu), Bruno Schulz i Dragutin Trumbetaš, novinski ilustratori s početka prošloga stoljeća, slikari naivci iz predgrađa i gastarbajterskih sobičaka, koji manjak riječi nadoknađuju slikom.
U toj posveti naivnom oku – peru, kistu, olovci – Tadić je precizan i tačan. Njegova je stilizacija do kraja domišljena i sjajno izvedena. Kao da je u sliku periferijskog svijeta upisana i njegova manira, okvir njegova izvedbenog umijeća. Dvojica dječaka voze se na biciklu. Jedan pedalira, drugi sjedi na guvernali. U pozadini mlada majka u trenirci gura dijete u kolicima. Dolje niz cestu crkveni je toranj. Neožbukane fasade. Fasade jarkih, nerazrijeđenih boja. Estetika torti iz kolodvorske slastičarne. Društveni domovi, birtije, vatrogasna društva. Cisterna za fekalije, željeznička pruga, njemački bunker iz drugoga svjetskog rata. I sve je vrlo intenzivno u svom prisustvu. Tadić lovi žanr-scene prigradskog svijeta, precizno ih bilježi, sastavlja izvještaj o konačnom stanju stvari na zagrebačkoj periferiji.
Prije nekoliko godina na zagrebačkoj se kulturnoj sceni zametnula i odmah zatim ugasila potencijalno zanimljiva polemika o suvremenom i arhaičnom, naprednom i nazadnom u živoj likovnoj umjetnosti. Prijepor je pokrenuo Feđa Gavrilović, zastupajući skupinu mladih slikara, priručno nazvanih novim realistima – a među njima i Stipana Tadića, nasuprot pojedinim podgrijanim avangardistima i konceptualistima desete-jedanaeste generacije. Kako je Gavrilović u to vrijeme još i radio u Vijencu, instantno je oglašen tradicionalistom i perjanicom neke buduće kulturne desnice. I sve je dobro išlo, skandal je bio na pomolu, samo što se nije zaratilo između desne kičice i lijevoga koncepta, kad se došlo do merituma stvari. A čim se u nas dođe do merituma, polemika se raspada, jer barem jedna strana u proizvedenom sukobu ne zna o čemu govori, dok tabloidi, koji u zemlji bez kulturnih priloga i časopisa za književnost svakom razgovoru daju ritam i smisao, baš i nisu zainteresirani za estetska razjašnjenja između, recimo, gole žene koja jaše konja kroz centar grada i omladinca koji je za diplomski rad slikao platno velikih dimenzija s petsto i pedeset pet portreta bliskih i manje bliskih osoba, smještenih u publiku Hrvatskog narodnog kazališta. Zbog čega bi gologuzo jahanje neosedlanog konja niz Varšavsku ulicu bilo ljuta avangarda, pa onda i ljevica, dok bi portretiranje bataljuna građana i građanki proglašavali natražnjaštvom i desnicom?
Stipan Tadić je, ako je u međuvremenu zaboravljeno, bio taj s diplomskim radom, inače i naslovljenim kao “Diplomski rad”. Kasnije je, po narudžbi, slikao “5. kolovoz”, opet veliko platno s bagerom, miješalicom za beton, prenosnim zahodom, plinskom bocom, te jezivim betonskim građevinama uz pretjerano lijepe i bajkovite predjele najljepšeg mora na svijetu. I da, na slici se, ispod neba s toliko romantičarski koncipiranih oblaka, negdje u dubini i daljini, naslućuje požar u nastajanju, ili to netko, možda, spaljuje smeće. Slika je takva da čovjek ne može prestati da gleda u nju. Koja majstorska interpretacija svakovrsnog kiča, koja veličanstvena hrvatska bajka!
A onda je nacrtao “Božić u Savskoj 66 (Šatoraši)”, rad koji je, uz neki uzdržani komentar, reproduciran u jednom broju Globusa. Umjesto da bude rečeno što to Tadić radi, slika je predstavljena čitateljima, a oni neka se misle.
“Diplomski rad” igra je sa slikarskim akademizmom, “5. kolovoz” pametna je zajebancija s onom hrvatskom tradicijom koja je nastajala iz uokvirenih reprodukcija Otona Ivekovića i njegovih Hrvata koji su silazili na Jadran (mora da su bili Hercegovci, pa su zato silazili), a “Božić u Savskoj 66 (Šatoraši)” briljantno se naslanja na tradiciju europskoga stripa, recimo na Hermanna i njegove vodenasto kolorirane kadrove. “Motivi iz okolice” su, pak, Krsto Hegedušić, hrvatska naiva, primitivno slikarstvo općenito.
Iako nisam vidio originale “Motiva iz okolice”, kažem da mi se do nepodnošljivosti sviđaju. Ako je riječ o ilustracijama, tada više originali i nisu mjerilo viđenoga, nego je svaka reprodukcija ista ilustracija. Stipan Tadić igra se sa stilom i umjetničkim identitetom. On je poput Pessoe, u istoj koži više različitih autora. Svaki je duhovit, sklon persiflaži, ludoriji, tumačenju i reinterpretiranju svijeta. Esejist i polemičar pri slikarskome činu. Veliki majstor, jedan od onih zajebanata koji će u svoj štos, u geg i doskočicu, uložiti vrijeme, energiju i talent. Umjetnik čovjek
jergovic
“Motivi iz okolice” trideset su crteža, svojevrsnih likovnih bilješki, načinjenih na putovanjima po zagrebačkoj periferiji i obližnjim gradićima i selima. Demerje, Goranec, Popovec, Ježdovec, Čučerje, Odra, Vukovina… Mjesta koja većina Zagrepčana zna po priči i vicu, ili po relacijama onih prašnjavih prigradskih autobusa. Istina, tamo žive neki ljudi, a neki tamo imaju vikendice i kleti, ali u mnogo čemu taj svijet, ta mikrocivilizacija, svijetu je s Jelačić placa dalji od Splita, Osijeka i Zadra, pa na neki način i od Graza, Beča i Frankfurta. Razlike koja nastaje kada se zađe tamo iza američke ambasade u Buzinu ili kada se s obilaznice skrene prema Bistri i Zaprešiću, svjesni su oni koji tamo zalutaju tražeći autolakirera ili vulkanizera, ali, recimo, i sve brojniji biciklisti, koji, makar i usput, upoznaju svijet drvenih turopoljskih kuća i crkvica, traktora s kraja osamdesetih, kukuruzišta i svinjaca, čiji nas vonj podsjeti koliko je čovjek blizak rod krmku. U tom zagrebačkom kolobaru nađe se i Toskane, i rodinih rajeva po telegrafskim stupovima i kućnim sljemenima, i sjenčenja maglom sa slika Josipa Vanište, i ljepote kakva se nigdje osim tu ne može vidjeti, zbog koje bi se uplaćivali turistički aranžmani, samo da je malo udaljenija, a ovako ostaje uglavnom neviđena.
Ali ne bavi se Stipan Tadić ljepotama. On crta ljude ispred mjesnog dućana koji se još uvijek zove Prehrana, staricu koja s unukom pod rukom nabada po zaleđenom pločniku, trojicu crvenih noseva koji na jednom od onih seoskih autobuskih okretišta, na samom kraju prigradske linije, razgovaraju o politici, raskoljenu svinju – kao da je među braćom podijeljena – u dvorištu ispred kuće, nekog novembarskog vikenda, psa iza metalne ograde nad kojom je bodljikava žica, automobilsku prikolicu kakve imaju ljudi koji vazda imaju puno toga za prevući s jednoga na drugo mjesto… On bilježi taj svijet onakav kakav on danas jest, kakav je početkom dvadeset i prvog vijeka, i njegov bi se umjetnički postupak u neko drugo vrijeme mogao nazvati društvenom kritikom. Danas, to je svojevrsni likovni komentar epohe bez društvene kritike. I povratak elementarnom smislu figurativnog prikazivanja svijeta i precrtavanja stvarnosti, dakle realizma u najširem smislu riječi, te svega onog što je poteklo iz realizma.
Ljudi su crtali i slikali da bi zaustavili vrijeme. Ili da bi ga poništili. Crtali su da bi mogli vidjeti kako izgleda svijet kada je nacrtan. Nakon otkrića fotografije toga je na neko vrijeme, na stoljeće-dva, nestalo. Dugo se, naime, vjerovalo, a ponegdje se još i danas vjeruje, da fotografski objektiv može ispuniti svrhu prikazivanja svijeta. Istina je, međutim, da on može zaustaviti vrijeme, uhvatiti idealan trenutak, ubiti sliku kad je najtačnija i najistinitija, ali fotografija – osim u rijetkim slučajevima i kod velikih umjetnika žanra – ne pripovijeda o svijetu i ne obuhvaća cjelinu slike. Fotografija je objektivni prikaz stvari, a gledatelj bi nešto drugo. Recimo, njihovu subjektivnu bit.
Stipan Tadić ovim je radovima načinio pomalo ironičnu – možda i autoironičnu – posvetu Krsti Hegedušiću i njegovim Podravskim motivima. Preuzeo je maniru primitivne umjetnosti, zaljuljao perspektive i proporcije, i pokušao na stvari gledati diletantskim okom. Njegove slike su naivno pretrpane, na njima nije zabilježen samo jedan trenutak, nego iskustvo jednoga dužeg kadra ili scene, sve što se tog jutra zbilo. Tako se, recimo, na slici “Sajam”, zabilježenoj na Hreliću, istovremeno vide ljudi koji su iznijeli robu na prodaju, a iznad njih oni jakuševački galebovi, žderači gradskoga smeća, koji su tu kada se vreva smiri, pa dimnjaci novozagrebačke toplane iz kojih kulja mazutni dim… Na jednoj slici, na “ilustraciji”, vidljiva je dinamika svijeta kojim se Stipan Tadić bavi. Majstorski je na njoj obuhvaćena cjelina, onako kako su to činili Krsto Hegedušić i George Grosz (na kojeg se Gavrilović referira u svom tekstu), Bruno Schulz i Dragutin Trumbetaš, novinski ilustratori s početka prošloga stoljeća, slikari naivci iz predgrađa i gastarbajterskih sobičaka, koji manjak riječi nadoknađuju slikom.
U toj posveti naivnom oku – peru, kistu, olovci – Tadić je precizan i tačan. Njegova je stilizacija do kraja domišljena i sjajno izvedena. Kao da je u sliku periferijskog svijeta upisana i njegova manira, okvir njegova izvedbenog umijeća. Dvojica dječaka voze se na biciklu. Jedan pedalira, drugi sjedi na guvernali. U pozadini mlada majka u trenirci gura dijete u kolicima. Dolje niz cestu crkveni je toranj. Neožbukane fasade. Fasade jarkih, nerazrijeđenih boja. Estetika torti iz kolodvorske slastičarne. Društveni domovi, birtije, vatrogasna društva. Cisterna za fekalije, željeznička pruga, njemački bunker iz drugoga svjetskog rata. I sve je vrlo intenzivno u svom prisustvu. Tadić lovi žanr-scene prigradskog svijeta, precizno ih bilježi, sastavlja izvještaj o konačnom stanju stvari na zagrebačkoj periferiji.
Prije nekoliko godina na zagrebačkoj se kulturnoj sceni zametnula i odmah zatim ugasila potencijalno zanimljiva polemika o suvremenom i arhaičnom, naprednom i nazadnom u živoj likovnoj umjetnosti. Prijepor je pokrenuo Feđa Gavrilović, zastupajući skupinu mladih slikara, priručno nazvanih novim realistima – a među njima i Stipana Tadića, nasuprot pojedinim podgrijanim avangardistima i konceptualistima desete-jedanaeste generacije. Kako je Gavrilović u to vrijeme još i radio u Vijencu, instantno je oglašen tradicionalistom i perjanicom neke buduće kulturne desnice. I sve je dobro išlo, skandal je bio na pomolu, samo što se nije zaratilo između desne kičice i lijevoga koncepta, kad se došlo do merituma stvari. A čim se u nas dođe do merituma, polemika se raspada, jer barem jedna strana u proizvedenom sukobu ne zna o čemu govori, dok tabloidi, koji u zemlji bez kulturnih priloga i časopisa za književnost svakom razgovoru daju ritam i smisao, baš i nisu zainteresirani za estetska razjašnjenja između, recimo, gole žene koja jaše konja kroz centar grada i omladinca koji je za diplomski rad slikao platno velikih dimenzija s petsto i pedeset pet portreta bliskih i manje bliskih osoba, smještenih u publiku Hrvatskog narodnog kazališta. Zbog čega bi gologuzo jahanje neosedlanog konja niz Varšavsku ulicu bilo ljuta avangarda, pa onda i ljevica, dok bi portretiranje bataljuna građana i građanki proglašavali natražnjaštvom i desnicom?
Stipan Tadić je, ako je u međuvremenu zaboravljeno, bio taj s diplomskim radom, inače i naslovljenim kao “Diplomski rad”. Kasnije je, po narudžbi, slikao “5. kolovoz”, opet veliko platno s bagerom, miješalicom za beton, prenosnim zahodom, plinskom bocom, te jezivim betonskim građevinama uz pretjerano lijepe i bajkovite predjele najljepšeg mora na svijetu. I da, na slici se, ispod neba s toliko romantičarski koncipiranih oblaka, negdje u dubini i daljini, naslućuje požar u nastajanju, ili to netko, možda, spaljuje smeće. Slika je takva da čovjek ne može prestati da gleda u nju. Koja majstorska interpretacija svakovrsnog kiča, koja veličanstvena hrvatska bajka!
A onda je nacrtao “Božić u Savskoj 66 (Šatoraši)”, rad koji je, uz neki uzdržani komentar, reproduciran u jednom broju Globusa. Umjesto da bude rečeno što to Tadić radi, slika je predstavljena čitateljima, a oni neka se misle.
“Diplomski rad” igra je sa slikarskim akademizmom, “5. kolovoz” pametna je zajebancija s onom hrvatskom tradicijom koja je nastajala iz uokvirenih reprodukcija Otona Ivekovića i njegovih Hrvata koji su silazili na Jadran (mora da su bili Hercegovci, pa su zato silazili), a “Božić u Savskoj 66 (Šatoraši)” briljantno se naslanja na tradiciju europskoga stripa, recimo na Hermanna i njegove vodenasto kolorirane kadrove. “Motivi iz okolice” su, pak, Krsto Hegedušić, hrvatska naiva, primitivno slikarstvo općenito.
Iako nisam vidio originale “Motiva iz okolice”, kažem da mi se do nepodnošljivosti sviđaju. Ako je riječ o ilustracijama, tada više originali i nisu mjerilo viđenoga, nego je svaka reprodukcija ista ilustracija. Stipan Tadić igra se sa stilom i umjetničkim identitetom. On je poput Pessoe, u istoj koži više različitih autora. Svaki je duhovit, sklon persiflaži, ludoriji, tumačenju i reinterpretiranju svijeta. Esejist i polemičar pri slikarskome činu. Veliki majstor, jedan od onih zajebanata koji će u svoj štos, u geg i doskočicu, uložiti vrijeme, energiju i talent. Umjetnik čovjek
jergovic
