Posljednjeg tjedna listopada, skoro već dvadeset godina, putujem u Beograd. U početku sam, po vlastitom zadovoljstvu, osluškujući duhove predaka u kloparaju kotača, putovao željeznicom. Ali vlak do Beograda išao je nepodnošljivo sporo, a onda sve sporije i sporije, pa sam krenuo ići autom. Nikad dovršenim putem Bratstva&jedinstva, centralnom dionicom od Zagreba do Beograda, koja je u domoljubnim projekcijama na kraju povezala Zagreb s jednim anonimnim i nedužnim selom u Srijemu, krajem oktobra putuje se ugodno. Nema gužve, tek poneki turski i bosanski kamion, te rahli i prorijeđeni konvoji gastarbajtera koji s dalekog zapada putuju u svoje balkanske zavičaje. Kako Hrvati ovu svoju autocestu doživljavaju uglavnom kao dug nečistoj svojoj jugoslavenskoj savjesti, uz nju nema mjesta gdje bi se moglo stati, motela, restorana, a ni poštenih benzinskih crpki, s čestitim i urednim zapadnjačkim zahodima. Uz većinu crpki defekacija se obavlja kao u najcrnja socijalistička doba, piški se i urinira uz žestok vonj amonijaka, a putnik se, putujući tako ravnom Slavonijom, osjeća pomalo kažnjenim što se, eto, zaputio baš u Beograd. Istina, možda je istom ovom cestom krenuo za Osijek, Belišće, Vukovar, ali i u tom slučaju shvatit će zbog čega je važno autoput koji vodi prema neprijateljskom teritoriju održavati u što negostoljubivijem stanju.
Ipak, dvije su za odmor ugodne benzinske pumpe. Druga je na samoj granici, na kraj čudesnih spačvanskih šuma, ali na njoj iz praktičnih razloga nikad ne stajem. Prva, Croduxova, bivša OMV-ova, kod Okučana je, i tu se uvijek zaustavljam, pijem čaj, cijeđenu naranču, čitam najnovije vijesti, ispod oka gledam zastale putnike, provjeravam kamo putuju. Ivo Andrić bio je pomalo opčinjen hanovima i musafirhanama u turska doba, gdje su se slučajno susretali putnici svih vjera i nakana, pa je oko njih ispleo neke među svojim najboljim pričama. E, benzinske pumpe su musafirhane našega doba. Premda na pumpama nitko ne noćiva, odvija se tu važan dio našega putničkog života. U masama nepoznatih, koji kuljaju sa svih strana, susrećeš tu, zaustavivši se tek da popiješ čaj, drage poznanike koje nisi godinama vidio, ali i one koje nikako ne bi želio sresti. Pogledate se s nevjericom i mržnjom, i nastavljate svaki na svoju stranu. Koliki li je to samo slučaj trebao biti da se u minut i u trenut susretnu na ovom mjestu dvoje poznatih? I onda s ovim dragim izgovaraš vazda isto: E, da smo se dogovarali, nikad se ne bi ovako potrefili!
Pogotovo je to uzbudljivo i zanimljivo na ovoj cesti prema Beogradu, koja je istodobno i cesta prema Sarajevu, tako da je Croduxova musafirhana kod Okučana jedno od autentičnih balkanskih prometnih i civilizacijskih čvorišta. Susreću se tu, i brzo razilaze, svi naši očaji.
Posljednjeg tjedna listopada, rekao sam, već dvadeset godina skoro, putujem u Beograd. Izostao sam samo lani: epidemija je bila na vrhuncima, nismo se još cijepili, granice bijahu zatvorene. I dobro je tako izostati jednom od dvadeset puta, jer tako ćeš zorno osjetiti koliko ti je ovo putovanje važno. (Još jedna je to među malobrojnim, ali važnim dobrim socijalnim posljedicama epidemije: izostajanje brojnih kalendarskih ili svakodnevnih ceremonijala svojevrsna je životna inventura, za koje čovjek postaje svjestan koliko mu je koji od njih važan. Tako stječemo svijest i o onome što nas čini sretnim, a što nam se sve do epidemije podrazumijevalo. Podrazumijevanje i rutina najveći su neprijatelji sreće.)
Ove godine ponovo, posljednjeg tjedna listopada, putujem u Beograd. Premda je Sajam knjiga otkazan, odlazim kao i svake godine u kupovinu novih knjiga. Izašao je veliki broj novih naslova – mnogo toga me zanima, mnogo toga mi je važno – opet su u centru grada otvorene neke nove knjižare, živa, na jeziku i na riječima zasnovana kultura u Beogradu živi punom snagom, onako kako živi u svim velikim zajednicama, koje ne pristaju na eru digitalnog obezjezičenja. Inače, Sajam, čini se, baš i nije otkazan zbog epidemije, ili samo zbog epidemije, nego je otkazan zato što su se ozbiljni srpski nakladnici počeli snalaziti i bez velikih sajmovanja. Teče digitalna prodaja, otvaraju se velike i male knjižare, trguje se na sve strane knjigama, tako da ljudi više i ne bi plaćali predepidemijske cijene zakupa prostora na Sajmu. Kao da su, nakon što je lani otkazan, otkrili da mogu i bez njega.
A Beograd k’o Beograd, velik je, snažan i moćan, i ove jeseni. S prijateljem filozofom krećem na peripatetičku hodnju put Dedinja. Šetamo ulicama i uličicama pjesničkih imena, i imena bivših jugoslavenskih krajeva i pokrajina, penjemo se uz Konavljansku (koja bi, govorim, ustvari trebala biti Konavoska), prolazimo između vila, žutilo i rumenilo lišća oduzima nam dah, i sve je tu puno duhova, sjajne modernističke arhitekture, povijesti i pustoši. Na Dedinju kada se nađete, gdje nema ljudi na ulicama i uličicama, nego samo mine pokoji crni automobil, i netko šeće psa, učini vam se da ste iz Srbije upravo stigli na onaj komadić teritorija koji je nekim čudom ostao u Jugoslaviji. Prejaka je povijest ovog mjesta, previše je tu duhova, da bi tu išta novo moglo da nastane.
Dobro je, ljekovito, odlaziti u Beograd i u Srbiju. Ustvari, dobro i ljekovito odlaziti je kamo god vam se učini da je tuđe, ludo, nenormalno, neprijateljsko… O kojoj god zemlji televizija ružno govori, čijeg god ludog vladara novine ogovaraju, gdje god široke narodne mase glasaju u isti glas, tamo treba ići. I tamo je važno ići da čovjek u kraj stane vlastitim predrasudama, još prije nego što se uspiju toliko namnožiti da mu inficiraju pamet. Srbija je mnogo bolja, Beograd je bolji, od glasova koji o njima stižu. Što, opet, ne znači da u svim tim predrasudama nema istine. Naravno da ima. A to ćemo najbolje znati promislimo li ima li istine u njihovim predrasudama o nama.
Zagrljaj je najbolje sredstvo protiv rata. Vidjeli smo to i u boksačkom ringu.
jergovic
