Naivno sam starom piscu predbacio drijemež po klupama zagrebačke gradske skupštine, oportunizam, izdaju ideala iz mladosti, strah. Naročito ovo posljednje: zamjeriti Marinkoviću njegov strah glupo je i čitateljski neoprezno, jer mu se zamjera njegova životna i književna tema. Ali sve to nije važno: te 1998. on je, puno bolje nego ja, znao ime pobjednika u ratu iz 1941, i znao je, također, da taj rat još uvijek nije završen, i da je njemu, starome antifašistu, jugoslavenskom partizanu, talijanskom logorašu i izbjeglici iz El Šata, mudro da se pritaji i u miru odrijema ostatak života. Danas, s proljeća 2015, lako ću priznati: Ranko Marinković bio je u pravu. A esej iz 1998, objavljen tada u novinama čije ime danas ne bih spominjao, pročitat će, koga zanima, u mojoj knjizi “Naci bonton”. Ne odričem ga se, naravno; milije su mi moje zablude od prigoda kada sam bio u pravu. Od zla i zle volje u ovoj se zemlji obično biva u pravu.
Izlazak romana “Kiklop”, 1965. godine, kod beogradske Prosvete, na 584 stranice, u ćiriličnom slogu, jedan je od najvažnijih događaja u poslijeratnoj hrvatskoj i ostalim jugoslavenskim književnostima. Vrlo brzo, ni deset godina kasnije, “Kiklop” je uveden u obaveznu školsku lektiru, unutar koje je, barem među sarajevskim gimnazijalcima, bio jedna od najkomunikativnijih, ali i formativno najvažnijih knjiga. “Kiklopa” su čitali svi koji su uopće išta čitali. Taj roman na drukčiji je način govorio o ratu i čovjekovim dvojbama pred njegovo izbijanje, o intelektualnim i političkim uvjerenjima, o hrabrosti i strahu. To nas je, mladiće i djevojke onoga vremena, sudbinski zaokupljalo. Ima li hrabrost smisla? O čemu ovisi smisao hrabrosti, o onom što je u čovjeku ili u onom što je oko njega?
U godini svoga izlaska “Kiklop” je dočekan kao književna i kulturna senzacija. Marinković je čašćen Ninovom nagradom za roman godine – koju su hrvatski romanopisci iznimno rijetko dobivali – a nakon ćiriličnoga, Prosveta je 1966. otisnula i drugo, latinično izdanje knjige, u nakladi od 10.000 primjeraka. Tačno dvadeset godina nakon rata objavljen je roman o njegovom početku, i tim se romanom u svojoj biti rat i završio. (Ili je odložen njegov nastavak). Objašnjeno je što se to događalo u Zagrebu ranoga proljeća 1941. Pri kraju knjige jedan je gotovo reportažni fragment:
“Ove ulice već leže pokorene. Strpljivo očekuju udarce čizama. ‘Ušli su već u Varaždin’, čuo je usput razgovor među prozorima.
Siva hladna bezbojna aprilska nedjelja mrzovoljno je žmirkala na iznevjereni grad. U aleji golo drveće od strepnje nije pupalo. Vraćalo je sokove jadnoj zemlji pod sobom: hvala, ne treba… (Jadna majko, zašto si nas rodila!) Nije željelo da ga sunce ogrije: hvala i na tome; vraćalo je zelenilo svjetlosti. Nećemo im, valjda, saviti nad glavom slavoluk od zelenih krošanja? Produži nam zimski san, govorilo je proljeću.
Patriotsko drveće! s komičnim patosom govori Melkior koračajući ispod golih crnih grana što dršću od hladnoće. Hrastovi, lipe, borovi, bogovi zemlje naše! Deklamira pod golim granama, traži snagu u riječima, a gorki smijeh mu titra oko usana…”
U toj hladnoj aprilskoj nedjelji, u Zagrebu 6. travnja 1941, u njenoj mrzovolji i u metafori iznevjerenog grada omamljujuća je snaga Marinkovićeve proze. On je, naročito u “Kiklopu”, čarobnjak konotativnih slika, fraza, pripovijesti. Atmosfera njegove proze izrazito je realistična, kao što je stvaran i njegov Zagreb – o, mnogo je stvarniji od Zagreba iz naivno-trivijalnih Šenoinih i Zagorkinih prispodoba – ali pripovijest, naracija u “Kiklopu” puna je groteske, izrazito teatralizirana, pomaknuta, iščašena. U spoju realistične scenografije i somnabulnih likova, kao oživjelih iz noćnih mora i strahova Melkiora Tresića, nastala je proza koja do danas ostaje neusporediva u cjelokupnoj hrvatskoj (i svim južnoslavenskim) književnostima. Čini li nam se danas, 2015. da je riječ o čitateljski zahtjevnom tekstu? To pitanje sa stanovišta ove knjige posve je nevažno. (Iako bi se moglo razmotriti jesu li današnji čitatelji, možda, intelektualno i emocionalno inferiorni gimnazijalcima iz 1982.)
Ranko Marinković piše visoko stiliziranu prozu. Ton koji je pogodio u “Kiklopu” neće pronaći u budućim svojim romanima. “Kiklop” je bio njegov vrhunac, ali i neočekivani, usamljeni, vrhunac cijele jedne književnosti. Mimo Krleže tako se važno i surovo, tako snažno, u Hrvatskoj nije pisalo. A ni Krleža nije napisao roman, dakle fikciju, koja bi se stvarne Hrvatske i Zagreba tako ticala. U društveno-političkom, građanskom, ali i stilsko-književnom smislu. Pored svega, “Kiklop” je demonstracija lijepog pisanja, pohvala hrvatskom jeziku, onome što jezik može kada ima svoga pisca.
Zagreb je grad koji okupaciju dočekuje krotko. Reagira drveće koje ne pupa, ali ljudi, oni se bave svojim poslima, i tek usput, s prozora na prozor, primijete da su (oni) već u Varaždinu. A koji su to oni ne izgovara nitko, jer bi i to bilo već previše. Mogao bi netko pomisliti da imamo, ne daj Bog, nešto protiv onih koji dolaze. Priča “Kiklopa” izranja iz gomile reklama i reklamnih slogana. Prvih pet stranica Marinković u furioznom ritmu potroši na ekonomsku propagandu. Palma potpetice i Flit sredstvo protiv žohara i ostale gamadi, Bata cipele i Brilla krema za cipele, Tungsram-Krypton sijalice s dvostrukom spiralom (Marinković ne preferira hrvatskiju riječ – žarulje, jer sijalica sija, a žarulja žari, kao, primjerice, i kopriva), Bayer aspirin, Elida krema, Kalodont pasta, a onda i “‘Prvi hrvatski zavod za sjajne pogrebe’ uz najveće poštovanje slobodan je da vas podsjeti na vaše dostojanstvo pa… izvolite pogledati: crno lakirana kola s baroknim zlatnim anđelima, konji sjane crne dlake, udoban kovčeg, pratnja uzorno trijeznog osoblja s admiralskim kapama te je tako vaša smrt još jedan uspjeh i ljepota, gotovo poetična…”
Iz tog konzumerističkog spektakla izronit će Melkior Tresić (kojega će Antun Vrdoljak, kao i ostale junake ovog romana, genijalno prispodobiti licu Frane Lasića, u sjajnoj igranoj seriji Televizije Zagreb, koja se iz nekih misterioznih razloga rijetko reprizira na Hrvatskoj televiziji), izronit će veliki Maestro i Ugo, za njima galerija likova gradskih zgubidana, deklasiranih pjesnika, profesora filozofije, novinara dekadentnoga građanskog tiska, koji će, evo već sutra propasti, čim (oni) pristignu iz Varaždina, ili iz Karlovca – ali karlovačke pridošlice, Pavelića i ustaše, Marinković ne spominje, jer bi to ovdje bilo banalno, krivo i posve mimo “Kiklopa”. Velika romaneskna igra, koja će se odviti na stranicama romana mnogima će ostati vječna zagonetka. Što se tu, zapravo, dogodilo? I tko su svi ti ljudi, tko je Maestro, a tko Ugo – Melkior je, pretpostavljamo, sam Marinković, pitalo se desetljećima stručno zagrebačko i hrvatsko čitateljstvo. A onda su se, srećom, prestali pitati, jer je pitanje bilo bedasto i besmisleno. Pisac je o svojim likovima rekao ono što je imao, oni su to i ništa drugo, ne domunđava se Marinković s prozora na prozor sa svojim čitateljstvom.
Ali nisu se prestali pitati jer su ispali glupi, nego se više nisu pitali, jer Marinkovića nisu čitali. Ili je postalo in i kul da ga ne čitaju. Tako je prije pet godina, na stranicama ovih novina profesorica komparativne književnosti na Zagrebačkom sveučilištu u nekoj anketi o najboljim romanima u hrvatskoj povijesti oglasila “Gričku vješticu” i “Zlatarevo zlato”, a za “Kiklopa”, kaže, na njezinoj se listi nije našlo mjesta. Godinu-dvije zatim profesorica je od cjelokupne kulturne javnosti isklicana za ministricu kulture. Čast Zagorki i Šenoi, ocu i materi naših velikih, nevinih i trivijalnih pripovijesti, ali Marinković naprosto nije bio od njihova posla. Uspoređivati ih je kao dovoditi u vezu nošene hulahopke i bidermajer stolac. Onome tko to ne zna mjerom će književne i kulturne vrijednosti kad tad biti gospođe Celzijus i Rajić. Hrvatska Virginia Woolf i hrvatska Marina Abramović dometi su jednoga ministarskog, ali i civilizacijskog, sto posto hrvatskog mandata.
“Kiklop” je od onih romana koji s vremenom dobivaju. Ide mu na ruku i globalno vraćanje velikoj književnosti – načinu i stilu visokog modernizma, Pétera Nádasa ili Karla Ovea Knausgårda – ali i lokalno društveno-političko stanje u ovoj maloj opustošenoj zemlji i u iznevjerenom gradu Zagrebu. Ide mu na ruku strah. O tome je Marinković napisao sve. Njegov drijemež u zagrebačkoj gradskoj skupštini jedini je razuman intelektualni stav onoga koji je unaprijed znao, i kojem se ovo već dogodilo.
jergovic
